Kako su u samo par mjeseci uzdrmani temelji dvaju režima. Svjedočimo epohalnim promjenama u Kini i Iranu
Obje zemlje suočavaju se s nekim od najgorih kriza u proteklih nekoliko desetljeća
Dok su se u Pekingu, glavnom gradu Kine s više od 20 milijuna stanovnika, počele uklanjati kabine za testiranje na covid-19, u 13-milijuntom Šenženu, kao i u drugim gradovima širom Kine, više se neće prije puta ili ulaska u autobuse i podzemnu željeznicu morati pokazivati negativni rezultati testa na koronavirus.
U Pekingu je također objavljeno da se starije osobe, zaposlenici koji rade od kuće, studenti i mala djeca koja nemaju obveze u gradu, više neće morati redovito testirati. Objašnjenje: da se smanji rizik od gužvi. U Šenženu će pak ljudi moći biti u izolaciji kod kuće, a u većini gradova već se može slobodno, bez testiranja, ulaziti u trgovačke centre i prodavaonice.
Zamjenica kineskog premijera Sun Chunlan, šefica za nacionalnu borbu protiv covida-19, izjavila je da virus postupno slabi, što je zeleno svjetlo da se počne s ukidanjem obaveznog masovnog testiranja.
Iran je ukinuo zloglasnu policiju za moral
Gotovo istodobno iranska vlada najavila je promjene u zakonu dugom desetljećima kojim se od žena tražilo nošenje hidžaba, odnosno pokrivala za glavu. Prvi, revolucionaran korak već je učinjen: ukinuta je zloglasna policija za moral, koja je proganjala žene koje nisu pravilno nosile odjeću i hidžab.
Glavni iranski državni odvjetnik Mohammad Jafar Montazeri kazao je kako parlament i pravosuđe već raspravljaju trebaju li izmjene tog zakona. Objavio je kako se vladin tim za reviziju zakona sastao s parlamentarnom komisijom za kulturu te da će se za tjedan ili dva objaviti što su dogovorili.
U srpnju je ultrakonzervativni predsjednik Ebrahim Raisi pozvao sve državne institucije na strogu provedbu zakona o hidžabu. No, ovih je dana, preplašen zbog narodnog gnjeva, upozorio kako su iranski republikanski i islamski zakoni ustavno utemeljeni, ali da “postoje metode provedbe ustava koje mogu biti fleksibilnije”, očito aludirajući na strogo propisivanje nošenja pokrivala za glavu.
Promjene su velika pobjeda građana Irana i Kine
Premda vlada još nije potvrdila ni opovrgla tvrdnje državnog odvjetnika, već sama činjenica da se o tomu javno progovorilo, pokazuje koliko su se vlasti uplašile nagomilanih frustracija i nezadovoljstva. Zadaća policije za moral bila je paziti da se strogo poštuje provođenje zakona o islamskom kodeksu odijevanja.
Sve te promjene velika su pobjeda građana Kine i Irana. Te dvije zemlje u kojima su se ljudi masovno pobunili protiv vladajućih struktura, sličnih su režima: u Iranu je na vlasti autokratska, tvrda vlast teokracije i vjerskih mula, dok je u Kini jednostranački kapitalizam u kojem je sva vlast koncentrirana u rukama partije, odnosno njenog vođe.
Unatoč tome, ti su režimi ipak bili prisiljeni pokleknuti pred neviđenim izljevima bijesa svojih građana, premda su se žestoko opirali zahtjevima demonstranata. U Iranu su, gdje je grozna ekonomska situacija, ti ustupci plaćeni životima više od 500 ljudi, dok ih je uhićeno oko 14.000.
Obje zemlje koristile iste metode represije
Većina njih odgovarat će pred sudovima pod optužbom za izdaju, vrijeđanje Boga te ugrožavanje samih temelja države. No, ni to nije uplašilo prosvjednike, kao niti policija koja je pucala u njih, niti zastrašivanja i stroge kontrole kojima su bili podvrgnuti oni i njihove obitelji.
Kineskoj vladi pak za obuzdavanje nezadovoljstva nije pomogla ni visokotehnološka mreža nadzora s desecima tisuća kamera, ni sustav za prepoznavanje lica i drugi softveri umjetne inteligencije. Kao ni strogi kazneni zakoni protiv bilo kakvih prosvjeda.
Pri pokušaju obračuna s prosvjednicima vlasti u Kini i Iranu pribjegle su istoj metodi: ukinule su internet, kako se vijesti o demonstracijama ne bi širile. Međutim, upravo su društvene mreže najzaslužnije što su se prosvjedi nezadrživo širili. Unatoč najstrožoj medijskoj cenzuri, ljudi su se snalazili na razne načine pa se pokazalo da su društvene mreže i mediji rak rana svakog nedemokratskog i autokratskog režima.
Kina u najozbiljnijoj krizi u posljednjih 40 godina
Kineski predsjednik Xi Jinping zacijelo ni u najgoroj noćnoj mori nije mogao zamisliti da će se samo mjesec dana nakon što je praktički proglašen doživotnim vladarom Kine, sučeliti s najrasprostranjenijim prosvjedima u novijoj povijesti te da će demonstranti tražiti njegov odlazak s vlasti.
Čak je morao priznati predsjedniku Europskog vijeća Charlesu Michelu da su demonstranti bili uglavnom “frustrirani studenti”. Varijantu omikron opisao je kao manje smrtonosnu od delta varijante, što je protumačeno kao najava za daljnje ublažavanje mjera protiv pandemije.
Istodobno, Kina je već neko vrijeme suočena s možda najozbiljnijim nizom političkih i ekonomskih izazova u posljednjih četrdesetak godina. Politika “zero covid” gotovo je uništila domaću potrošnju i tvorničku proizvodnju što je na koljena bacilo milijune obitelji.
Prijeti li Kini razorna nacionalna epidemija covida?
Zbog globalne financijske krize, izolacije radi pandemije te zbog potpore Rusiji, na pomolu je daljnje usporavanje rasta što će biti novi udar na standard građana. Tehnološki sektor ozbiljno je ugrožen američkim sankcijama za čipove, a nezaposlenost naglo raste. Jedan od petero mladih ljudi u gradovima ostaje bez posla, a istodobno zbog slabog nataliteta stanovništvo brzo stari.
Tako će mlade obitelji morati izdržavati roditelje, premda neće imati dovoljno novaca ni za sebe. Sektor nekretnina, u koji su mnogi uložili svoju životnu ušteđevinu zbog nedostatka drugih izvora ulaganja, također je dubokoj krizi.
Najdramatičnija je, međutim, nepoznanica hoće li Kina, nakon što ukine stroge restrikcije, biti uvučena u razornu nacionalnu epidemiju. Ako do toga dođe, covid-19 mogao bi usmrtiti na stotine tisuća ljudi te dovesti do kolapsa ionako slabog zdravstvenog sustava. Dodatan je problem što se cijepljenje domaćim vakcinama pokazalo slabo učinkovitom, pa je Kina ostala gotovo bez prirodnog imuniteta.
Teheran posebno pogađa zabrana izvoza nafte i plina
Iran je u još puno goroj ekonomskoj situaciji: godinama je pod sankcijama međunarodne zajednice, a Teheran posebno pogađa zabrana izvoza nafte i plina. Standard građana već dugo pada, pa je to razlog zašto je nezadovoljstvo naroda odjednom tako eruptiralo.
Prosvjedi su počeli 16. rujna nakon što je policija u zatvoru ubila Mahsu Amini, 22-godišnu Iranku kurdskog podrijetla, jer je kršila zakon o nošenju hidžaba. Demonstracije su u početku predvodile žene, no ubrzo su one prerasle u otvoreni politički bunt protiv režima.
Osjetivši da je vlada poljuljana dvije velike oporbene stranke usudile su se pozvati vlast da „pripremi zakonske promjene koje utiru put za ukidanje zakona o obveznom hidžabu.“ Također zatraženo je da se „službeno objavi kraj policije za ćudoređe“, što je preko noći i učinjeno. Zahtijevano je i da se dopuste mirne demonstracije. Da nije bilo ovih prosvjeda to se oporbene stranke nikada ne bi usudile predložiti. Riječ je, naime, kako su govorile vlasti, o zakonima utemeljenima na islamskoj vjeri. A u to se, još do jučer, u Iranu nitko nije usudio dirati.