Kako su Amerikanci kapitalno zabrljali na Kosovu. Danas sva korupcija vodi prema njima: 'Ovo je upozorenje za Ukrajinu'

Neil Bush je tek jedan u nizu istaknutih Amerikanaca koji su prodefilirali kroz ovu zemlju posljednjih četvrt stoljeća, piše Matthew Karnitschnig, novinar uglednog Politica. Ondje je došao kao dio grupe predvođene umirovljenim američkim generalom Wesleyjem Clarkom, koji želi ulagati u velike energetske projekte na Kosovu. Clark je, inače, bio vrhovni zapovjednik NATO-a u vrijeme kada je ta alijansa bombardirala Miloševićevu SR Jugoslaviju zbog njezina obračuna s kosovskim Albancima.

Afere ulagačima nisu problem

Tijekom godina, Kosovo se nagledalo američkih “lovaca na blago”. Primjerice, autocestu kojom je Bush sa svojom pratnjom doputovao u Prištinu iz Sjeverne Makedonije u srpnju, izgradio je konzorcij predvođen američkim građevinskim divom Bechtel, po cijeni od više od 700 milijuna eura. No, kao što je slučaj s mnogim drugim velikim američkim infrastrukturnim projektima u zemljama u kojima je Washington vojno intervenirao, i gradnju ove 65-kilometarske dionica ceste pratili su prenapuhane cijene i korupcija.

Prošlog mjeseca, kosovski ministar Pal Lekaj, koji je bio nadležan za ugovore o gradnji osuđen je na tri godine zatvora zbog zlouporabe položaja i nanošenja štete državnom proračunu nakon što se ispostavilo da je autocesta preplaćena za više od 50 milijuna eura. Unatoč ovakvim aferama, Kosovo je i dalje dobar izbor za američke tvrtke koje traže prilike u regiji.

Pitanje je je li u toj priči Kosovo imalo koristi, a to bi valjalo razmotriti i u Washingtonu i u Kijevu, budući da Ukrajina upravo pokušava uvjeriti Amerikance da ostanu angažirani u njihovoj zemlji – što uključuje pomoć u ogromnom pothvatu obnove infrastrukture koju je uništila Rusija, piše Politico.

Obnova Ukrajine – poslovna prilika za SAD

Američka pomoć smatra se ključnom ne samo dok borbe bjesne, već i nakon njih. Kako se približava druga godišnjica početka sveobuhvatne invazije ruskog predsjednika Vladimira Putina, američka potpora visi o niti, a Kongres je podijeljen oko toga hoće li Kijevu poslati još vojne pomoći.

“Što ljudi misle da će se dogoditi na kraju rusko-ukrajinskog rata?”, pitao je Joe Scarborough, bivši republikanski kongresnik koji je postao TV voditelj na liberalno orijentiranom kanalu MSNBC. “Tko će je obnoviti? Sjedinjene Države će biti tamo. Tvrtke iz SAD-a, poduzetnici iz SAD-a… Mi ćemo biti tamo i pomagati u obnovi Ukrajine, a Amerikanci će na tome zaraditi mnogo novca”, poručio je.

Za Ukrajinu će obnova predstavljati zastrašujući generacijski izazov. Za korporativnu Ameriku bit će to samo još jedna poslovna prilika. Ako im je Kosovo ikakav vodič, Ukrajinci bi trebali paziti što žele, piše Politicov novinar Karnitschnig. “Amerikanci su jednostavno zaboravili na Kosovo”, smatra bivši kosovski ministar koji je desetljećima promatrao djelovanje SAD-a u njegovoj zemlji. “To je jedan od najvećih misterija: kako zemlja poput Amerike, koja je uložila značajne resurse i politički kapital da osigura da Kosovo bude funkcionalna država, može samo odustati?”.

‘Bolji u ratovanju, nego u onome što slijedi’

Djelovanje SAD-a u inozemstvu posljednjih desetljeća sugerira da su Amerikanci bolji u vođenju ratova nego u rješavanju onoga što slijedi nakon njih. Neuspjeh SAD-a u “izgradnji nacije” možda i nije previše iznenađujući na mjestima kao što su Irak ili Afganistan, gdje lokalno stanovništvo nije bilo oduševljeno dolaskom američkih vojnika. Međutim, Kosovo je druga stvar. Za početak, to je mala zemlja s populacijom od svega 1,8 milijuna stanovnika.

S BDP-om od oko 10 milijardi dolara, kosovsko gospodarstvo manje je od jedne četvrtine Vermonta, najmanje američke savezne države, u smislu gospodarske aktivnosti. Osim toga, tamošnje stanovništvo simpatizira SAD, kojem pripisuje zasluge za istjerivanje Srba tijekom rata 1999. godine. Kosovo obiluje spomenicima, avenijama i trgovima posvećenima američkim dužnosnicima.

Naklonost je obostrana. Za generaciju američkih dužnosnika, Kosovo je primjer Washingtona koji priskače u pomoć i uspješno intervenira u krizi. Taj osjećaj postignuća još je opipljiviji nakon brzog povlačenja SAD-a 2021. iz Afganistana, još jedne zemlje za koju je mnoštvo američkih diplomata vjerovalo da “mogu nešto promijeniti”.

Visoka nezaposlenost, mladi odlaze…

Međutim, piše Politico, prema većini objektivnih mjerila, američki angažman na Kosovu nije bio previše uspješan. Detaljniji pogled sugerira da su prioriteti Washingtona više bili vođeni kratkoročnim američkim poslovnim interesima, nego pružanjem zemlji onoga što joj je stvarno potrebno za razvoj.

Najočigledniji primjer tog neuspjeha je energetska infrastruktura zemlje. Opskrba električnom energijom u Kosovu još uvijek ovisi o dvije nestabilne elektrane na ugljen, od kojih je ona starija puštena u rad još 1962. godine. Tvornice koje se nalaze u neposrednoj blizini Prištine smatraju se najprljavijima u Europi, izbacuju smeđi smog koji je grad učinio jednim od najzagađenijih na kontinentu.

Stopa nezaposlenosti na Kosovu među najgorima je u Europi, u prosjeku je bila veća od 27 posto u proteklom desetljeću, djelomično zato što mnogi rade i na crno. Iako je stopa nezaposlenosti nedavno pala, i dalje ostaje veliki problem. Mladi masovno odlaze iz zemlje, otprilike 800.000 njezinih državljana živi u inozemstvu.

Siromaštvo, korupcija i politička previranja

“Kosovo je i dalje jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi”, zaključila je njemačka agencija za međunarodnu pomoć u nedavnoj analizi perspektive zemlje. “Ogromni društveni i ekonomski problemi koče razvoj zemlje”, dodaje se u zaključku. Ne samo da Kosovo ima jedan od najnižih BDP-a po stanovniku u Europi i stopu siromaštva od preko 20 posto, nego ga muče i korupcija i politička previranja.

Bivšem predsjedniku Hashimu Thaciju, kojeg je američki predsjednik Joe Biden jednom nazvao “Georgeom Washingtonom Kosova”, trenutno se sudi u Haagu za navodne ratne zločine. Thaci je vodio borbe protiv srpskih snaga 1998-1999. kao zapovjednik Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Optužnica od 10 točaka tereti ga za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.

U međuvremenu, odnosi između vlade u Prištini kojom dominiraju Albanci i srpske manjine na sjeveru zemlje samo su se pogoršali posljednjih godina, unatoč mirovnim snagama NATO-a koje broje gotovo 4500 ljudi.

Kosovo još gradi vlastitu vojsku

Sljedeći mjesec obilježava se 25. godišnjica intervencije na Kosovu koju je predvodio SAD. Ipak, zemlja koja je proglasila neovisnost od Srbije 2008., ostaje pod američkim protektoratom, piše Politico. Najveća baza američke vojske na Balkanu nalazi se oko sat vremena južno od Prištine.

Tamo je obično stacionirano oko 1000 američkih i savezničkih vojnika, iako ima kapacitet za njih 7000. Kosovo je još uvijek u procesu izgradnje vlastite vojske – uz pomoć SAD-a. Očekuje se da će njihove snage brojati oko 5000 aktivnih i 3000 pričuvnih vojnika.

Iako Kosovo ima parlament, premijera i predsjednicu, većina stanovnika novinaru Politica kaže da je pravo sjedište moći u zemlji – američko veleposlanstvo.

Sklapanje poslova u hotelu

Prošlog ljeta, umirovljeni general Clark bio je u gradu s Neilom Bushom i Pavelom Valnevom, bugarskim izvršnim direktorom čikaške prijevozničke tvrtke pod nazivom AmeriFreight Systems, kako bi pokušali pridobiti podršku kosovske elite za projekt geotermalne energije. Novinar Politica sjedio je za susjednim stolom u blagovaonici prištinskog hotela kada je Clark pozdravio svoje goste.

Za stolom generala Clarka bilo je govora o “ljudima koji samo žele slobodu” i “Srbima koji su poznati po tome što nisu lojalni jedni drugima”. Unatoč generalovom divljenju kosovskom duhu, Clark nije skrivao frustraciju trenutnom vladom u zemlji, koju vodi premijer Albin Kurti. Kada se Çitaku, bivša veleposlanica Kosova u Washingtonu, koja je sada oporbena političarka, požalila na ono što je opisala kao posebno očigledan primjer korupcije pod trenutnim režimom, Clark je ponudio da pozove Christiane Amanpour, zvijezdu CNN-a, koja je nekoć izvještavala iz regije.

“Znaš li Christiane?”, pitao je Clark pa dodao: ““Istočna Europa je zmijska jazbina”, prenosi novinar Politica.

Dolazak Bechtela na Kosovo

Nakon proglašenja neovisnosti Kosova 2008. godine, američki investitori počeli su ozbiljno ulaziti u zemlju. Među prvima je bio Bechtel, inženjerski i građevinski div koji vuče korijene iz 19. stoljeća, kada je na američkom zapadu došlo do razvitka željeznice. Bechtel je na Kosovu želio izgraditi autoceste.

Amerikanci su prvo morali uvjeriti zemlju (koja je u to vrijeme imala stopu siromaštva od oko 60 posto) da su joj ceste zaista potrebne. “Domoljubna autocesta”, prva od novih prometnica, obećavala je besprijekornu vezu između prevladavajućeg albanskog stanovništva Kosova s ​​njihovim etničkim rođacima u Albaniji.

Unatoč ozbiljnim rezervama prema ekonomskoj održivosti projekta od strane Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), kosovska vlada odlučila je pogurati projekt i potpisala je ugovor s Bechtel-Enkom 2010., uz predviđeni trošak od oko 700 milijuna eura. Potpuni ugovor nikada nije objavljen, unatoč pritisku nevladinih organizacija da se to učini. Međutim, jedan ključni aspekt dogovora ubrzo je postao bolno jasan: iznos koji bi Kosovo u konačnici platilo nije bio ograničen, piše Politico.

Poslovni put bivšeg američkog veleposlanika

Christopher Dell, tadašnji američki veleposlanik na Kosovu, lobirao je za izgradnju ceste kroz ratom razorenu zemlju. Zbog golemih troškova, izgradnja je izazvala brojne kontroverze i prigovore onih koji su je smatrali iracionalnom investicijom.

“Ukupni troškovi iznose više od 20 posto BDP-a iz 2010., što je značajan pritisak na kosovski proračun”, zaključio je MMF 2012. godine. Kao siromašna, nova suverena država bez kreditnog rejtinga, Kosovo je odlučilo samo financirati posao iz svog proračuna, umjesto da se pokuša zadužiti. To je zahtijevalo znatno “stezanje remena”.

Projekt izgradnje naposljetku je iznosio oko milijardu eura. Ubrzo se diplomat Dell, koji je Kosovu “preporučio” kompaniju Bechtel, zaposlio kao savjetnik u istom tom Bechtelu. On tvrdi da to nema nikakve veze s njegovim angažmanom na Kosovu. Nije novost da zapadni veleposlanici guraju poslovne interese kompanija iz zemalja iz kojih dolaze. No, neobično je da bivši diplomat dobije posao u velikoj korporaciji nakon što iskoristi svoj utjecaj kako bi osigurao unosne državne ugovore, pisao je Guardian 2014. godine.

Bivši ministar osuđen na tri godine zatvora

Nakon izgradnje kontroverzne autoceste, tamošnja se vlada 2014. odlučila na izgradnju još jedne, one prema Skoplju. Ugovor o izgradnji opet je dobila kompanija Bechtel sa svojim turskim partnerom Enkom. Kosovska vlada dala je zeleno svjetlo projektu unatoč financijskom pritisku koji je prethodni projekt stavio na zemlju.

Autocesta je dovršena 2019. godine, a prošlog mjeseca bivši ministar infrastrukture Pal Lekaj, koji je bio na dužnosti kada je projekt odobren, osuđen je za zlouporabu položaja i ovlasti i dobio tri godine zatvora zbog svoje uloge u preplaćivanju konzorcija Bechtel u iznosu od 53 milijuna eura.

Glasnogovornik Bechtela odbio je komentirati presudu, ali je rekao da konzorcij s Enkom “ima dugu i uspješnu povijest suradnje s vladama” u regiji.

Ulaganja u energetski sektor Kosova

Posao na Kosovu željela je sklopiti i pokojna Madeleine Albright, bivša američka državna tajnica i jedna od ikona kosovske borbe za slobodu. Albright Capital Management, njezina investicijska tvrtka, izrazila je interes za kupnju 75 posto dionica kosovskog telekoma PTK. No, nakon niza kritika 2013. odustala je od kupovine. Albright, koja je umrla prošle godine, nikad nije zaboravila tu epizodu i sugestije da je pokušala iskoristiti svoj ugled na Kosovu za osobnu korist, piše novinar Politica.

Albright možda nikada nije ostvarila svoje poslovne snove na Kosovu, ali njezina obitelj i kolege tamo su i dalje aktivni. Njezina kći Alice, primjerice, izvršna je direktorica Millennium Challenge Corporation, grupe koju financira SAD i koja izdaje potpore za razvoj siromašnim zemljama, uključujući Kosovo.

I Clark, bivši vrhovni zapovjednik NATO-a, tijekom godina je povezivan s raznim pokušajima ulaganja u energetski sektor Kosova. Počevši još od 2012., kada je pokušao osigurati prava na goleme kosovske rezerve ugljena lignita, pete po veličini u svijetu, za kanadsku tvrtku Envidity Energy Inc., u kojoj je bio predsjednik.

Umirovljeni general i njegov ‘kosovski san’

Tvrtka je obećala ulaganje od osam milijardi dolara. Godine 2013. kosovska vlada potiho je promijenila svoje zakone o rudarstvu, dopuštajući izdavanje dozvola za traženje ugljena bez javnog natječaja. Ubrzo nakon toga, Envidity je dobio dozvolu za traženje lignita na jednoj trećini teritorija Kosova.

Kritičari su bili zabrinuti da će Kosovo biti lišeno svojih resursa, a da će dobit ići u džepove stranih ulagača. UN je u izvješću tada upozorio da projekt podsjeća na “kontroverznu izgradnju dviju autocesta od strane američke građevinske tvrtke Bechtel, koju je zastupao bivši američki veleposlanik na Kosovu, Christopher Dell”.

Kosovski parlament naposljetku je ipak odbio izdati Envidityju dozvolu za vađenje ugljena. No, to nije spriječilo Clarka u jurnjavi za njegovim “kosovskim snom”, piše Politico. Bivši general sada se fokusirao na projekte obnovljive energije. Sastao se s premijerom Kurtijem i drugim najvišim kosovskim dužnosnicima kako bi razgovarali o njegovu planu za energetsku infrastrukturu zemlje.

Nemiri na sjeveru Kosova

U međuvremenu, u sporu Kosova sa Srbijom ne nazire se rješenje. EU i SAD godinama su pokušavali posredovati u uspostavljanju trajnog mira između Kosova i zemlje od koje je ono proglasilo neovisnost. Srbija i dalje inzistira na tvrdnji da je Kosovo njezina južna pokrajina i da nije ništa bliže priznanju njegove neovisnosti nego što je bila 2008. godine.

Glavna sporna točka je status pretežno srpskih općina na sjeveru Kosova. Ondje živi oko 50.000 ljudi, od kojih su oko 90 posto Srbi. Područje koje izravno graniči sa Srbijom bilo je poprište sukoba između kosovskih Albanaca i etničkih Srba, od kojih mnogi žele ponovno ujedinjenje sa zemljom maticom.

Kada je u rujnu prošle godine u selu Banjska u oružanom upadu ekipe predvođene Milanom Radoičićem, kontroverznim biznismenom i poduzetnikom povezanim s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, upucan i ubijen jedan kosovski policajac, prištinski političari odmah su za krvoproliće okrivili “srpske kriminalne bande” za koje tvrde da imaju podršku iz Beograda. Tenzije su se u međuvremenu smirile, ali ljudi na terenu kažu da bi mogle ponovno buknuti svakog trenutka.

‘Amerika može mnogo više nego što čini’

Međutim, sjever Kosova teško da je, primjerice, kao Gaza. Unatoč četvrt stoljeća pokušaja, SAD, najmoćnija država na svijetu, nije bila u stanju riješiti ono što se svodi na granični spor koji uključuje stanovništvo veličine malog američkog grada, smatra novinar Politica.

Kada je riječ o rješavanju pitanja sjevera, “postoji nedostatak pozornosti i ambicije”, komentira jedan bivši kosovski ministar. “Amerika može mnogo više nego što čini”, dodaje. Još jedna poteškoća u pronalaženju rješenja je i mineralno bogatstvo regije. Mještani su u brdima sjevernog Kosova od davnina iskopavali cink, olovo, srebro i zlato.

U bivšoj Jugoslaviji je državna rudarska kompanija Trepča bila jedan od najvećih poslodavaca na Balkanu, s više od 20.000 radnika. Danas je taj kompleks ruglo. Godinama su tamošnji političari koristili tvrtku kao agenciju za zapošljavanje, dajući biračima poslove kako bi osigurali njihove glasove. Ovih dana Trepča zapošljava oko 5000 ljudi.

‘Ovo je naše bogatstvo. Bog nam ga je dao’

Enis Abdurrahmani, 43-godišnji izvršni direktor, smatra da bi uz malo ulaganja tvrtka ponovno mogla postati regionalna sila. Iako su neke američke kompanije razmatrale ulaganje, do sada nijedna nije investirala. To ne čudi s obzirom da i srpska i kosovska strana tvrde kako je rudnik Trepča njihovo vlasništvo.

Inženjer Lulzim Dibrani, čiji je otac također radio za Trepču, kaže da ovih dana provode više vremena popravljajući strojeve nego upravljajući njima. Rudnici su, kaže, jedina prava nada Kosova. “Ovo je naše bogatstvo. Bog nam ga je dao”, poručio je za Politico.

“Napuštajući tvornicu, stražar na izlazu, stariji čovjek koji je desetljećima radio u Trepči, pitao me odakle sam. Kad sam mu rekao da sam Amerikanac, nasmiješio se. Trebao bi doći investirati, kazao mi je”, piše novinar Matthew Karnitschnig.