U srijedu 21. kolovoza 1968. godine Česi i Slovaci probudili su se pod okupacijom. Vojska pet zemalja članica Varšavskog pakta – Sovjetskog Saveza, Demokratske Republike Njemačke, Poljske, Mađarske i Bugarske – zaposjela je strateški važne punktove kao što je praški aerodrom, opkolila zgrade parlamenta, vlade i sjedišta Komunističke partije, upala u vojna zapovjedništva i banula u prostorije Radiotelevizije.
Članovi najužeg partijskog vodstva doznali su za invaziju nešto prije ponoći 20. kolovoza. Zasjedali su i raspravljali o pripremama za predstojeći 14. partijski kongres. Predsjednik vlade zatražio je riječ i izvijestio da ga je nazvao ministar obrane i rekao mu da je sovjetska vojska, zajedno s vojskama još četiriju država članica Varšavskoga pakta, prešla granice Čehoslovačke. Ministra su zarobila dvojica sovjetskih oficira i zapovjedili mu da prenese poruku i ništa više. Aleksandar Dubček, predsjednik Komunističke partije, nakon prvog šoka poziva predsjednika Republike Ludvika Svobodu koji se pridružuje članovima partijskog vodstva. Svi su suglasni s tim da je oružani otpor nemoguć. Odlučuju napisati rezoluciju.
Poslije natezanja oko pojedinih formulacija oko pola dva u noći dogovorili su se da u rezoluciju uvrste i ovu rečenicu: „Predsjedništvo KPČ smatra da je ovaj čin u suprotnosti ne samo s principima odnosa među socijalističkim državama, nego i negiranje osnovnih normi međunarodnog prava.“ Ni riječi o tome što trebaju činiti članovi partije, članovi tijela državne vlasti, vojske, policije, građani.
Građani pomogli mirnim prosvjedom
Emitiranje nacionalnog radija prekinuto je nakon što je izgovorena samo jedna rečenica partijskog proglasa. Tako je naredio nadležni ministar. No, direktor Radiotelevizije telefonom naređuje da se proglas pročita. Tada počinje igra tehničara i novinara s okupacijskim vojnicima i kolaborantima. Sovjetski oficir je u upravnoj zgradi i ne zna gdje je studio iz kojeg se emitira program. Kad su mu kolaboracionisti dojavili, šalje vojsku u jedan studio. Bez ikakvih unaprijed dogovorenih pravila tehničari i novinari u drugom studiju nastavljaju emitiranje tamo gdje su njihovi kolege u prvom studiju bili onemogućeni. Okupatorima je bilo potrebno stanovito vrijeme da preuzmu potpunu kontrolu.
Oni građani koji su čuli noćni proglas organizirali su se i, bez ikakvih naputaka partijskog ili državnog vodstva, otpočeli s mirnim otporom. Pisali su transparente s porukama na ruskom jeziku protiv okupacije. Na križanjima prometnica skidali su putokaze ili ih premještali tako da su vojna vozila navodili u pogrešnim smjerovima. Skidali su ploče s nazivima ulica i prekrivali kućne brojeve kako bi okupatorima otežali snalaženje. Oni koji su za okupaciju doznali tek ujutro, mogli su se pridružiti onima koji su već prosvjedovali.
Dubček i suradnici odvedeni u nepoznatom smjeru
Nakon završetka noćnog sastanka partijskog vodstva dio članova vodstva odlazi, a ostali ostaju. Otišli su oni koji su unaprijed znali za invaziju i koji su predstavljali zdrave snage koje su trebale pozvati Sovjetski Savez da intervenira u interesu spašavanja socijalizma. Ostali su članovi vodstva lojalni Dubčeku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Članovi partijskog vodstva koji su ostali u zgradi Centralnog komiteta slušali su buku velikih transportnih zrakoplova koji su dovozili ruske tenkove. Odlučili su da se 14. partijski kongres, čije održavanje je bilo planirano za rujan, održi u Pragu 22. kolovoza. Delegate su putem radija pozivali da se okupe. Oko četiri sata ujutro pred zgradu je stigla crna Volga iz sovjetske ambasade u Pragu i oklopno vozilo s vojnicima. Zatim su zgradu, kao i druge objekte u kojima su bila sjedišta državnih institucija, okružili sovjetski tenkovi.
Za koji tren članovi partijskog vodstva našli su se pred puščanim cijevima sovjetskih padobranaca. Oko 9 sati ujutro Dubček i petorica njegovih najbližih suradnika odvedeni su u nepoznatom smjeru. Jedan od pripadnika čehoslovačke službe državne sigurnosti, koji je asistirao sovjetskim vojnicima, objasnio je da visoke partijske dužnosnike odvode kako bi im sudio revolucionarni tribunal.
Okrnjeno partijsko vodstvo nije moglo donijeti političke odluke
Dok je vojni dio operacije funkcionirao savršeno, politički dio je zakazao. Drugi dan u sovjetskoj ambasadi u Pragu održan je sastanak preostalih članova partijskog vodstva, ali ni u okrnjenom sastavu nije bilo moguće formirati većinu onih koji bi pristali potpisati poziv zdravih snaga za vojnu intervenciju koji je, naravno, bio napisan u Moskvi još prije mjesec dana. Takvom scenariju suprotstavio se i predsjednik Ludvik Svoboda.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Činjenica da nije bilo moguće formirati tijelo koje bi službeno pozvalo Sovjete da interveniraju i koje bi sudilo liderima legalnog reformističkog partijskog vodstva primorala je scenariste u Kremlju da promijene izvorni plan. Ta je činjenica spasila život Dubčeku i drugovima koje su odveli zajedno s njim. Transportirali su ih najprije u Poljsku, a zatim su ih prebacili u KGB-ov zatvor u Ukrajini, na teritoriju SSSR-a, gdje su trebali dočekati presudu revolucionarnog tribunala i njezino izvršenje. Kako je taj dio scenarija propao, naposljetku su ih premjestili u Moskvu gdje su im se trebali pridružiti svi članovi vodstva radi pregovora o normalizaciji sovjetsko-čehoslovačkih odnosa.
Kako je to i primjereno delegatima kongresa Komunističke partije, oni su se 22. kolovoza 1968. sastali u blagovaonici jedne velike praške tvornice. Dali su punu podršku dotadašnjoj politici partijskog vodstva te Dubčeka i njegove suradnike izabrali u novo rukovodstvo premda su ovi bili u sovjetskom zarobljeništvu. Kongres je od odsutnih rukovodilaca očekivao da donose odluke.
Sovjeti prijetili paljbom, ako Čehoslovaci ne prisatnu na njihove uvjete
U Moskvi, kamo su dopremili prethodno uhićene članove partijskog rukovodstva i kamo su u međuvremenu sovjetskim zrakoplovima prebacili i ostale čehoslovačke dužnosnike, otpočeli su pregovori. Pregovori su se svodili na to da Čehoslovaci moraju potpisati protokol o normalizaciji odnosa. Pritom im je jasno dano do znanja da ne mogu postavljati ultimatume, odnosno odbijati ono što im nameću Sovjeti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako ne prihvate stacioniranje sovjetske vojske u Čehoslovačkoj, ako ne podnesu prijedlog da se s dnevnoga reda hitno sazvane sjednice Vijeća sigurnosti UN-a skine točka o stanju u Čehoslovačkoj, ako se ne odreknu dotadašnjeg reformskog političkog kursa i ako ne potpišu izjavu da je netom održani partijski kongres ilegalan, onda će sovjetske trupe biti prisiljene pucati po sve brojnijim demonstrantima u Čehoslovačkoj.
Čak i u takvim okolnostima Dubček, koji je doživio živčani slom, i članovi njegovog rukovodstva pokušali su isposlovati manje ponižavajuće formulacije u dokumentu koji su morali potpisati. Oni članovi čehoslovačke delegacije koji su trebali osnovati revolucionarni tribunal i oni kojima je taj tribunal trebao suditi prepirali su se u kremaljskom zatočeništvu o pojedinim formulacijama. To je razbjesnilo ondje prisutnog predsjednika Svobodu koji se u jednom trenutku obrušio na njih riječima: „Opet samo brbljate i brbljate! Već ste se dobrbljali do toga da vam je okupirana zemlja! Dajte se ponašajte prema tome i djelujte. Ja sam u životu vidio već gomile mrtvih i neću dopustiti da zbog vaših govorancija poginu tisuće ljudi!“ Stari general, koji se još u Prvom svjetskom ratu pridružio Crvenoj armiji i koji je zajedno s njom oslobađao Čehoslovačku na kraju Drugog svjetskog rata, znao je što govori.
Moskovski protokol bio je poniženje za Čehe i Slovake
Samo jedan član čehoslovačkog partijskog vodstva, František Kriegel, odbio je potpisati dokument o kapitulaciji. Prilikom jednog od ranijih sastanaka sovjetskog i čehoslovačkog rukovodstva ukrajinski predstavnik, iritiran Kriegelovim antistaljinističkim stajalištima, nazvao ga je Židovom iz Galicije. Pozivajući se na to da je Kriegel rođen na teritoriju SSSR-a, Sovjeti su odlučili da ga zadrže u zatvoru. Tek na inzistiranje nekolicine Dubčekovih suradnika koji su jamčili da Kriegel neće pobjeći na Zapad nakon što se zajedno s njima vrati u Čehoslovačku, odlučili su ga pustiti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uvjeti u kojima je potpisan Moskovski protokol o normalizaciji odnosa bili su ponižavajući za Čehe i Slovake. No, Sovjetima ni to nije bilo dosta. Odmah poslije potpisivanja otvorila su se vrata dvorane u koju su nahrupili novinari i snimatelji, a sovjetski su se dužnosnici bacili u zagrljaje svojim izbezumljenim čehoslovačkim kolegama. U susjednoj dvorani čekao ih je banket s kavijarom, jesetrom i potocima votke. A František Kriegel čekao ih je sam u zrakoplovu kamo su ga dovezli iz zatvora u Kalugi.
Tako je završilo Praško proljeće. Trajalo je od početka siječnja do kraja kolovoza 1968. De Gaulle je, odletjevši u jeku pariških studentskih nemira u posjetu francuskoj padobranskoj diviziji stacioniranoj u Njemačkoj u okviru savezničkih okupacijskih snaga, dao nasluti da bi mogao angažirati vojsku protiv pobunjenih studenata. Bio je to kraj Pariškog svibnja. Sovjeti su vojnom intervencijom zapečatili Praško proljeće. Bio je to kraj šezdesetosmaških nada i iluzija i na Istoku i na Zapadu.
Zašto su Sovjeti intervenirali u Čehoslovačkoj 1968.?
Na prvom su mjestu bili sigurnosni razlozi. Od svih članica Varšavskoga pakta samo u Čehoslovačkoj nije bilo stacioniranih sovjetskih vojnika. Zbog njegovog upornog protivljenja da izvrši taj sovjetski zahtjev Brežnjev se suglasio sa smjenom dotadašnjeg pouzdanog sovjetskog čovjeka na čelu KPČ Antonina Novotnog. Od novog partijskog lidera Aleksandra Dubčeka, koji je odrastao u SSSR-u, očekivalo se da izvrši taj sovjetski zahtjev. Dubček to nije učinio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugi su razlozi bili ideološki. Dubček i njegovi reformisti ukinuli su cenzuru medija. To je dovelo do eksplozije javnog izražavanja najrazličitijih političkih stajališta, ponajprije onih kritički orijentiranih prema komunizmu i Sovjetskom Savezu. Rehabilitirane su žrtve staljinističkih montiranih procesa, otpočele su javne rasprave o svim aspektima političkog života, mediji su počeli objavljivati liste popularnosti političara, a ovi su zbog toga sve češće nastupali tako da se građanima dopadnu. Pokrenuta je akcija za obnovu rada zabranjene Socijaldemokratske stranke.
Dubčekovo je rukovodstvo početkom travnja donijelo Akcijski plan kojim se svi započeti demokratski procesi intenziviraju. Sve to Sovjeti su doživljavali kao najavu povratka višestranačja i kapitalizma u Čehoslovačkoj. U travnju je donesena odluka o vojnoj intervenciji kao krajnjem koraku kojem će se pribjeći ako se Dubček i njegovi u međuvremenu ne urazume. Nakon što je u telefonskom razgovoru s američkim predsjednikom Johnsonom 18. kolovoza 1968. dobio odgovor da SAD nema ništa protiv toga da SSSR ureduje unutar svoje interesne sfere, Brežnjev je znao da neće biti nikakve ozbiljnije reakcije na sovjetsku okupaciju Čehoslovačke.
Na više puta ponovljene zahtjeve Moskve da se prestane s antisovjetskim demokratskim eksperimentima, Dubček je odgovarao da je sve pod kontrolom. No, demokratsku plimu koju je njegova politika potaknula više nije bilo moguće kontrolirati. A kako vojsku, policiju i druge dijelove represivnog državnog aparata Dubček i njegovi zapravo nisu ni preuzeli, jasno je da ni nad njima nisu imali kontrolu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jan Palach simbol je propasti Čeha i Slovaka
U cijeloj Čehoslovačkoj organizirani su masovni skupovi potpore čehoslovačkom rukovodstvu koje se vratilo iz Moskve. Odredbe potpisanog Moskovskog protokola o normalizaciji odnosa javnosti nisu bile poznate. Politika koju je Dubček od tada morao voditi bila je suprotna očekivanjima građana koji su ga podržavali. Najupečatljiviji izraz očaja zbog propasti svega u što su Česi i Slovaci povjerovali tijekom Praškog proljeća bilo je javno samospaljivanje studenta Jana Palacha u Pragu 16. siječnja 1969.
Dubček ni tada nije dao ostavku. Smijenjen je u travnju 1969. kad su prosovjetske zdrave snage napokon preuzele potpunu kontrolu nad partijom i državom. Razumljivo je da su čehoslovački lideri željeli izbjeći masovno krvoproliće i da su radi toga potpisali protokol o normalizaciji odnosa, odnosno potpunu kapitulaciju. No, nije jasno zašto nisu podnijeli ostavke kad su se vratili u Prag. Dubček je jednog po jednog smjenjivao svoje najbliže suradnike da bi na koncu i sam bio smijenjen.
Čini se da i to povijesno iskustvo potvrđuje da su se Česi i Slovaci pokazali kao pravi sljedbenici Stranke umjerenog napretka u granicama zakona koju je osnovao Jaroslav Hašek. Nakon rizičnog, prijevremenog i neuspješnog eksperimenta s Praškim proljećem strpljivo su čekali i dočekali Baršunastu revoluciju krajem 1989. godine kad im je, bez ispaljenog metka i bez žrtava, zrela jabuka demokratske spoznaje pala u ruke.
Kako su se, prije 50 godina, Česi i Slovaci probudili i shvatili da su pod okupacijom
Danas, na veliku obljetnicu, Božo Kovačević o kontekstu Praškog proljeća
Rehabilitirane su žrtve staljinističkih montiranih procesa, otpočele su javne rasprave o svim aspektima političkog života, mediji su počeli objavljivati liste popularnosti političara, a ovi su zbog toga sve češće nastupali tako da se građanima dopadnu. Pokrenuta je akcija za obnovu rada zabranjene Socijaldemokratske stranke. Dubčekovo je rukovodstvo početkom travnja donijelo Akcijski plan kojim se svi započeti demokratski procesi intenziviraju. Sve to Sovjeti su doživljavali kao najavu povratka višestranačja i kapitalizma u Čehoslovačkoj.
U srijedu 21. kolovoza 1968. godine Česi i Slovaci probudili su se pod okupacijom. Vojska pet zemalja članica Varšavskog pakta – Sovjetskog Saveza, Demokratske Republike Njemačke, Poljske, Mađarske i Bugarske – zaposjela je strateški važne punktove kao što je praški aerodrom, opkolila zgrade parlamenta, vlade i sjedišta Komunističke partije, upala u vojna zapovjedništva i banula u prostorije Radiotelevizije.
Članovi najužeg partijskog vodstva doznali su za invaziju nešto prije ponoći 20. kolovoza. Zasjedali su i raspravljali o pripremama za predstojeći 14. partijski kongres. Predsjednik vlade zatražio je riječ i izvijestio da ga je nazvao ministar obrane i rekao mu da je sovjetska vojska, zajedno s vojskama još četiriju država članica Varšavskoga pakta, prešla granice Čehoslovačke. Ministra su zarobila dvojica sovjetskih oficira i zapovjedili mu da prenese poruku i ništa više. Aleksandar Dubček, predsjednik Komunističke partije, nakon prvog šoka poziva predsjednika Republike Ludvika Svobodu koji se pridružuje članovima partijskog vodstva. Svi su suglasni s tim da je oružani otpor nemoguć. Odlučuju napisati rezoluciju.
Poslije natezanja oko pojedinih formulacija oko pola dva u noći dogovorili su se da u rezoluciju uvrste i ovu rečenicu: „Predsjedništvo KPČ smatra da je ovaj čin u suprotnosti ne samo s principima odnosa među socijalističkim državama, nego i negiranje osnovnih normi međunarodnog prava.“ Ni riječi o tome što trebaju činiti članovi partije, članovi tijela državne vlasti, vojske, policije, građani.
Građani pomogli mirnim prosvjedom
Emitiranje nacionalnog radija prekinuto je nakon što je izgovorena samo jedna rečenica partijskog proglasa. Tako je naredio nadležni ministar. No, direktor Radiotelevizije telefonom naređuje da se proglas pročita. Tada počinje igra tehničara i novinara s okupacijskim vojnicima i kolaborantima. Sovjetski oficir je u upravnoj zgradi i ne zna gdje je studio iz kojeg se emitira program. Kad su mu kolaboracionisti dojavili, šalje vojsku u jedan studio. Bez ikakvih unaprijed dogovorenih pravila tehničari i novinari u drugom studiju nastavljaju emitiranje tamo gdje su njihovi kolege u prvom studiju bili onemogućeni. Okupatorima je bilo potrebno stanovito vrijeme da preuzmu potpunu kontrolu.
Oni građani koji su čuli noćni proglas organizirali su se i, bez ikakvih naputaka partijskog ili državnog vodstva, otpočeli s mirnim otporom. Pisali su transparente s porukama na ruskom jeziku protiv okupacije. Na križanjima prometnica skidali su putokaze ili ih premještali tako da su vojna vozila navodili u pogrešnim smjerovima. Skidali su ploče s nazivima ulica i prekrivali kućne brojeve kako bi okupatorima otežali snalaženje. Oni koji su za okupaciju doznali tek ujutro, mogli su se pridružiti onima koji su već prosvjedovali.
Dubček i suradnici odvedeni u nepoznatom smjeru
Nakon završetka noćnog sastanka partijskog vodstva dio članova vodstva odlazi, a ostali ostaju. Otišli su oni koji su unaprijed znali za invaziju i koji su predstavljali zdrave snage koje su trebale pozvati Sovjetski Savez da intervenira u interesu spašavanja socijalizma. Ostali su članovi vodstva lojalni Dubčeku.
Članovi partijskog vodstva koji su ostali u zgradi Centralnog komiteta slušali su buku velikih transportnih zrakoplova koji su dovozili ruske tenkove. Odlučili su da se 14. partijski kongres, čije održavanje je bilo planirano za rujan, održi u Pragu 22. kolovoza. Delegate su putem radija pozivali da se okupe. Oko četiri sata ujutro pred zgradu je stigla crna Volga iz sovjetske ambasade u Pragu i oklopno vozilo s vojnicima. Zatim su zgradu, kao i druge objekte u kojima su bila sjedišta državnih institucija, okružili sovjetski tenkovi.
Za koji tren članovi partijskog vodstva našli su se pred puščanim cijevima sovjetskih padobranaca. Oko 9 sati ujutro Dubček i petorica njegovih najbližih suradnika odvedeni su u nepoznatom smjeru. Jedan od pripadnika čehoslovačke službe državne sigurnosti, koji je asistirao sovjetskim vojnicima, objasnio je da visoke partijske dužnosnike odvode kako bi im sudio revolucionarni tribunal.
Okrnjeno partijsko vodstvo nije moglo donijeti političke odluke
Dok je vojni dio operacije funkcionirao savršeno, politički dio je zakazao. Drugi dan u sovjetskoj ambasadi u Pragu održan je sastanak preostalih članova partijskog vodstva, ali ni u okrnjenom sastavu nije bilo moguće formirati većinu onih koji bi pristali potpisati poziv zdravih snaga za vojnu intervenciju koji je, naravno, bio napisan u Moskvi još prije mjesec dana. Takvom scenariju suprotstavio se i predsjednik Ludvik Svoboda.
Činjenica da nije bilo moguće formirati tijelo koje bi službeno pozvalo Sovjete da interveniraju i koje bi sudilo liderima legalnog reformističkog partijskog vodstva primorala je scenariste u Kremlju da promijene izvorni plan. Ta je činjenica spasila život Dubčeku i drugovima koje su odveli zajedno s njim. Transportirali su ih najprije u Poljsku, a zatim su ih prebacili u KGB-ov zatvor u Ukrajini, na teritoriju SSSR-a, gdje su trebali dočekati presudu revolucionarnog tribunala i njezino izvršenje. Kako je taj dio scenarija propao, naposljetku su ih premjestili u Moskvu gdje su im se trebali pridružiti svi članovi vodstva radi pregovora o normalizaciji sovjetsko-čehoslovačkih odnosa.
Kako je to i primjereno delegatima kongresa Komunističke partije, oni su se 22. kolovoza 1968. sastali u blagovaonici jedne velike praške tvornice. Dali su punu podršku dotadašnjoj politici partijskog vodstva te Dubčeka i njegove suradnike izabrali u novo rukovodstvo premda su ovi bili u sovjetskom zarobljeništvu. Kongres je od odsutnih rukovodilaca očekivao da donose odluke.
Sovjeti prijetili paljbom, ako Čehoslovaci ne prisatnu na njihove uvjete
U Moskvi, kamo su dopremili prethodno uhićene članove partijskog rukovodstva i kamo su u međuvremenu sovjetskim zrakoplovima prebacili i ostale čehoslovačke dužnosnike, otpočeli su pregovori. Pregovori su se svodili na to da Čehoslovaci moraju potpisati protokol o normalizaciji odnosa. Pritom im je jasno dano do znanja da ne mogu postavljati ultimatume, odnosno odbijati ono što im nameću Sovjeti.
Ako ne prihvate stacioniranje sovjetske vojske u Čehoslovačkoj, ako ne podnesu prijedlog da se s dnevnoga reda hitno sazvane sjednice Vijeća sigurnosti UN-a skine točka o stanju u Čehoslovačkoj, ako se ne odreknu dotadašnjeg reformskog političkog kursa i ako ne potpišu izjavu da je netom održani partijski kongres ilegalan, onda će sovjetske trupe biti prisiljene pucati po sve brojnijim demonstrantima u Čehoslovačkoj.
Čak i u takvim okolnostima Dubček, koji je doživio živčani slom, i članovi njegovog rukovodstva pokušali su isposlovati manje ponižavajuće formulacije u dokumentu koji su morali potpisati. Oni članovi čehoslovačke delegacije koji su trebali osnovati revolucionarni tribunal i oni kojima je taj tribunal trebao suditi prepirali su se u kremaljskom zatočeništvu o pojedinim formulacijama. To je razbjesnilo ondje prisutnog predsjednika Svobodu koji se u jednom trenutku obrušio na njih riječima: „Opet samo brbljate i brbljate! Već ste se dobrbljali do toga da vam je okupirana zemlja! Dajte se ponašajte prema tome i djelujte. Ja sam u životu vidio već gomile mrtvih i neću dopustiti da zbog vaših govorancija poginu tisuće ljudi!“ Stari general, koji se još u Prvom svjetskom ratu pridružio Crvenoj armiji i koji je zajedno s njom oslobađao Čehoslovačku na kraju Drugog svjetskog rata, znao je što govori.
Moskovski protokol bio je poniženje za Čehe i Slovake
Samo jedan član čehoslovačkog partijskog vodstva, František Kriegel, odbio je potpisati dokument o kapitulaciji. Prilikom jednog od ranijih sastanaka sovjetskog i čehoslovačkog rukovodstva ukrajinski predstavnik, iritiran Kriegelovim antistaljinističkim stajalištima, nazvao ga je Židovom iz Galicije. Pozivajući se na to da je Kriegel rođen na teritoriju SSSR-a, Sovjeti su odlučili da ga zadrže u zatvoru. Tek na inzistiranje nekolicine Dubčekovih suradnika koji su jamčili da Kriegel neće pobjeći na Zapad nakon što se zajedno s njima vrati u Čehoslovačku, odlučili su ga pustiti.
Uvjeti u kojima je potpisan Moskovski protokol o normalizaciji odnosa bili su ponižavajući za Čehe i Slovake. No, Sovjetima ni to nije bilo dosta. Odmah poslije potpisivanja otvorila su se vrata dvorane u koju su nahrupili novinari i snimatelji, a sovjetski su se dužnosnici bacili u zagrljaje svojim izbezumljenim čehoslovačkim kolegama. U susjednoj dvorani čekao ih je banket s kavijarom, jesetrom i potocima votke. A František Kriegel čekao ih je sam u zrakoplovu kamo su ga dovezli iz zatvora u Kalugi.
Tako je završilo Praško proljeće. Trajalo je od početka siječnja do kraja kolovoza 1968. De Gaulle je, odletjevši u jeku pariških studentskih nemira u posjetu francuskoj padobranskoj diviziji stacioniranoj u Njemačkoj u okviru savezničkih okupacijskih snaga, dao nasluti da bi mogao angažirati vojsku protiv pobunjenih studenata. Bio je to kraj Pariškog svibnja. Sovjeti su vojnom intervencijom zapečatili Praško proljeće. Bio je to kraj šezdesetosmaških nada i iluzija i na Istoku i na Zapadu.
Zašto su Sovjeti intervenirali u Čehoslovačkoj 1968.?
Na prvom su mjestu bili sigurnosni razlozi. Od svih članica Varšavskoga pakta samo u Čehoslovačkoj nije bilo stacioniranih sovjetskih vojnika. Zbog njegovog upornog protivljenja da izvrši taj sovjetski zahtjev Brežnjev se suglasio sa smjenom dotadašnjeg pouzdanog sovjetskog čovjeka na čelu KPČ Antonina Novotnog. Od novog partijskog lidera Aleksandra Dubčeka, koji je odrastao u SSSR-u, očekivalo se da izvrši taj sovjetski zahtjev. Dubček to nije učinio.
Drugi su razlozi bili ideološki. Dubček i njegovi reformisti ukinuli su cenzuru medija. To je dovelo do eksplozije javnog izražavanja najrazličitijih političkih stajališta, ponajprije onih kritički orijentiranih prema komunizmu i Sovjetskom Savezu. Rehabilitirane su žrtve staljinističkih montiranih procesa, otpočele su javne rasprave o svim aspektima političkog života, mediji su počeli objavljivati liste popularnosti političara, a ovi su zbog toga sve češće nastupali tako da se građanima dopadnu. Pokrenuta je akcija za obnovu rada zabranjene Socijaldemokratske stranke.
Dubčekovo je rukovodstvo početkom travnja donijelo Akcijski plan kojim se svi započeti demokratski procesi intenziviraju. Sve to Sovjeti su doživljavali kao najavu povratka višestranačja i kapitalizma u Čehoslovačkoj. U travnju je donesena odluka o vojnoj intervenciji kao krajnjem koraku kojem će se pribjeći ako se Dubček i njegovi u međuvremenu ne urazume. Nakon što je u telefonskom razgovoru s američkim predsjednikom Johnsonom 18. kolovoza 1968. dobio odgovor da SAD nema ništa protiv toga da SSSR ureduje unutar svoje interesne sfere, Brežnjev je znao da neće biti nikakve ozbiljnije reakcije na sovjetsku okupaciju Čehoslovačke.
Na više puta ponovljene zahtjeve Moskve da se prestane s antisovjetskim demokratskim eksperimentima, Dubček je odgovarao da je sve pod kontrolom. No, demokratsku plimu koju je njegova politika potaknula više nije bilo moguće kontrolirati. A kako vojsku, policiju i druge dijelove represivnog državnog aparata Dubček i njegovi zapravo nisu ni preuzeli, jasno je da ni nad njima nisu imali kontrolu.
Jan Palach simbol je propasti Čeha i Slovaka
U cijeloj Čehoslovačkoj organizirani su masovni skupovi potpore čehoslovačkom rukovodstvu koje se vratilo iz Moskve. Odredbe potpisanog Moskovskog protokola o normalizaciji odnosa javnosti nisu bile poznate. Politika koju je Dubček od tada morao voditi bila je suprotna očekivanjima građana koji su ga podržavali. Najupečatljiviji izraz očaja zbog propasti svega u što su Česi i Slovaci povjerovali tijekom Praškog proljeća bilo je javno samospaljivanje studenta Jana Palacha u Pragu 16. siječnja 1969.
Dubček ni tada nije dao ostavku. Smijenjen je u travnju 1969. kad su prosovjetske zdrave snage napokon preuzele potpunu kontrolu nad partijom i državom. Razumljivo je da su čehoslovački lideri željeli izbjeći masovno krvoproliće i da su radi toga potpisali protokol o normalizaciji odnosa, odnosno potpunu kapitulaciju. No, nije jasno zašto nisu podnijeli ostavke kad su se vratili u Prag. Dubček je jednog po jednog smjenjivao svoje najbliže suradnike da bi na koncu i sam bio smijenjen.
Čini se da i to povijesno iskustvo potvrđuje da su se Česi i Slovaci pokazali kao pravi sljedbenici Stranke umjerenog napretka u granicama zakona koju je osnovao Jaroslav Hašek. Nakon rizičnog, prijevremenog i neuspješnog eksperimenta s Praškim proljećem strpljivo su čekali i dočekali Baršunastu revoluciju krajem 1989. godine kad im je, bez ispaljenog metka i bez žrtava, zrela jabuka demokratske spoznaje pala u ruke.