Trebalo je na to čekati trideset i tri godine, ali nakon ovog vikenda nema više nikakve sumnje kako je Bitka na Sutjesci, inače najveća hrvatska bitka ikada i najveće stratište Dalmatinaca u povijesti, s kojom je famozna Bitka kod Lepanta neusporediva, konačno stekla pravo građanstva u novim okolnostima, a sjećanje na nju je legitimizirano do te mjere da sada više uopće nije upitno da će biti institucionalizirano, samo je pitanje kada će se to dogoditi.
Devedesetih godina, u jeku obračuna s bilo kakvim nasljeđem Jugoslavije i partizanskom tradicijom, s miniranjem spomenika od kojih većina nikad nije obnovljena, promjenom imena ulica, zaboravljanjem brojnih datuma, promjenom sadržaja udžbenika iz povijesti i generalnom društvenom atmosferom u kojoj je bilo zazorno sjećati se bilo čega od prije, a kamo li se identificirati s partizanima, to se činilo nemogućim.
Ono što se na kraju dogodilo, a čemu upravo svjedočimo posljednjih godina i čega je proslava 80. godišnjice Sutjeske kruna, jeste to da je autentična kultura sjećanja odozdo, mahom obiteljska, uspjela napraviti pritisak prema gore, odnosno počela utjecati na promjenu društvene atmosfere. Što je posve obratan proces u odnosu na onaj iz devedesetih godina kad je politički pritisak odozgo eutanazirao autentično sjećanje društva. I baš zbog toga ovaj proces će biti dugoročniji i zapravo je nepovratan.
Sjećanje na Sutjesku bez državnog protokola
Štoviše, sjećanje na Sutjesku, kao i na partizansku borbu u cjelini je tek sada, lišeno državnog protokola, uslijed činjenice da su ta bitka i rat bili mitska i rodna mjesta nove države, ali i u situaciji u kojoj je među živim sudionicima bitke s nama još samo Ivo Karamatić iz Ploča, postalo društveno, a ne osobno sjećanje, dodatno osnaženo blagom aurom disidentstva u odnosu na vladajuće nacionalističke vrijednosti i politike.
To konkretno znači da će Sutjeska tek od sada početi igrati bitnu ulogu u formiranju društvene svijesti, posebno kad je riječ o Dalmaciji. Za potvrdu ove teze, ne treba ići dalje od odnosa SDP-a prema njoj i sjetiti se koliko je dugo trebalo Ivici Račanu, praktično sve do samog kraja Tuđmanove vladavine, da se prvi put nakon deset godina ukaže na nekoj proslavi bitnog datuma iz antifašističke borbe i fotografira se kraj Titove slike. Što je opet napravio u specifičnom ambijentu Istre.
Ovog vikenda je pak Peđa Grbin došao na Sutjesku, posve svjestan da mu to može samo pomoći, a nikako više odmoći u današnjem hrvatskom društvu. Ili da u najvjerojatnijem slučaju ljude može ostaviti ravnodušnima na taj čin. Što jeste konačna potvrda legalizacije sjećanja na Sutjesku i doista je pitanje vremena kada će onaj svojevremeni cinični odgovor Gorana Jandrokovića da Sabor ne može biti pokrovitelj obilježavanja jer se to događa na teritoriju druge države, postati daleka prošlost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Možemo pretpostaviti što će se događati
Ono što će se u sljedećem periodu događati, možemo samo pretpostavljati, ali vrlo utemeljeno. Kada biološki ode i trenutačno najstarija generacija ljudi s aktivnim sjećanjem na Jugoslaviju, folklorni antifašizam s harmonikama, zastavama i Titovim slikama će se lagano gasiti, da bi ustupio mjesto alternativnom i možda središnjem mjestu okupljanja avangardne omladine s ovih prostora pretvarajući Tjentište kao lokaciju i samu Sutjesku kao bitku u most za novu komunikaciju i kulturnu razmjenu novih generacija.
Nije uopće nezamislivo da jednog dana postane normalno da se svakog lipnja postavlja konceptualna izložba u tamošnjem muzeju, da zaživi neki tematski kazališni festival i da se na koncu počne pisati nova književnost i snimi još filmova o toj dramaturgijom nabijenoj bitci.
Bitka je bila teški poraz i Golgota
A sama bitka, što je i ključni razlog neuspjeha filma s Richardom Burtonom, unatoč tome što se od Titovog ranjavanja mogla stvoriti priča, je bila teški poraz i Golgota, na kojoj je cvijet mladosti izginuo i bio brutalno ubijan kad su se vraćali da dokrajče ranjenike, da je njezina najveća pobjeda bila u tome što je proboj iz obruča nekim čudom i na ludilo Koče Popovića uspio. I što je Vrhovni štab preživio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne bi stoga bilo pretjerano reći da je rodno mjesto socijalističke Jugoslavije bila upravo Sutjeska, a da je u Jajcu priča tek formalizirana. No, to je tema za veliku historiografiju, dok su prave teme za nas kao društva, pojedinačne priče svih tih tisuća mladih ljudi koji su poginuli zbog ideala i čije barem osnovne biografske informacije su prikupljene u knjizi ‘Sutjeska, dolina heroja’.
Kako je prošloga vikenda legitimizirano sjećanje na Bitku na Sutjesci
Bitka na Sutjesci odsad će igrati bitnu ulogu u formiranju društvene svijesti
Ovog vikenda je pak Peđa Grbin došao na Sutjesku, posve svjestan da mu to može samo pomoći, a nikako više odmoći u današnjem hrvatskom društvu. Ili da u najvjerojatnijem slučaju ljude može ostaviti ravnodušnima na taj čin.
Trebalo je na to čekati trideset i tri godine, ali nakon ovog vikenda nema više nikakve sumnje kako je Bitka na Sutjesci, inače najveća hrvatska bitka ikada i najveće stratište Dalmatinaca u povijesti, s kojom je famozna Bitka kod Lepanta neusporediva, konačno stekla pravo građanstva u novim okolnostima, a sjećanje na nju je legitimizirano do te mjere da sada više uopće nije upitno da će biti institucionalizirano, samo je pitanje kada će se to dogoditi.
Devedesetih godina, u jeku obračuna s bilo kakvim nasljeđem Jugoslavije i partizanskom tradicijom, s miniranjem spomenika od kojih većina nikad nije obnovljena, promjenom imena ulica, zaboravljanjem brojnih datuma, promjenom sadržaja udžbenika iz povijesti i generalnom društvenom atmosferom u kojoj je bilo zazorno sjećati se bilo čega od prije, a kamo li se identificirati s partizanima, to se činilo nemogućim.
Ono što se na kraju dogodilo, a čemu upravo svjedočimo posljednjih godina i čega je proslava 80. godišnjice Sutjeske kruna, jeste to da je autentična kultura sjećanja odozdo, mahom obiteljska, uspjela napraviti pritisak prema gore, odnosno počela utjecati na promjenu društvene atmosfere. Što je posve obratan proces u odnosu na onaj iz devedesetih godina kad je politički pritisak odozgo eutanazirao autentično sjećanje društva. I baš zbog toga ovaj proces će biti dugoročniji i zapravo je nepovratan.
Sjećanje na Sutjesku bez državnog protokola
Štoviše, sjećanje na Sutjesku, kao i na partizansku borbu u cjelini je tek sada, lišeno državnog protokola, uslijed činjenice da su ta bitka i rat bili mitska i rodna mjesta nove države, ali i u situaciji u kojoj je među živim sudionicima bitke s nama još samo Ivo Karamatić iz Ploča, postalo društveno, a ne osobno sjećanje, dodatno osnaženo blagom aurom disidentstva u odnosu na vladajuće nacionalističke vrijednosti i politike.
To konkretno znači da će Sutjeska tek od sada početi igrati bitnu ulogu u formiranju društvene svijesti, posebno kad je riječ o Dalmaciji. Za potvrdu ove teze, ne treba ići dalje od odnosa SDP-a prema njoj i sjetiti se koliko je dugo trebalo Ivici Račanu, praktično sve do samog kraja Tuđmanove vladavine, da se prvi put nakon deset godina ukaže na nekoj proslavi bitnog datuma iz antifašističke borbe i fotografira se kraj Titove slike. Što je opet napravio u specifičnom ambijentu Istre.
Ovog vikenda je pak Peđa Grbin došao na Sutjesku, posve svjestan da mu to može samo pomoći, a nikako više odmoći u današnjem hrvatskom društvu. Ili da u najvjerojatnijem slučaju ljude može ostaviti ravnodušnima na taj čin. Što jeste konačna potvrda legalizacije sjećanja na Sutjesku i doista je pitanje vremena kada će onaj svojevremeni cinični odgovor Gorana Jandrokovića da Sabor ne može biti pokrovitelj obilježavanja jer se to događa na teritoriju druge države, postati daleka prošlost.
Možemo pretpostaviti što će se događati
Ono što će se u sljedećem periodu događati, možemo samo pretpostavljati, ali vrlo utemeljeno. Kada biološki ode i trenutačno najstarija generacija ljudi s aktivnim sjećanjem na Jugoslaviju, folklorni antifašizam s harmonikama, zastavama i Titovim slikama će se lagano gasiti, da bi ustupio mjesto alternativnom i možda središnjem mjestu okupljanja avangardne omladine s ovih prostora pretvarajući Tjentište kao lokaciju i samu Sutjesku kao bitku u most za novu komunikaciju i kulturnu razmjenu novih generacija.
Nije uopće nezamislivo da jednog dana postane normalno da se svakog lipnja postavlja konceptualna izložba u tamošnjem muzeju, da zaživi neki tematski kazališni festival i da se na koncu počne pisati nova književnost i snimi još filmova o toj dramaturgijom nabijenoj bitci.
Bitka je bila teški poraz i Golgota
A sama bitka, što je i ključni razlog neuspjeha filma s Richardom Burtonom, unatoč tome što se od Titovog ranjavanja mogla stvoriti priča, je bila teški poraz i Golgota, na kojoj je cvijet mladosti izginuo i bio brutalno ubijan kad su se vraćali da dokrajče ranjenike, da je njezina najveća pobjeda bila u tome što je proboj iz obruča nekim čudom i na ludilo Koče Popovića uspio. I što je Vrhovni štab preživio.
Ne bi stoga bilo pretjerano reći da je rodno mjesto socijalističke Jugoslavije bila upravo Sutjeska, a da je u Jajcu priča tek formalizirana. No, to je tema za veliku historiografiju, dok su prave teme za nas kao društva, pojedinačne priče svih tih tisuća mladih ljudi koji su poginuli zbog ideala i čije barem osnovne biografske informacije su prikupljene u knjizi ‘Sutjeska, dolina heroja’.