Kako se država uplela u medije: Zatomljeni slučaj službenika Milana F. Živkovića i udara na slobodu

Geneza ulaganja

Strategija medija državnog službenika Milana F. Živkovića jedan je od, najblaže rečeno, ideološki najekstremnijih strateških dokumenata u recentnijoj povijesti hrvatskih vlada.

U jeku javnih rasprava o državnom i gradskom financiranju medija nakon odluke ministra kulture Hasanbegovića o ukidanju dijela sredstava, slabo je adresirano ključno pitanje: zašto se Ministarstvo kulture uopće počelo baviti direktnim financiranjem medija koji evidentno ne spadaju u područja kulture? Živkovićeva Strategija medija iz 2012., danas zaboravljena kao i kazališna karijera njena tvorca, ukazuje na ideološki okvir te odluke. Da bismo razumjeli genezu i kontekst direktnog državnog uplitanja u medijsku scenu, valja razumjeti Strategiju medija.

“Nije pronađen funkcionalan treći put između partijske kontrole i privatnog vlasništva”, piše Živković u uvodnom dijelu Strategije, s time da će na drugom mjestu dati naslutiti kako političku kontrolu smatra poštenijom od kapitalizma: “Istaknut oglašivač ili kreditor, recimo, pritom ne mora niti posjedovati vlasničke udjele u medijima kako bi mogao izravno utjecati na njihove urednike i novinare”. Novi, treći model između partije i kapitalizma ponudit će autor: “Glavni izvor financiranja sadržaja u medijima trebaju biti javna sredstva”.

Da ne bi bilo zablude: Strategija službenika Milana F. Živkovića nije predvidjela mirni suživot komercijalnih i novih državnih medija. On je jednostavno želio da komercijalni umru. “Trebalo bi okupiti najbolje domaće novinarke i novinare, omogućiti im stabilan i neovisan izvor sredstava, uključiti mlade još neafirmirane autore i – pustiti ih da rade”, piše Živković. On ne govori, dakle, o nekim novinarima koje bi država mogla subvencionirati; vrlo jasno i precizno želi najbolje novinare u državnim, a sve ostale u privatnim medijima.

Dalje, Živković za svoj dnevni list planira potpuni cjenovni dumping kojim bi konkurirao privatnicima.”Budući da bi se većim dijelom financirale iz pristojbe za javne medije, bilo bi razumno ove novine prodavati po nižoj, znatno dostupnijoj cijeni (dvije ili tri kune)”. Svatko, tko je barem jednom u životu stupio u novinsku redakciju ili neposrednu blizinu kioska, lako će izračunati da se novine ne mogu izdavati za dvije kune bez golemih gubitaka što ih preživjeti može jedino proračun Republike Hrvatske.

“Javni mediji ne mogu se razvijati protiv privatnih koji bi ostali u tabloidnom paklu histeričnog prijezira prema svemu javnom”, piše Živković, ali nije jasno što planira kao rješenje – reedukaciju privatnih medija kako ne bi ostali u svom paklu? Ili smatra da državni medij, koje planira obilato financirati i razvijati, mogu prosperirati jedino ako privatnih nema, čime je o svom projektu možda kazao i više nego što je htio?

Većina dokumenta po stručnosti je na razini slabog srednjoškolskog uratka. Milan F. Živković ne citira doslovce ni jedno relevantno istraživanje, članak, sugovornika ni studiju, te reciklira niz banalnih kulturnih stereotipa o tabloidizaciji, estradi i menadžerima. Što prilično podsjeća na sinopsis posljednjeg pokušaja Milana F. Živkovića da se probije na kulturno-medijsku scenu: predstava Kultura u predgrađu što ju je režirao imala je svoju premijeru u Gavelli 7. svibnja 2000., a kulturni djelatnici pamte je kao jedno od najmanje uspješnih postavljanja u povijesti.

Katastrofalna predstava

“Predstava je zamišljena kao farsa, kroz diskusije na okruglom stolu”, pisalo je u opisu Kulture. “Uglavnom nehotice, na manje-više smiješan način, protagonisti otvaraju realne, problematične teme. To su pitanja identiteta, od nacionalnog do kulturnog, pitanja odnosa ruba i središta visoke i niske kulture te suvremena politička i egzistencijalna pitanja”.

Cijenjeni kazališni kritičar Igor Ružić te je godine u Vijencu napisao kako je riječ o “scenski nepripremljenom” i “nedorađenom” uratku. “U prozirno jeftinoj inscenaciji, dakle, niska je kultura pojela visoku. Malo jeftine zabave, prepoznatljive situacije i mnogo dosadnih minuta, rezultat je kojim se ne treba hvaliti, ni u predgrađu… Nitko ne vjeruje ni redatelju Milanu Živkoviću, koji se, eto, baš na toj kulturi, spotaknuo misleći da radi televizijski dokumentarac o pervertiranosti hrvatske kulture”.

“Kao ilustracija, pak, predstava Kultura u predgrađu je sjajna. Pjevačice koje loše pjevaju, glumci koji loše glume, predstave koje predugo traju, razgovori o kulturi u ringu… samo su dio slike. Zumirati se može beskonačno”, zaključio je Ružić. Nakon Kulture iz predgrađa Milan F. Živković nije se vraćao kazališnoj režiji.

Poput predstave iz 2000., dokument o medijima može se shvatiti kao performans, posve neutemeljen, bez konkretnih podataka, istraživanja ili dokaza, baziran na nizu neupućenih stereotipa i banalnih zabluda, obogaćen stilskim klišejima i logičkim pogreškama, Strategija Milana F. Živkovića preuzima sve metode tabloida koje kritizira. Umjesto istraživanja, nudi predrasude i uvrede (“… tabloidni pakao histeričnog prijezira prema svemu javnom”). Umjesto brojki, nejasne stilske figure (“nervozni vlasnici privatnih medija”). Umjesto izvora i dokaza, ismijavanje i banalni prijezir prema modernom (“Pisana refleksija o društvu i politici nije se, barem zasad, komprimirala u 160 znakova na tviteru niti interpunkcijske osmijehe na fejsbuku”).

U bijesnim obračunima s Twitterom, Facebookom, internetom, tabloidima, privatnicima i poduzetnicima, Milan F. Živković kao da namjerno preuzima sve ono što njima zamjera: površnost, neutemeljenost, histeriju, stereotipe, prijezir i nerazumijevanje javnog interesa. Ako je to – literarni performans koji citira metode koje napada – bila namjera autora, Strategija je kolosalni uspjeh. Izražavamo stanovitu količinu skepse oko te teorije.

Dok napada novine za neobjektivnost, sam Živković ne skriva konkretne ideološke i političke ciljeve: “Hrvatskim građanima se tako sa stranica novina preporučuje privatno organizirano i privatno plaćeno zdravstvo i obrazovanje, povlačenje države iz upravljanja zajedničkim dobrima poput voda, šuma i cesta te prestanak članstva u sindikatu”, napisao je, smatrajući da se njegovi državni mediji moraju boriti protiv svega privatnog, bez ikakvih pretenzija na novinarsku objektivnost.

U istaknuto stupidnom dijelu materijala, državni službenik Živković zgraža se što trenutačni zakoni nisu dovoljni rigorozni kako bi natjerali nakladnike, urednike, novinare i fotografe na poštivanje zadanih novinarskih formi (tko ih je zadao, kada, gdje i s kojim ciljem, Živković ne pojašnjava). “Njihova žanrovska pravila – što je vijest, a što nije; što jest zabavno, a što dosadno prolaze ispod radara naših zakona, čak i kad ti zakoni ne bi bili pisani pod pritiskom vlasnika medija”, piše Živković, a kasnije lamentira o “prešutnom profesionalnom konsenzusu oko toga što je vijest”, uzrujan da država još nema zakonsko pravo odrediti što bi predstavljalo novinsku vijest.

Brojanje riječi u Africi

I u tom smislu, Strategija krade ono što napada. Prezentirana i naslovljena poput ozbiljnog političkog dokumenta, medijska strategija Milana F. Živkovića zapravo je krajnje senzacionalistički hibrid osobnih opservacija, komentara i frustracija čovjeka kojeg su prilike natjerale da smišlja politike koje ni približno ne razumije (to se najbolje očitava u neobično agresivnoj primjedbi autora uoči iznošenja tri načela strategije: “Ova politika se temelji na sljedeća tri načela, tako da onaj tko se ne slaže sa sva tri može odmah prestati čitati”).

Ideja da bi zakonski trebalo regulirati poštivanje novinarskih formi tek je nešto manje apsurdna i suštinski totalitarna od ideje da bi valjalo brojati riječi u svakom izdanju dnevnih novina kako bi država, na temelju toga, mogla donijeti odluku što predstavlja tabloid, a što ozbiljniju novinu. To je, naime, bivša vlast u jednom trenutku i napravila, pa su novine morale sadržavati više od 25 tisuća riječi kako bi službeno bile novine. Kao u kakvom afričkom pseudorežimu, službenici i urednici prebrojavali su riječi u izdanju kako bi iz konkurencije isključili dnevnik 24sata.

“Da je riječ o grubom nasrtaju politike na slobodu medija, potvrđuje i to što Vlada nije ni pokušala, pa ni uspjela, objasniti motive za takav bizaran kriterij od 25.000 riječi, koji ne postoji nigdje u Europi. Zahvaljujući Milanovićevim medijskim reformatorima, Hrvatska je sad jedina članica EU-a koja umjesto PDV-a na novine ima PKV – porez na kritiku vlasti”, objavili su tada iz vodstva 24sata.

U ranije citiranom dijelu Strategije, Živković napada “restauraciju kapitalističkog načina proizvodnje” kao jedan od ključnih problem novinarstva koji je doveo do “osiromašenja medija u vlasništvu države”. Živković, jasno, ne shvaća da njegovo ruganje restauraciji kapitalizma također znači ruganje jednoj od najvećih institucija u povijesti slobodnog hrvatskog novinarstva: dioničko društvo Tipografija iz Zagreba.

Legendarna Tipografija d.d. nastala je 1920. godine spajanjem tvrtke Ignjat Granitz &Comp. i Tiskare Ivana Novaka, a izdavala je kultni časopis Svijet te tri dnevna lista, Obzor, Večer i predratni Jutarnji list. Ugledni mađarsko-hrvatski Židov Ignjat Granitz, osnivač Ignjat Granitz & Comp. o kojem je pisala i suradnica Telegrama Snješka Knežević, preminuo je prije tih velikih izdavačkih uspjeha, ostatak obitelji uglavnom je istrebljen 1941. nakon uspostave NDH (kći Ogla ustrijeljena je na ulici u središtu Zagreba, a druga, Zlata, ubila se kad je ugledala oficire Gestapa koji su došli po nju).

Tipografijin časopis Svijet, pod kreativnom direkcijom genijalnog ilustratora i urednika Otta Antoninija, spada u najbolja i najprogresivnija novinska izdanja u povijesti ovih prostora. O usporedbama Svijeta i Vanity Faira ugledni povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Nikola Albaneže ljetos je za Telegram izjavio: “Iznimna kvaliteta Antoninijevih radova nimalo ne zaostaje za onima u američkoj publikaciji, dapače, to su realizacije koje bi mogle biti otkriće kada bi u svijetu bili upoznati s njima”.

Domoljubni mediji

O Svijetu i Tipografiji i Ottu Antoniniju državni službenik Milan F. Živković posredno misli sve najgore isključivo jer nisu pripadali svijetu netržišnih medija, nego onih drugih, kapitalističkih.

Zbog lošeg odjeka u javnosti ostvaren je tek malen dio Strategije, onaj koji se tiče financiranja neprofitnih medija i portala. Sagledavanje svih njenih komponenti i radikalno antiliberalnih, totalitarnih tendencija važan je podsjetnik na genezu neopreznog državnog uplitanja u financiranje medija koje, bilo je to odmah jasno, može donijeti samo nevolje i navući bezbrojne optužbe za sukobe interesa. Gotovo svi portali kojima je Živković dodijelio novac kasnije su objavljivali intervjue s njim u kojima je napadao sve koji mu ne dopuštaju da im dodijeli još novca.

Stoga, kad danas govorimo o ograničavanju slobode javnog izražavanja, valja znati da je ideja direktnog političkog podupiranja takozvanih neprofitnih medija rođena u kontekstu ograničavanja slobode svih ostalih izdavača, urednika i novinara; vizija Milana F. Živkovića ukazuje nam da to financiranje nije, kako se tvrdi, nastalo s idejom uzdizanja općih civilizacijskih vrijednosti poput antifašizma i prava manjina.

Drugim riječima, da je Milan F. Živković uspio u pokretanju državnog dnevnika za dvije kune, državnog političkog tjednika i državnih portala, te u poreznom i prireznom slamanju privatnih izdavača, danas bi tim specifičnim medijskim koncernom, na oduševljenje liberalnih snaga u zemlji, upravljali g. Hasanbegović (“upravljanje HRT-om bi mogla preuzeti privremena uprava koju bi imenovala ministrica kulture”, napisao je Živković), gospodin Kovač i, naravno, gospodin Crnoja.

Jer, mislite li uistinu da bi, u tom medijskom okruženju, Mijo Crnoja morao odstupiti s dužnosti?

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 6. veljače