Kako je zatvor, od ograničenja za bavljenje politikom, postao preporuka za političko djelovanje
O apsolutno fantastičnom, i prilično novom fenomenu hrvatske politike
Milan Bandić uhićen je u listopadu 2014. godine. Određen mu je jednomjesečni pritvor. Pušten je poslije uplate jamstva od čak 15 milijuna kuna. Sredinom ožujka 2015. godine Bandiću je ponovo određen pritvor zbog utjecaja na svjedoke tijekom uvjetnog boravka na slobodi.
Milan Bandić u nedjelju je pobijedio Anku Mrak Taritaš s više od petnaest tisuća glasova razlike, pa je ostao zagrebački gradonačelnik. Ivanu Čehoku pritvor je određen 2011. godine, zbog optužbe da je oštetio varaždinski proračun za skoro pedeset milijuna kuna. Gospodin Čehok u Remetincu je proveo nekoliko mjeseci. Danas je s golemom razlikom pobijedio na varaždinskim gradonačelničkim izborima.
Radimir Čačić odslužio je jednogodišnju kaznu u poluotvorenom zatvoru kraj Pule. Čačić je završio u zatvoru jer je u Mađarskoj skrivio prometnu nesreću u kojoj je poginulo dvoje ljudi. Kad je morao u zatvor, činilo se da je njegova politička karijera uništena. Ratko Čačić postao je, međutim, varaždinski župan.
Da predložimo i Zdravku Mamiću da se kandidira?
Sada se može beskrajno raspravljati o specifičnim uzrocima ovakvih rezultata. Sasvim je, primjerice, izvjesno kako je suicidalna i zaista neobično glupa politika predsjednika HNS-a Ivana Vrdoljaka, koji je uoči drugog kruga izbora počeo otvoreno zagovarati koaliciju HDZ-a i Hrvatske narodne stranke, jako naštetila Anki Mrak Taritaš, jer je rastjerala dio onih zagrebačkih birača, koji ne žele ni čuti za koaliciju stranke Vesne Pusić s Hrvatskom demokratskom zajednicom.
Možemo, također, razgovarati o slabosti Čehokovih I Čačićevih protukandidata. Međutim, sve je to manje bitno. U stvarnosti, važna je činjenica da je boravak u zatvoru, i to zbog sumnje na tešku korupciju (u slučaju Bandića i Čehoka), umjesto ograničenja za baljenje politikom, postao preporuka za uspješno političko djelovanje.
Značajan broj hrvatskih građana glasovanjem za Bandića, Čehoka pa i Čačića pokazao je da ne postoji ona razina narušavanja društvenog ugleda, koja bi bilo koga diskvalificirala iz političkog natjecanja.
Ako bismo sada htjeli dovesti stvari do apsurda, i ako bismo se pravili ironični, mogli bismo predložiti Zdravku Mamiću da se po istom obrascu natječe za mjesto u Saboru, ili da za četiri godine pokuša postati zagrebački gradonačelnik.
Fantastičan i prilično nov fenomen hrvatske politike
No, ovdje nije riječ o pretjerivanju i ironiziranju. Ovdje je riječ o apsolutno fantastičnom, i prilično novom fenomenu hrvatske politike.
Ako, naime, velikom broju hrvatskih građana ne smeta što su njihovi politički predstavnici boravili u zatvoru, i što su optuženi za uistinu vrlo teška koruptivna djela, što to, zapravo, govori o našem društvu?
Odgovor je bolno jednostavan.
Hrvatsko je društvo toliko dubinski impregnirano korupcijom, da ono prihvaća, potvrđuje i bira glavne junake korupcijskih afera, kao svoje legitimne i poželjne političke čelnike. Da bi se ta vrsta prihvaćanja, pomirenosti i korištenja korupcije razbila, Hrvatskoj je potrebna politička renesansa; Hrvatskoj je krajnje neophodna politička snaga, koja će na temelju elementarnih pozitivnih društvenih vrijednosti formirati dovoljno snažan masovni pokret, koji će glasanje za korupcijske heroje učiniti i osobno i društveno neprihvatljivim.
Nažalost, takva politička snaga u Hrvatskoj ne postoji. Pa vrlo mnogo građana ne glasuje, dok se oni koji glasuju, u velikom postotku izjašnjavaju za korupciju, kao za dominantan oblik hrvatskog društvenog i političkog modela ponašanja. Milan Bandić sigurno nije ukrao ove izbore. Naprotiv, Zagrepčani su, glasujući za Bandića, potvrdili njegovo pravo da se i dalje bavi korupcijom kao osnovnom metodom upravljanja gradom.