Kako je retorika državnog vrha dovela do toga da lokalni načelnici molove nazivaju po ustašama

Prilično sumanuto objašnjenje

Na ovaj način je političko vodstvo Bilica, na čelu s načelnikom Josipom Ćaletom iznova vratilo Budaka u optjecaj, argumentiravši svoju odluku potpuno sumanutim objašnjenjem koje ne možemo prenijeti nikako drugačije, doli u originalu: “Ako Milu Budaka nazivate ustašom, neću s vama uopće pričati! On je bio domoljub i disident koji je okrenuo leđa Anti Paveliću i išao u Njemačku za veleposlanika.

Pa nije svatko tko je bio u NDH ustaša. Budak je vidio kamo sve to vodi i nije bio poput Pavelića. Ako ne znate povijest, ja ću vas uputiti! Budak je bio književnik i domoljub i nakon što smo prvom nezakonito izgrađenom mulu dali ime po blaženom Alojziju Stepincu, sada ćemo drugi nazvati po Budaku”.

Izlišno je i spominjati što bi ozbiljna država učinila

Iako je ovakav iskaz problematičan po čitavom nizu problema, od kojih nije uopće zanemariv ni onaj da je čak 51 mještanin Bilica izgubio život na Sutjesci boreći se upravo protiv kolaboracionističkog režima u kojem je Budak zauzimao jednu od najviših političkih pozicija, ovdje ćemo se zadržati na okolnostima koje su omogućile ovakvim shvaćanjima pravo građanstva.

Izlišno je naravno i spominjati kako bi u bilo kakvoj ozbiljnoj zemlji potpisnik rasnih zakona i autor agende po kojoj bi trećinu Srba trebalo protjerati, trećinu likvidirati i trećinu prekrstiti uživao posvemašnju osudu i odbacivanje, no pravo je pitanje zašto u Hrvatskoj to nije tako? Točnije govoreći, kako je moguće da se u jednom kraju sa izrazito partizanskom tradicijom ovakve odluke nesputano donose?

Država koja zagovara ovakvo tumačenje povijesti

Potraga za odgovorom će nas naravno dovesti do toga da je s najviših političkih vrhova u zemlji u posljednje vrijeme emitiran čitav niz poruka, koje su uvijeno ili manje uvijeno zagovarale upravo ovakvu vrstu razumijevanja povijesti, proizvevši takve likove kao što su Ćaleta ili jedan Joe Šimunić, koji se svojim sentimentima i potpunim nepoznavanjem povijesti do te mjere ponose, da su spremni i drugima svoje neznanje prodavati kao nešto vrijedno učenja i pažnje.

Sreća u nesreći s čitavom ovom pričom je na koncu u tome, da su društvo i zemlja već toliko ogrezli u sentimentalni neoustaški revizionizam, da jedan mul manje ili više neće značajno utjecati na opću sliku.

Ono što bi pak moglo iz svega ovoga izaći kao pozitivna promjena nabolje, ogleda se u reakciji šibenskih antifašista, koji su u noćnoj akciji putem grafita, pokazali što o ovom potezu misle. Takvo iskazivanje stava, u kombinaciji s potpunom nesuvislošću argumentacije koju koriste Ćaleta i njemu slični, ali i s masovnim građanskim otporom koji je u konačnici i presudio radikalnoj nacionalističkoj i klerikalnoj politici dovelo nas je do mjesta s kojeg će biti gotovo nemoguće vratiti vrijeme unazad.

Agresivni ispadi i paradno domoljublje

Preciznije govoreći, zakoračili smo u vrijeme u kojemu se agresivnim retoričkim istupima i paradnim domoljubljem, iza kojeg ne stoji nikakav konkretan sadržaj građani više neće moći zastrašivati i tjerati na šutnju. Kad stvari, slijedom ovoga ogolimo do kraja, shvatit ćemo da smo došli do točke u kojoj nečije tvrdnje da je domoljub i da voli Hrvatsku, kao i nečije tvrdnje da je netko bio domoljub, neće više biti promatrane mimo sadržaja djelovanja tih ljudi.

To na koncu znači da se otvara prostor za politiku koja će morati uvažavati društvenu stvarnost i nuditi konkretne i ostvarive politike, umjesto dimnih zavjesa i retoričkih ispada.

Drugim riječima, dok bi se nekoć ovakvim potezima i zaključcima Ćaleta legitimirao kao netko čije se poteze građani boje kritički promatrati, danas se u značajnom dijelu društva ovakav potez promatra potpuno vjerno njegovom sadržaju. Kao redikulozan iskaz jedne anakrone i poražene politike.