Kako smo ostali bez ijednog saveznika u visokoj vanjskoj politici? Govore Picula, Kovačević i ljudi bliski predsjednici

Hrvatska bez snažnog saveznika

Stoga bez obzira na stanara Bijele kuće s Washingtonom valja graditi savezništvo i partnerstvo. Budući je Italija od svih velikih država najbliža Balkanu, s Rimom bi isto tako valjalo graditi što bolje odnose. Hrvatska bi, dakle, trebala inzistirati na strateškom savezništvu s Njemačkom i SAD-om te s Italijom. Uvjeren sam da bismo u tom slučaju bitno ojačali poziciju u međunarodnoj zajednici”. Bivši visokopozicionirani državni dužnosnik, blizak Uredu predsjednice države, koji je želio ostati neimenovan, suglasan je da Zagreb mora imati jake saveznike.

“Točno je da u ovom trenutku Hrvatska nema pravog saveznika među velikim silama. To bi trebala biti Njemačka i zbog toga moramo krenuti u ofenzivu kako bismo što prije ojačali odnose s Berlinom. Gospođa Angela Merkel mora postati, u pozitivnom smislu, politički patron Hrvatske. Do sada su međutim Njemačka i Francuska bile opterećene parlamentarnim i predsjedničkim izborima te nastojanjem da se sačuva Europska unija. Washington s druge strane nije definirao svoju politiku prema ovom prostoru, pa je interes za Hrvatsku pao u drugi plan. SAD-u su prioriteti Sirija, Koreja, Rusija, Kina, međunarodni terorizam…

Dvije revizionističke vlade

Ovaj prostor nažalost nije. I druge velike zemlje zaokupljene su vlastitim problemima. Španjolska je opterećena Katalonijom, Italija je u ekonomskim problemima, Velika Britanija muku muči sa Škotskom i izlaskom iz EU, Rusija je pod sankcijama EU i SAD-a, ali, kao i Turska, vrlo agresivno nastoji zadržati utjecaj na Balkanu. Makedonija je pred raspadom, Kosovo i Srbija su u permanentnom sukobu… Teško je u takvoj situaciji biti predmetom interesa neke velike sile”

Božo Kovačević, nekadašnji ministar u Vladi Ivice Račana te veleposlanik Hrvatske u Moskvi slaže se da bi u Njemačkoj trebalo imati jakog saveznika. Smatra, međutim, kako Zagreb snosi najveći dio odgovornosti što s Berlinom nisu uspostavljene čvršće političke veze. “Posljednje dvije hrvatske vlade, Tihomira Oreškovića i Andreja Plenkovića, u povijesnom su smislu izrazito revizionističke, kako na unutarnjem tako i na vanjskopolitičkom planu. Tvrdi se da je bivša Jugoslavija bila komunistička diktatura te da je bila ruska kolonija. Takve neistine zbunjuju potencijalne partnere u Europi koji znaju da je, primjerice, NATO pakt, dok je za hladnog rata pripremao ratne planove, uvijek računao da će se Jugoslavija vojno suprotstaviti Sovjetskom Savezu.

Nulta tolerancija prema fašizmu

Jugoslaviju se naprosto doživljavalo kao dio slobodnog svijeta. Dodatni je problem što se dio radikala u Crkvi i dalje protivi II Vatikanskom koncilu kojim su se normalizirali odnosi Rima i Jugoslavije te bi istodobno najradije reinstalirali feudalizam u Hrvatskoj. Nastojanjem da se revidira domaća povijest, posebice odnos spram antifašizma, pokušava se mijenjati i europska povijest. A, to, dakako, nije moguće, pa je i to jedan od razloga zašto Hrvatska ne nalazi ozbiljnog i pouzdanog partnera među članicama EU. Naprosto, Hrvatska ne prihvaća temeljne ideje na kojima je zasnovana moderna Europa. Primjerice, Njemačka, koju mnogi u nas priželjkuju i doživljavaju kao prirodnog saveznika, utemeljena je na antifašizmu i nultoj toleranciji prema svim, pa i najmanjim pokušajima oživljavanja fašizma.

U Hrvatskoj nije tako, pa je i to jedan od razloga distanciranosti Berlina. Što se pak tiče SAD-a, trenutno nije jasno kakva će biti američka vanjska politika. Administracija Donalda Trumpa odnosi se prema saveznicima kao prema svojim vazalima. Umjesto dogovora, SAD reketare svoje političke i vojne partnere, traži od njih da rade ono što odgovora Washingtonu, da plate zato što ih se brani, a ako to ne žele, onda otvoreno prijete da će morati platiti kako ih ne bi ugrožvali sami Amerikanci. SAD su najveća prijetnja opstanku EU pa zbog toga države članice moraju pronaći načina da sačuvaju Uniju, a da NATO pakt funkcionira temeljem dogovora, a ne na diktata SAD.”

Odnos Njemačke prema Srbiji

Strani diplomat s velikim iskustvom rada na ovim prostorima također je uvjeren da je za Hrvatsku od vitalnog interesa uspostaviti što čvršće odnose s Njemačkom. “Tu se međutim dogodio zanimljiv politički fenomen. Dok je Njemačka bila najčvršća u potpori Hrvatskoj u borbi za nezavisnost, a istodobno najžešća u osudi agresije Srbije, situacija se postupno mijenjala pa je po mnogim elementima Berlin danas prisutniji u politici Beograda nego li Zagreba. U Srbiji postoji 350 njemačkih tvrtki s oko 35.000 zaposlenih, a zgradi srpske Vlade, neposredno uz kabinet premijera, a sada predsjednika Aleksandra Vučića, sjedi je njemački stručnjak kojemu je zadaća unaprijediti ekonomske i političke odnose Srbije i Njemačke.

Premijeri Zoran Đinđić i Aleksandar Vučić više su se puta sastali s kancelarkom Merkel nego li hrvatski premijeri. Kad razgovarate s njemačkim diplomatima oni se najčešće žale na raširenu korupciju u Hrvatskoj koja onemogućava bolju gospodarsku, pa i političku suradnju. Također, sumnjaju u iskrenost službene politike Hrvatske prema BiH, a smatraju također da bi Zagreb trebao učiniti više na otklanjanju prepreka u odnosima s Ljubljanom i Beogradom. Upozoravaju da je vrlo teško razumijeti da Hrvatska ima probleme praktički sa svim susjedima. Sve su to razlozi zašto je Berlin puno zainteresiraniji za odnose sa Srbijom, nego li s Hrvatskom. ”

‘Svi Balkanci su, nažalost isti’

Bivši premijer Ivo Sanader za posjeta Berlinu 2009. kancelarki Merkel je, po svjedočenju njemačkih diplomata, gotovo pola sata pred zemljopisnom kartom objašnjavao kako je Hrvatska u pravu u teritorijalnom sporu sa Slovenijom. Kad je Sanader otišao, kancelarka Merkel, koja ga je upozorila da bez dogovora s Ljubljanom, Hrvatska neće ući u EU, svojim je suradnicima razočarano kazala: “Nažalost, svi su Balkanci isti, s njima se ne može razgovarati”. Bio je to, očito, još jedan razlog za produbljenje nepovjerenja Berlina prema Zagrebu. Tonino Picula ispričao je kako su mu nedavno u ruke došle zanimljive analize.

“Jedan njemački institut utvrdio je da postoji čak 18 točaka ozbiljnih prijepora među zemljama regije te da je to jedan od razloga zašto je danas Balkan praktički ničija zemlja. Osim toga u posljednjih 25 godina iz zemalja srednje, istočne i jugoistočne Europe iselilo se 23 milijuna ljudi. To ostavlja za sobom ozbiljne demografske, političke, socijalne i psihološke praznine i reperkusije. Zbog svega toga Hrvatska mora održavati dobre odnose sa što više zemalja, pa i s Rusijom i Turskom, posebice ekonomske, jer su i one utjecajne u ovoj regiji. Dakako, prostor za tu suradnju je dosta skučen jer je riječ o državama koje ne poštuju demokratska načela ni u unutarnjoj ni u vanjskoj politici, ali Hrvatska kao mala zemlja mora biti daleko spretnija u vođenju vanjske politike.

Obilježja dobrih diplomata

Pokazalo se da ulazak u EU i NATO nije bio dovoljan te da ulaskom u te dvije međunarodne integracije ipak nismo prešli s jedne strane povijesti na drugu gdje vladaju beskonfliktni odnosi. Razlog je što se posljednjih dvadesetak godina promijenio karakter međunarodnih odnosa. Pitanje je kako se i na koji način Hrvatska snalazi u ovim previranjima na međunarodnoj sceni.” Telegramovi sugovornici suglasni su također da Hrvatsku u vanjsko političkom smislu definira odnos prema susjedstvu. Tu međutim situacija nije sjajna. Što je doista neobično budući da su bivši premijeri Ivo Sanader i Zoran Milanović bili karijerni diplomati, a da trenutno tri ključne političke funkcije u državi obavljaju nekadašnji profesionalni diplomati: Kolinda Grabar Kitarović, Andrej Plenković i Gordan Jandroković.

Božo Kovačević objašnjava kako izvrsni diplomati u punoj mjeri mogu pokazati svoju izvrsnost samo ako ih podržava dobro organizirana Vlada svjesna nacionalnih interesa i koja je spremna preuzeti rizike kad se to pokaže nužnim za realizaciju nacionalnih interesa. “Diplomati su državni činovnici kojima je u jednakoj mjeri na pameti briga za osobnu karijeru kao i za nacionalni interes. Kad diplomati presudno utječu na politiku jedne države, to onda, može, ne kažem nužno da mora ili da je to sada slučaj u Hrvatskoj, značiti da će oni u interesu svoje karijere lako zaboraviti obećanja koja su dali biračima.”

Neriješeni granični problemi

Tonino Picula upozorava pak kako je Hrvatska jedina država u EU koja je od drugih članica, Slovenije i Mađarske, odvojena žicom, a loš dojam ostavlja i činjenica da Hrvatska ima neriješene granične probleme sa Slovenijom, Srbijom i Crnom Gorom te da vodi arbitražne sporove s Ljubljanom i Budimpeštom. Božo Kovačević objašnjava kako odgovornost za takvu situaciju ne leži samo na Zagrebu, ali pitanje je nismo li neke probleme mogli ranije riješiti i je li naš sadašnji pristup najprimjereniji. “Neki mađarski menadžeri imaju na zidovima kartu velike Mađarske, što podrazumijeva anektiranje dijelova Hrvatske. Uostalom, njihov premijer Viktor Orban, nakon što je izbila kriza u Ukrajini, odmah je istaknuo mađarske teritorijalne pretenzije prema toj zemlji.

Zbog toga inzistiranje na prijateljstvu s Vladom koja ne krije svoje ekspanzionističke ambicije i ekstremni nacionalizam, može biti vrlo opasno”. Nema dvojbe da je u posljednje doba, što se tiče odnosa s međunarodnom zajednicom, na Balkanu nastao politički vakum u kojem se našla i Hrvatska. EU brine isključivo za stabilnost Balkana, dok je pitanje poštivanja demokratskih standarda potisnuto u drugi plan. Također, EU više ne pokazuje želju za proširenjem, što slabi utjecaj Bruxellesa na ovim prostorima. Prve ozbiljnije razlike među Telegramovim sugovornicima pojavile su se kad se povela rasprava o odnosu Hrvatske prema državama članicama Višegradske skupine, Poljskoj, Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj te prema BiH.

Povezivanje zemalja Višegradske skupine

Tonino Picula upozorava da članice EU, preko Komisije i Parlamenta, sve češće prozivaju zemlje Višegradske skupine zbog nepoštivanja demokratskih standarda te odluka u unutarnjoj politici koji nisu kompatibilni s politikom EU. “Politika tih država ne treba slijediti, a osobito nije pametno, ako želimo imati jake saveznike među velikim državama, sklapati s njima osobita savezništva. Jedno su, dakako, režimi, a drugo države: s njima valja razvijati dobre ekonomske i kulturne odnose, ali u političkom smislu valja držati distancu. Mađarska, Poljska, Slovačka i donekle Češka, nisu ulaskom u EU prihvatile sustav vrijednosti na kojem je utemeljena europska demokracija, imaju poluliberalna uređenja i međusobno su povezane kao dok su bile članice Varšavskog pakta što pokazuje da njihova politička baština nije do kraja rastočena.”

S Piculom se slaže i Božo Kovačevć koji također smatra da Hrvatska ne spada u tu skupinu. “Te države, osim zajedničkog zemljopisnog položaja, okupila je želja da zajednički rješavaju frustracije iz doba kad su bile sovjetske kolonije, a to Hrvatska nikada nije bila”. Međutim, sugovornik blizak Uredu predsjednice, ističe kako je jedan od ciljeva naše vanjske politike što snažnije povezivanje upravo s zemljama Višegradske skupine. “Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u sljedećih mjesec i pol dana sastat će se s liderima Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske čime pokazujemo želju za uspostavom što boljih odnosa s tim državama. S njima imamo cijeli niz zajedničkih interesa, poput inicijative Tri mora, za koju je posebno zainteresirana predsjednica države.

Dodikov sukob s biskupom Komaricom

Upravo zahvaljujući njoj i premijeru Andreju Plenkoviću nema nikakve opasnosti da Hrvatska eventualno završi u u mogućem preoblikovanju EU, među državama drugog razreda. Da su na vlasti ostali Tomislav Karamarko i Zoran Milanović bilo bi, dakako, posve drugačije”, smatra. No, najveće razlike, među sugovornicima Telegrama, očekivano, pokazale su se kad se povela riječ o odnosima s BiH. Božo Kovačević tvrdi da Hrvatska prema toj državi ima pogrešan pristup još od vremena pokojnog predsjednika Franje Tuđmana. “HDZ je za potrebe svoje izborne mašine Hrvate u BiH uvijek tretirao kao dijasporu, a kad se govorilo o unutarnjem rješenju te države onda je Zagreb inzistirao da su Hrvati konstitutivni narod. Što je, dakako, istina, no onda se oni ne mogu istodobno tretirati i kao manjina.

Uostalom, neki radikalniji političari HDZ-a stalno prigovaraju da manjine u Hrvatskoj imaju previše prava i privilegija, a kad je riječ o BiH, onda se rukama i nogama bore da Hrvati budu manjina.” Nedavno se banjalučki biskup Franjo Komarica našao na meti Milorada Dodika, gazde Republike Srpske, koji ga je grubo napao, nakon čega su ga branili brojni mediji u BiH, intelektualci pa i islamska zajednica, ali ne HDZ BiH niti vladajuće strukture u Zagrebu. Biskup Komarica odgovorio je kako su time pokazali svoj obraz, na čijoj su strani, jasno aludirajući ne samo na HDZ BiH, nego i na Vladu Andreja Plenkovića. Kako je to rekao sam Komarica: “Ako ja radim nešto krivo, a ja jesam krivac, ja to znam, zato što sam ostao ovdje, to mi je rečeno nebrojeno puta.

Što se krije iza biskupovog nezadovoljstva

Govorili smi – ‘biskupe, što se vi tužite, vi ste morali otići, a niste otišli, i zato dobivate ovakva kažnjavanja, dobivate ostavljanje na cjedilu. Nije za vas predviđeno da ostanete u Banjoj Luci. Ne smije biti banjalučke biskupije’. No, ja sam ondje gdje me Bog postavlja, nisu me postavljali političari, predstavnici jednog ili drugog naroda. Božja providnost me je ovdje postavila. I zato mi je žao što političari kojima je dužnost da se brinu za opće dobro svakog čovjeka, pa tako i domicilnog Hrvata, katolika, a to su srpski političari, bošnjački, međunarodni… naravski, i hrvatski, da oni šute. Oni su svoj narod ostavili na cjedilu…. Mi smo prekriženi, ali ne damo se prekrižiti. Papa je došao ovamo da nam pokaže da mi za njega nismo otpisani. Kazao je – ne dolazi u obzir da nestanu biskupije pred nosom Rima. A Zagreb kaže – ima da nestanu.

Kako ću to prihvatiti, da je to normalno? A Zagreb se poziva na Rim. Odnosno na papu.” Sugovornik Telegrama blizak Uredu predsjednice uvjeren je međutim kako je biskup Komarica nezadovoljan isključivo zbog toga jer je izgubio svoju biskupiju. “Tu biskupiju međutim biskup Komarica nikad neće vratiti, a za to nije krivo hrvatsko državno vodstvo. Za razliku od njega, SAD i EU koji nemaju definiranu politiku spram BiH, trče za nama i traže od nas rješenje za krizu. A predsjednica je lijepo objasnila kako je BiH izložena novim izazovima, posebno zbog rasta broja ekstremističkih grupa i migrantske krize te jačanja separatističkih težnji u Republici Srpskoj.”