Nekad je nužno odabrati stranu

Kako je Vlada, prema jučer objavljenom istraživanju, dobila vrlo solidnu ocjenu i zašto taj rejting ne treba podcjenjivati

Telegramov komentator o prvih 100 dana premijera Plenkovića

FOTO: N1 screenshot

Kako je posao opozicije da napada vlast, sasvim je logično što je Davor Bernardić Vladu Andreja Plenkovića proglasio najgorom u hrvatskoj povijesti.

Problem je, međutim, u tome što predsjednik SDP-a za takvu tvrdnju ne može pronaći dovoljno čvrste argumente; građani, primjerice, prvih sto dana HDZ-ove i Mostove Vlade ocjenjuju prilično solidnom trojkom. Ta će ocjena s vremenom možda padati, ali je ne treba podcjenjivati.

Tri su glavne lako vidljive značajke Plenkovićeve Vlade, od kojih ni jedna nije osobito uvredljiva za većinu građana. Prvo, ova je Vlada neusporedivo efikasnija od prošle, Oreškovićeve, koja zaista jest bila najgora u povijesti Republike Hrvatske, i koja sve do svog pada nije bila kadra donijeti ni jednu relevantnu odluku.

Efektne akcije koje su se dopale građanima

Građani, dakle vide da Vlada i vladajuća većina ponešto rade; bilo da je riječ o efektnoj akciji ministra poljoprivrede protiv prodavača pokvarene hrane, ili o donošenju niza zakona. Biračko tijelo, načelno,uvijek više cijeni vlast koja se ponaša aktivno.

Drugo, Vlada je svoju najgoru odluku, poreznu reformu kojom je počela gušiti ugostiteljstvo I turizam, dva ključna hrvatska gospodarska sektora, uspjela relativno uvjerljivo prodati javnosti kao potez koji teži poslovnom I socijalnom egalitarizmu. Vlada je, zapravo, poručila sljedeće: “Uzeli smo zlim gostioničarima, koji ionako kradu i varaju, da bi svim drugim poštenim građanima smanjili porezni teret”.

Činjenica je,u svakom slučaju, da je dobar dio javnosti pozdravio poreznu reformu, bilo kao dokaz učinkovitosti Plenkovićeve Vlade, ili, pak, kao iskaz namjere da se rastereti gospodarstvo (što, naravno, nije točno, ali ovdje ionako govorimo o percepcijama).

Ignoriranje i dezavuiranje ovakve Srbije

Treće, Vlada relativno uvjerljivo zastupa hrvatske međunarodne pozicije. Andrej Plenković nije napravio niti jedan nepotrebno kompromisni korak prema Vučićevoj I Nikolićevoj Srbiji: on, zapravo, nastavlja Milanovićevu apsolutno ispravnu politiku ignoriranja i dezavuiranja ovakve Srbije.

Nadalje, Plenković se usudio napasti Putinovu Rusiju, što je jedan od najboljih i najvažnijih poteza hrvatske vanjske politike unatrag dosta godina (hrvatski politički analitičari Plenkovića su, zbog podrške Ukrajini, jednoglasno napali, kao što su i Milanovića bili napadali zbog kritiziranja srpskog i mađarskog režima).

Ovdje je važno sljedeće: svaki glasni prosvjed protiv putinizacije (i trumpizacije) svijeta važan je i pozitivan politički događaj. Naposljetku, Plenkovićeva Vlada zasad nema nikakvih važnijih problema u odnosima s Europskom Unijom.

Trend gospodarskog oporavka

Sve su ovo razlozi, i grupe razloga, zbog kojih Andrej Plenković poslije prvih sto dana u Banskim dvorima, bilježi relativno visok rejting, i među onim biračima, koji ne glasuju za HDZ.

Naposljetku, činjenica je da u Hrvatskoj polako ali konzistentno, raste kupovna moć što mora utjecati na raspoloženje gađana. Trendovi laganog gospodarskog oporavka trebali bi se nastaviti i u idućih nekoliko godina.

Plenkovićeva je Vlada,dakle, stabilna i relativno popularna. Stabilnost vlasti jest očigledni glavni interes samog premijera. No, iza stabilnosti i sadašnje umjerene popularnosti skriva se bezbroj poteškoća, s kojima se aktualna vlast ni ne pokušava suočiti.

Ništa značajno oko ekonomije

Poslovno govoreći, jedan do najviših hrvatskih financijskih dužnosnika kazao nam je, na večeri uoči Badnjaka, kako Vlada , kada je riječ o ekonomiji, ne poduzima apsolutno ništa značajno, te da je smiješno spominjati bilo kakve stvarne reforme.

Zatim, Vlada se dovela u dugoročno riskantnu situaciju, najavom da će otkupiti Inu od opravdano ozloglašene sprege mađarsko ruskog kapitala i protudemokratske mađarske države. Ta je objava, međutim, imala tek političko propagandnu funkciju.

Zasad je, naime, krajnje nejasno kako bi i gdje Vlada mogla nabaviti novac da kupi Inine dionice; cijela je Hrvatska ustala na zadnje noge u otporu ideji da se proda visokoprofitabilni HEP, pa je gotovo sigurno da će Plenković odustati od privatizacije Hrvatske elektroprivrede.

Slučaj Ine i HEP-a kao test vjerodostojnosti

Slučaj Ine i HEP-a mogao bi se pretvoriti u test Vladine vjerodostojnosti. Nadalje, Vlada je pokazala potpuno nesposobnost u odgovorima na ideološke izazove. Andrej Plenković savršeno je svjestan da ga dijelovi HDZ-a, Crkve i nehadezeovske radikalne desnice smatraju nacionalnim izdajnikom, jer nije dovoljno desno orijentiran.

Ne znajući kako da riješi taj problem, Plenković inzistira na izjednačavanju slova U i crvene zvijezde, što ne samo da je smiješno na semiotičkoj razini (mislim, mi smo veliki zagovornici zabrane Heinekena kao najdosadnijeg piva na svijetu, ali nismo sigurni može li se to izvesti: Heinekenov je simbol crvena zvijezda petokraka), nego je i povijesno duboko promašeno.

Plenkovićeva nesposobnost da odgovori na ustaške provokacije dovela je od židovskog bojkota Dana sjećanja na Holokaust. No, tolerancija prema ustaštvu može izazvati još mnogo gore posljedice; ona može dovesti do masovne kontaminacije našeg društva idejama koje nas vraćaju u 1941.

Razumije li Plenković probleme svoje Vlade?

Na kraju, Andrej Plenković nije znao kako da se postavi u zaista skandaloznom slučaju Barišić. Plenković je, naime, apsolutno u pravu kada kaže da je on imenovao Barišića ministrom obrazovanja, i da Ivan Đikić, bez obzira na svoj veliki javni ugled, ne može smjenjivati ministre u Plenkovićevoj Vladi.

Međutim, slučaj Pave Barišića, koji eksplozivno vonja po sitnoj korupciji, umreženom žicanju i kreiranju Trumpovih alternativnih činjenica, toliko duboko kompromitira samog Plenkovića, da će sadašnji predsjednik Vlade, ne riješi li se uskoro Barišića, ostati, ikonografski gledajući, zapamćen kao zaštitnik jednog bezveznog plagijatora, baš kao što je Ivo Sanader ostao zapamćen po svojoj kolekciji satova, ili kao što je Jadranka Kosor ostala zapamćena po rečenici “Kud Ivo, tud I ja.”

Plenković je dovoljno pametan čovjek, da bi razumio i porezne, i ekonomske I ideološke i moralne probleme svoje Vlade. Čini se, nažalost, da Andrej Plenković spada među onu grupu političara, koji se nadaju da će vrijeme i razvoj događaja, , kao svojevrsni deus ex machina, riješiti dio tih problema. U stvarnosti, vrijeme nikad ne radi za političare. Ono im se, naprotiv, opako osvećuje.