Kakva je odgovornost Centara za socijalnu skrb? Mama ubije sina, nitko ne dobije ni otkaz
Analizirali smo procese protiv hrvatskih centara za socijalnu skrb. I Europski sud već nas je kažnjavao zbog tog kaosa
Tragedija na Pagu, gdje je otac kroz prozor bacio svoje četvero djece, još je jednom pokazao ozbiljan problem koji Hrvatska ima s centrima za socijalnu skrb. Ministrica Nada Murganić ranije danas potvrdila je kako je u slučaju s Paga sustav opet zakazao, konkretno ravnateljica Centra za socijalnu skrb u Zadru čiju ostavku ministrica traži. No, kako pokazuje dostupna sudska praksa, ovaj dio sustava koji bi trebao voditi računa o dobrobiti obitelji, prije svega djece, nerijetko zakazuje.
Dvije djevojčice koje je pomahnitali otac, s njihovom sestricom i malim bratom bacio s prvog kata obiteljske kuće, još se bore za život. Majka kaže da za njega više ne želi čuti. On o svemu šuti, a susjedi i rodbina pričaju različite priče o obitelji o kojoj je brinuo Centar za socijalnu skrb. Oni kažu da nasilja u toj familiji nikada nije bilo. Najstarija kći, koja je sklonjena od majke i očuha, govori o svakodnevnim šamarima. Neki su dječicu viđali urednu. Neki kažu da su djeca bila bosa i pothranjena.
Paška priča tek čeka rasplet, no mnogi drugi slučajevi zato su već pokazali nemoć hrvatskog sustava socijalne skrbi. Kazneni postupci, tužbe za naknadu štete, radni sporovi svjedoče o kaosu. Telegram donosi primjere iz sudske prakse u kojima je dokazano kako su centri za socijalnu skrb ozbiljno zakazali.
1. Previdjele težak slučaj zlostavljanja u Slavonskom Brodu
Hrvatsku je u prosincu 2012. potresao užasan slučaj zlostavljanja u obitelji u Slavonskom Brodu. Nakon što su roditelji u bolnicu dovezli tromjesečnu mrtvu bebu policija je u njihovom stanu pronašla i 2,5-godišnju zlostavljanu i pothranjenu djevojčicu, njezinu sestru (4) i polubrata. Potom je javnost doznala da je slavonskobrodski Centar za socijalnu skrb znao da je obitelj problematična, a inspekcija Ministarstva socijalne politike utvrdila je niz nepravilnosti i propusta u više slučajeva u tom Centru.
U nalazu je pisalo kako nije bilo nadzora roditeljske skrbi, nije bilo provjere stambenih uvjeta roditelja i djece, nisu traženi podaci kako je otac skrbio o ostaloj djeci, zanemareni su podaci o agresivnosti oca. Centar nije postupio ni po pozivu i policijskoj prijavi o zlostavljanju.
Ministarstvo socijalne skrbi, kojem je tada na čelu bila SDP-ova Milanka Opačić, kazneno je prijavilo četiri odgovorne djelatnice i zatražilo od ravnateljice brodskog centra, Slavice Nikšić, da im uruči izvanredni otkaz. Ona je to i učinila, ali Upravno vijeće Centra, po žalbi radnica, tu odluku poništava s obrazloženjem da nema dovoljno saznanja o njihovoj krivici. Ministarstvo tada smjenjuje Upravno vijeće i imenuje novo. Ono poništava onu prvu odluku i daje otkaze radnicama.
Paralelno kreće i kazneni postupak. Kako još nije okončan djelatnice centra vraćene su na posao. Sve su one prema optužnici doprinijele da dvoipolgodišnja djevojčica bude neuhranjena i sustavno premlaćivana. Njihova tek rođena sestra bila je higijenski zapuštena. Nitko od djece nije cijepljen. I ono što je najgore, u prosincu 2012. preminula je beba. Tereti ih se, dakle, za propuste u nadzoru obitelji.
2. Zbog nekoordinacije u centru Pula majka je ubila sinčića
Nadzor Ministarstva demografije obitelji, socijalne politike i mladih utvrdio je da su stručni radnici Centra za socijalnu skrb Pula počinili niz teških propusta i u slučaju Chiare Pašić koja je u svibnju 2017. ubila vlastitog trogodišnjeg sina Denisa.
Utvrđeno je da su na slučaju Chiare Pašić radile četiri socijalne radnice bez potrebne koordinacije. Tako djelatnica na novčanim davanjima nije znala da je Chiara već jednom napustila starije dijete koje odgaja njezina majka, a koja je pak upozoravala da je njezina kći osoba sa psihičkim problemima.
Te četiri socijalne radnice na kraju su kažnjene tek ukorom zbog utvrđenih težih propusta u radu. Ravnateljica pulskog Centra za socijalnu skrb, Sandra Ventola, koja također nije smijenjena iako se to najavljivalo, tada je izjavila kako tri djelatnice i dalje rade, dok je četvrta sama dala otkaz.
Ukor je, prema Pravilniku o pravima i disciplinskoj odgovornosti članova Hrvatske komore socijalnih radnika, najblaža mjera propisana za teže povrede u obavljanju djelatnosti socijalnog rada. Ukor se upisuje u dosje i radnik zbog njega dvije godine ne može napredovati. Uz ukor, Disciplinski sud na raspolaganju ima javni ukor, novčanu kaznu, privremeno oduzimanje licence na jedan mjesec do godine dana te trajno oduzimanje odobrenja za rad. Pokušali smo i danas provjeriti što sada rade ukorene djelatnice, ali se nitko u Centru nije javio na naše telefonske pozive.
3. Zbog nebrige centra djevojčice su ostale bez svog doma
Pulski Centar za socijalnu skrb, prema presudi Europskog suda za ljudska prava, i ranije je ozbiljno griješio. Zbog nebrige ovog centra dvije mlađahne Puljanke, tada djevojčice od 14 i 9 godina ostale su bez svog doma.
Naime, njih dvije roditelji su upisali kao vlasnice vile u Puli što su je 1997. godine kupili od vlasnika koji su odselili u Beograd. Kuću su navodno platili 450 tisuća kuna te su u renoviranje uložili još najmanje 80 tisuća tadašnjih maraka. Iako se u to vrijeme sve činilo prilično idiličnim, život obitelji se zakomplicirao kada je otac završio u zatvoru zbog pokušaja ubojstva i posjedovanja oružja, a majka se, kako je sama kasnije priznala, odala drogi.
Tu njezinu tešku situaciju na najgrublji je način iskoristio odvjetnik koji je u kaznenom postupku branio njezinog supruga te joj predložio zamjenu nekretnine – vile za stan u vlasništvu njegove punice. Radilo se o vojnom stanu od nešto manje od 80 kvadrata, a odvjetnik je u ugovoru o zamjeni nekretnina napisao da mu je vrijednost jednaka onoj vile što ju je okruživalo dvorište od 625 metara kvadratnih. Doduše u ugovoru je stajalo i da će odvjetnikova punica platiti malenim vlasnicama vile iznos uložen u obnovu.
Sve se to događalo krajem 2001. godine. Na dan kada je otac djevojčica osuđen na šestogodišnju zatvorsku kaznu, Centar za socijalnu skrb Pula potvrdio je ugovor o zamjeni nekretnina, uz koji je branitelj njihovog oca dodao da će svakoj na račun uplatiti po pet tisuća maraka, kao protuvrijednost uloženog u obnovu vile. Nije teško zaključiti kako taj novac djevojčice nikada nisu vidjele, odnosno baš nikakav dokaz o toj uplati nije pronađen ni tijekom postupka pred Europskim sudom za ljudska prava.
Ovaj nevjerojatan slučaj svoj novi zaplet dobiva u studenom 2004. godine kada je u ime mladih vlasnica pokrenut postupak pred Općinskim sudom u Puli kojim se tražilo proglašenje ništavnim ugovora o zamjeni nekretnina. U njemu je još jednom opisano kako je vila s dva stana vrijedna najmanje 300 tisuća eura zamijenjena za stan čija vrijednost ne prelazi 70 tisuća eura, a očito je iskorištena činjenica da su u to doba formalne vlasnice imale 14 i 9 godina. Prema presudi Europskog suda za ljudska prava država je djevojčicama platila odštetu.
4. Djevojčica je morala živjeti kod oca iako je željela k majci
Europski sud u Strasbourgu utvrdio je propuste Centra za socijalnu skrb iz Zadra u slučaju 14-godišnje Zadranke koja je četiri godine i tri mjeseca čekala da lokalni sudovi donesu odluku kome će od njezinih roditelja dodijeliti skrbništvo. Od svoje pete godine, kada su joj se roditelji razveli, a ona je dodijeljena ocu, trpjela je, patila i vapila za pomoći, a svi koji su trebali skrbiti o njezinoj dobrobiti su pogriješili – i centar za socijalnu skrb i sudovi u Zadru, ali i Ustavni sud RH, koji nije prihvatio ustavnu tužbu što su ju podnijele djevojčica i njezina majka.
Republika Hrvatska joj je nakon presude iz Strasbourga platila nešto manje od 200 tisuća kuna odštete
Iako se dijete žalilo da ju je otac fizički maltretirao, davio, razmazivao joj hranu po licu i optuživao za krađu sudovi su ocijenili da se radi o tek nešto grubljem roditeljskom odgoju. U školskom eseju djevojčica je 27. listopada 2011. godine napisala: “Oni svi misle da me znaju, ali ne znaju ni trećinu o meni. Sude o meni prema mom uspjehu u školi, ali to nisam ja. Ne znaju što se događa, vide me kao sretnu djevojčicu, ali ja sam upravo suprotno od toga. Živim s tatom od svoje šeste godine i od prvog dana želim otići k mami. Ali tata kaže da me neće pustiti sve dok ne navršim 18…. Već neko vrijeme pronalazim utjehu u tome da se ozljeđujem…. Ožiljci se više ne vide, jedino kad igram odbojku ili neki drugi sport, pa mi ruke pocrvene… tada se vide.”
5. Krali socijalnu pomoć namijenjenu za siromašne Baranjce
Troje djelatnika Centra za socijalnu skrb u Belom Manastiru optuženo je da su 2011. i 2012., krivotvoreći potpise korisnika socijalne pomoći, isplaćivali novac od jednokratne pomoći koju siromašni Baranjci nikad nisu dobili. Državni proračun oštetili su za 59 tisuća kuna. Prijavila ih je pravnica iz Centra.
Na ime Baranjke koja živi bez struje i vode isplaćena je jednokratna pomoć za obnovu kuće. Kad joj je policija pokazala isplatnicu – šokirala se. Tvrdi kako na isplatnici nije njezin rukopis te da je njezinih 1500 kuna uzeo netko drugi. Jednoj udomiteljskoj obitelji stiglo je rješenje da će na ruke dobiti pomoć od 1200 kuna za ljetovanje djeteta. Zahtjev, tvrde, nikada nisu podnijeli, a novac nikada nisu dobili. I oni kažu da na isplatnici nije njihov potpis.
I tako su u ukupno 34 slučaja bivši ravnatelj, socijalna radnica i blagajnica isplatili 59.100 kuna – stoji u optužnici koja je u travnju 2016. podignuta na temelju prijave tamošnje pravnice. Sama je voditeljica potpisivala zahtjeve i rješenja, a stranke nisu dobile novac. Djelatnike centra tereti se da su tim novcem plaćali i svirače na zabavi u restoranu, latinicom potpisali osobu koja piše samo ćirilicom, pomoć isplatili na ime umrle osobe.