Propast Kaptol Centra: Gašenjem kina preminuo je važan šoping centar, ali i jedan hrvatski životni stil

Zatim je prije nekoliko dana Cineplexx zatvorio najbolje kinodvorane u Zagrebu. A već se mjesecima priča kako se i japanski restoran Takenoko sprema napustiti Centar Kaptol, da bi se preselio na ugao Gundulićeve i Masarykove ulice, gdje se prije nalazio veliki dućan osrednje talijanske muške konfekcije. Ode li Takeonko, Centar Kaptol ostat će na samo dva jaka brenda: Burberryevu dućanu (koji je naslijedio jednako dobar Bossov) i na Bonkuloviću, najboljoj trgovini hrane u Hrvatskoj.

Čekajući poziv iz bolnice

Prije desetak godina Centar Kaptol predstavljao je jedno od središta zagrebačkog društvenog života: u Takenoku su redovito ručali Boris Vujčić, Zoran Milanović i mnogi drugi pripadnici establišmenta, dok se u Platou, na drugom katu jedinog civiliziranog gradskog shopping malla, moglo jesti do dva ujutro, a piti još i dulje.

Barovi okrenuti prema Tkalčićevoj bili su znatno pristojniji nego danas, a na južnom izlazu iz centra, gdje sada zjapi prazan lokal nalazila se lijepa prodavaonica s Rosenthalovim i Villeroyevim posuđem.

Zatvoren je čak i kiosk za novine, koji sada služi kao garderoba bara koji se, zamislite, zove Jimmy Woo: autora takvog imena valjalo bi zauvijek izbaciti iz bilo kakve PR asocijacije (premda sumnjamo da je riječ o čovjeku iz struke).

U listopadu 2004. godine ručao sam u Takenoku, čekajući poziv iz bolnice. Moja se kći upravo rađala, a ja nisam imao dovoljno čvrste živce da provedem cijelo jutro u Zajčevoj bolnici. Prije ručka, da proslavim porod, u Bossu sam si kupio dosta senzacionalan zimski kaput, koji i danas povremeno nosim.

Kada je poziv stigao, oko pola dva, dignuo sam se usred ručka, pojurio u bolnicu, a račun sam platio nekoliko dana kasnije, preuzevši usput i kaput, koji sam, naravno, zaboravio u restoranu. U posljednjih sedam ili osam godina godina s kćeri sam redovito odlazio u Centar Kaptol: kroz njezin ukus za filmove pratio sam prebrzo odrastanje valjda tipične današnje djevojčice, koja se s jedanaest i pol godina osjeća punopravnom tinejdžerkom.

Najprije smo gledali razne Pixarove crtiće, mislim da su joj nastavci Priče o igračkama ostavljali najsnažniji dojam. Zatim je ušla u fazu tinejdžerskih distopija, pa sam naučio sve o Igrama gladi i o Različitoj: zanimljivo je da je još prije desetog rođendana prestala gledati crtane filmove.

Lani smo, pak, u Centru Kaptol gledali Mad Maxa; dosta me fasciniralo što joj taj, prilično ozbiljan i zaista dobar film, ni jednu sekundu nije bio dosadan. Djecu, definitivno, ne smijemo podcjenjivati.

Tužan posjet praznom kinu

Creed, koji joj se također svidio, gledali smo prije desetak dana u jednom Cinestaru, a ja sam zadnji put posjetio kino u Centru Kaptol u subotu, 5.ožujka, da bih vidio zaista sjajan Spotlight.

Uoči večernje predstave ispred blagajni točio se neki čileanski pjenušac, uz kojeg su se dijelili bomboni Ferrero Rocher. Rekli su mi da je to dio protokola koji ide uz prijenose/snimke opernih predstava: u subotu se, naime, emitirala Manon Lescaut.

Ispalo je, pak, da se radilo o oproštajnom pjenušcu. Kada sam dva dana kasnije doznao da se kino zatvara, prvo nisam mogao vjerovati, pa sam oko pet popodne nazvao blagajnu. Javila se telefonska sekretarica, ponavljajući kako se kinoulaznice mogu rezervirati telefonom pola sata prije početka predstave. Budući da u pet predstave već naveliko traju, a da se karte nisu mogle rezervirati, bilo je savršeno jasno da kina u Kaptolu više nema.

U srijedu ujutro otišao sam prošetati Centrom Kaptol. Na dugačkom šanku, za kojim su još u subotu stajale blagajne za ulaznice, aparati za kokice i hladnjaci za vodu i colu, više nije bilo ničega, osim jedne velike, crvene plastične kante. Lijevo od šanka, u kolicima iz supermarketa, ležali su neuredno odloženi komadi plakata za najavu filmova. Samo plakat za Operaciju Arktik još nije bio rastavljen.

U Beer Baru, gdje prije svakog kina redovito pijem Orval ili Zmajsko, pitao sam konobara kako procjenjuje štetu za poslovanje bara: “Naravno da ćemo izgubiti večernje goste”, kazao je, “ali obavijestili su nas da će Cinestar preuzeti kino, vjerojatno na jesen pa se nadam da ćemo do tada preživjeti”. Današnji Beer Bar također je dio povijesti Centra Kaptol.

U vrijeme kada je, dakle, taj centar predstavljao jedno do središta zagrebačkog javnog života, Beer Bar se zvao Cohiba Bar te je aktivno sudjelovao u ondašnoj hrvatskoj groznici za cigarama.

Preskupi dućan Nicholas

Cohiba Bar, gdje sam obavio milijun važnih poslovnih sastanaka, imao je dva dobro opskrbljena humidora, solidan izbor vina na čaše te je spadao među sasvim rijetke lokale u Zagrebu koji su točili dobar porto. Cohiba je znala ostajati prepuna do ponoći.

Istodobno, Khala se namentula kao prvi vinski i lounge bar u gradu. Dok nije promijenila vlasnike, Khala je predstavljala podjednako dobro mjesto za subotnji pjenušac i za kasnonoćno opijanje.

S promjenom vlasnika promijenila se i publika, vinska se karta drastično smanjila, pa ondje više nije bilo smisla dolaziti. Dok je Cohiba rasturala na najgornjoj terasi Centra Kaptol, a Khala na uličnoj razini, u sredini se smjestila Vinska akademija, koju je pokrenuo marketingaš Siniša Šare. Negdje između 2006. i 2008. godine Vinska akademija svakoga je tjedna organizirala iznimno dobro posjećene gastrotečajeve na kojima su Ana Ugarković, Dino Galvagno, Stephan Macchi i Tomica Špiček učili kuhati razne marketingaše, bankare i odvjetnike.

Uz tečajeve kuhanja, Akademija je priređivala i vinske večeri na kojima su gostovali gotovo svi vodeći hrvatski vinari: od Matoševića i Kozlovića iz Istre, do Krauthakera i Mihalja iz Slavonije.

A na drugom je katu, odmah pokraj australskog veleposlanstva, otvoren Nicholas, najbolji dućan s poznatim modnim brendovima, koji je ikada radio u Zagrebu.

U Nicholasu su gostima povremeno točili šampanjac (ne pjenušac), te su dugo s njima razgovarali o detaljima vezanim uz neki kaput Stelle McCartney ili uz Saint Laurentove cipele.

Nicholas, naravno, nije izdržao krizu, ali i da nije bilo krize vjerojatno bi bankrotirao ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, budući da su cijene bile barem tridesetak posto više od europskih. S prvim jačim udarima krize, negdje potkraj 2009. ili početkom 2010. godine, život je počeo napuštati Centar Kaptol. Late night dining Plato je zatvoren, a na njegovo je mjesto došlo DM-ovo samoposluživanje.

Zatvoren je veliki dućan s igračkama: u tome se prostoru unazad četiri ili pet godina promijenilo nekoliko dućana. Vinska akademija pokušala je postati Galerija maslinovih ulja, što nije dugo trajalo. Butik s fenomenalnom francuskom posteljinom zatvoren je usred krize, a sada je ondje neki dućan za djecu. Prodavaonica s baranjskim specijalitetima zatvorena je prije otprilike godinu i pol. Sada ondje nema ničega.

Trgovina s jahtaškim Sebago cipelama zatvorena je prije nekoliko godina. Ni ondje više nema ničega pa se dobro slaže s obližnjim ispražnjenim pultom na kojem su se nalazile kinoblagajne i gdje su se prodavale kokice. Cohiba je zatvorena prije nekih sedam godina, pa je na njeno mjesto došla neka vrlo loša zalogajnica: otvaranjem Beer Bara taj se veliki prostor na drugom katu centra vjerojatno trajnije spasio.

Kronika o propadanju Centra Kaptol jednim je dijelom kronika o promjeni zagrebačkog i hrvatskog životnog stila. Prije desetak godina mnogi od nas bili su nepokolebljivi aspiranti.

Mislili smo da ćemo iz godine u godinu zarađivati sve bolje, postavljali smo sami sebi, i drugima, sve veće i veće konzumentske zahtjeve, te smo u Zagrebu pokušavali živjeti stanovitim, prilagođenim londonskim lifestyleom, barem na onim nižim, svakodnevnim razinama: čaša šampanjca u baru, čaša šampanjca prije ručka, pa neki lagani, ali zapravo vrlo skup ručak (recimo, sashimi od žive tune), pa solidno odijelo i vrhunske cipele, pa Trinidad s Lagavulinom, pa malo Amadeia uz kino…

Sve propuštene prilike

Plus redovita putovanja u inozemstvo, redovito praćenje svih mogućih aktualnih knjiga, izložbi i kazališnih produkcija, i tako dalje, i tako dalje. Centar Kaptol bio je idealan za takvu vrstu lifestylea; ondje je, uostalom, otvorena prva tailor-made turistička agencija u Hrvatskoj koja, začudo, još nije napustila svoj ured.

Onda je došla kriza pa se centar počeo grčiti i propadati, baš kao što se smanjivala kupovna moć njegovih redovitih posjetitelja, ali i onih kupaca koji su bili zadovoljni kupnjom u Marks and Spenceru.

Poduzetnici u Kaptol centru nisu vidjeli nikakav interes da se okrenu prema millennialsima, pa tako ondje nisu otvoreni ni street food restorani, ni burger shoppovi, što je neobično, jer nema ništa očekivanije od kombinacije kina i jeftine, ali pametne hrane. A na kraju su otišla i kina.

Što je zaista velika šteta. Kina u Centru Kaptol bila su udobna i civilizirana, a predstave nisu bile pretrpane reklamama, kao u Cinestarovim kinima. Centar Kaptol uspio je spojiti dobre strane multipleksa s još boljim stranama starinskih kinodvorana.

Tako se, barem, činilo posjetiteljima.

Zatvaranjem kina u Centru Kaptol Zagreb je izgubio važnu kulturnu točku, a sam Centar Kaptol počinje sve više nalikovati na obližnje Kaskade, crkveni shopping mall koji je bankrotirao poslije svega dvije godine i gdje se sada, navodno, gradi nekakav hotel.

Ako Takenoko zaista napusti Centar Kaptol, usporedba s Kaskadama postat će smrtonosno doslovna. U oba je slučaja, uostalom, riječ o kombinaciji znakova vremena i slabih poslovnih odluka.