Goran Vojnović: Kako se Angela Merkel sramotila zbog jednog uzvika
3000 njemačkih uglednika želi da se Sieg Heil uvede u službenu uporabu
Prošlo je podne, a Angela Merkel još uvijek sjedi za svojim stolom i uzalud pokušava odmaknuti pogled s dokumenta koji joj je uručen još u zoru.
Prelazi po stoti put preko svakog imena u dokumentu i nad svakim joj dolazi da zaplače, tri tisuće puta da zaplače, za svakog grešnika po jedanput. I gleda ona tako u ta imena i u sebi plače za svakog od njih kao što majke plaču za svojom djecom koja su krenula krivim putem.
Majčinske grudi
Pet puta su tog prijepodneva na njenu želju njeni suradnici provjeravali istinitost vijesti, čak su osobno kontaktirali neke od ljudi na spisku i pitali ih je li možda riječ o zabuni, provokaciji nekoj, ali su se svaki put vraćali kancelarki s istom porukom. Istina je, sve je kao što piše. A šta piše, pitala bi ona svakog puta još uvijek ne vjerujući, još uvijek puna nade da će čuti kako na papiru piše nešto sasvim drugo od onog što ona na njemu vidi. A njeni bi pomoćnici svakog puta od riječi do riječi isto ponavljali: Tri tisuće uglednih njemačkih građana, akademika, biskupa, vrhunskih sportaša, povjesničara, novinara potpisalo je peticiju kojom pozivaju njemačku vladu da se pozdrav Sieg Heil! uvede u službenu vojnu uporabu.
I Angela bi kimnula glavom i zamolila ih da je ostave samu. I onda bi se ponovo, po ini put zapitala gdje je to ona, gdje je to njena država, gdje je to njeno društvo pogriješilo u odgoju tri tisuće uglednih državljana. Zapitala bi se Angela kakva je to država s takvim uglednim građanima. Na sve bi je nosilo strane i čas bi ih sve prigrlila, stisnula k sebi na majčinske grudi i dala im ljubavi koje im zasigurno manjka, sve da joj se vrate, da se prizovu svojoj uglednoj pameti, čas bi ih svojim rukama tukla, slala bi im policiju na vrata, zatvarala u samice i kao CIA istjerivala vraga iz njih, a čas bi ih opet najboljim njemačkim liječnicima vodila, da ih liječe kako znaju i umiju jer sve to mora biti neka teška bolest, ne može se tek tako tri tisuće uglednih građana čitavom svijetu na očima pretvarati da ne znaju ko je Hitler i šta je to nacizam. To mora biti bolest, ponavljala bi Angela, da preko noći pametni i obrazovani ljudi zaborave i na Auschwitz i na Dachau i na Treblinku.
Hitna reforma školstva
Svako toliko Angela bi se dozvala k sebi pa bi prozivala svoje ministre. Ministru obrazovanja naređivala bi hitnu reformu školstva, a ministru zdravstva detaljno ispitivanje kvalitete liječenja mentalnih bolesti. Naručila bi i analizu stanja u njemačkim medijima, ministru unutrašnjih poslova rekla bi da pažljivo motri situaciju u državi, nadgleda potpisnike peticije i obavještava je o njihovim postupcima. A onda bi opet utonula u malodušje, naglas bi čitala imena potpisnika i svakog bi u mislima ravno u oči pogledala i pitala ga, onako kako bi ga samo vlastita mati upitala: Zašto?
Svakih sat vremena na njena vrata bi nježno, posve oprezno, pokucao njen sekretar i ona bi ga puštala da uđe i da joj saopći najnovije vijesti. Jednom bi joj uručio potresno pismo predsjednika njemačke akademije u kojem ovaj nudi ostavku zbog potpisa akademika pod takav tekst, drugi put bi joj pokazivao videokonferenciju za tisak na kojoj se predsjednici nogometnog saveza, sadašnji i bivši selektor elfa te trener Bayerna, obraćaju njemačkoj javnosti i mole je za oproštaj, a treći put sliku nadbiskupa na bolničkoj postelji, još uvijek u životnoj opasnosti nakon srčanog udara.
Čitav svijet čeka izjavu
Gleda to Angela i svjesna je da čitava država, čitav svijet očekuje njenu izjavu, a ona prvi put u životu nije spremna stati pred mikrofone. Prvi put ona se osjeća zaista poraženom i plaši se da će usred govora stati, i da će nestati njene hrabrosti i odlučnosti, i da neće moći izgovoriti riječi koje svi od nje očekuju. A riječi su tu, napisane leže na njenom stolu već od sedam ujutro:
Pet su puta tog prijepodneva suradnici provjeravali istinitost vijesti, čak su kontaktirali ljude na spisu. I na kraju bi uvijek rekli isto: da, tri tisuće njemačkih uglednika želi povratak ‘Sieg Heil’
“Ja, Angela Merkel, posramljena sam jer sam iznevjerila svoju državu i vas, njene građane. Kao kancelarka osjećam se krivom jer je u državi koju vodim nešto toliko trulo, a kao osoba ja sam neizmjerno tužna jer je svako ime potpisnika peticije ime mog osobnog poraza u borbi za Njemačku bez ksenofobije, za Njemačku bez mržnje i straha, za Njemačku u kojoj se nacizam nikada više neće ponoviti. Zato, državljani Njemačke, ja odstupam…”
Sve je znala
Tako to na papiru piše i tako će ona te riječi izgovoriti samo da nađe u sebi snagu, samo da se digne od svog stola, samo da makne svoj pogled s imena potpisnika i s onog Sieg Heil! u tekstu peticije. Treba znati gubiti, treba biti velik u porazu, zna ona to. Lako je bilo Nijemcima govoriti o gospodarskom rastu i ekonomskim uspjesima, a teže o problemima multikulturalizma ili o politici do Grčke, ali sve je to ona mogla i uvijek bi za svaku riječ odmah znala kako je mora izgovoriti, kakva intonacija joj priliči, kakav izraz na licu uz nju ide, sve je ona to znala.
A sad gleda riječi ispred sebe i ništa više ne zna, jer sve su joj se riječi izmiješale, sve su se pretopile u jednu jedinu riječ. U riječ sramota. To je ono što ona osjeća i to je sve što ona u ovom trenutku može izgovoriti. Sramota. Samo sramota.
Sramota neće nestati
Na kraju će ona stati pred kamere, zna to Angela, jer Njemačka i svijet više neće moći čekati. Reći će, zna da će, sve što se mora reći i možda će joj se oči napuniti suzama, ali neće zaplakati, zna da neće, smoći će snage, jer ima dovoljno iskustva da zna samu sebe održati na nogama, sve će riječi ona izgovoriti, ali što onda. Što onda?
Kad se vrati u svoju kancelariju i kada sjedne za svoj stol, na njemu će još uvijek biti imena uglednih njemačkih državljana i još uvijek će u nju s papira gledati Sieg Heil!. Sramota neće nestati. Ništa neće biti završeno. Jer tri tisuće uglednih građana još će uvijek biti tu, podignute glave, kao da se baš ništa nije dogodilo.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 29. kolovoza 2015.