Iz dubrovačke je Policije prije koji dan javljeno da su priveli i pritvorili 28-godišnjaka pod sumnjom da je od 5. do 7. kolovoza namjerno izazvao tri požara u naselju Nova Mokošica.
Što im je u glavi?
Normalan čovjek ne može shvatiti da se požari namjerno potpaljuju. Doista, tko bi želio da hektari šuma i imanja izgore do pepela, da se u životnu opasnost dovedu građani, vatrogasci i piloti i da nastanu ogromne materijalne štete?
Zato smo pročešljali literaturu da vidimo kakvi su to ljudi koji kresnu upaljač na suhoj travi kad misle da ih nitko ne vidi. Zbog čega to čine? Što je u njihovim glavama?
Pogrešan termin
U našoj smo potrazi najprije utvrdili da te potpaljivače najčešće pogrešno nazivamo piromanima. Studije kažu da je piromana među njima najviše nekoliko posto, svi ostali to nisu.
Jer, piromanija je specifična psihijatrijska devijacija kod koje je ključno da se vatra podmeće pod utjecajem luđačkog nagona kome se počinitelj nije u stanju oduprijeti. Poriv se ne da obuzdati iako oboljele osobe razumiju da čine zlo. Paljenje požara za njih je jedini način da se oslobode snažne psihičke i fizičke tenzije i tjeskobe i da, gledajući vatrenu stihiju, osjete ugodu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stručnjaci smatraju da se piromanija, stanje u kome su nagon i emocije izvan kontrole, najčešće razvija kod osoba koje su pretrpjele fizičko ili seksualno zlostavljanje, koje su u djetinjstvu bile grubo odgajane, čiji su roditelji bili narkomani ili u stalnom sukobu sa zakonom.
Piromanija je rijetka
Skupina simptoma koja ukazuje na dijagnozu piromanije obuhvaća patološku opsesiju vatrom, adrenalin koji traži zadovoljenje prije podmetanja požara i ispunjenost kad požar zahvati velike površine, te višestruko potpaljivanje požara odnosno recidivizam.
No, piromanija je rijetka. U američkom istraživanju koje je obuhvatilo 90 osuđenih potpaljivača požara, piromanija se mogla dokazati samo kod njih troje. Ostali su palili iz razloga koji se ne mogu pripisati tom poremećaju, nego drugim uzrocima i motivima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Motivi su različiti
To su osveta, profit, financijska korist koja može proizaći iz prijevare osiguravajućih kuće, žudnja počinitelja da postane heroj, prikrivanje zločina, politička uvjerenja, deluzije ili poremećeno rasuđivanje pod utjecajem droge ili alkohola. Piromanija je, dakle, mentalna bolest, većina potpaljivača ne ulazi u tu kategoriju. Ako budu uhvaćeni, ići će u zatvor, a ne na liječenje.
Glavni hrvatski vatrogasni zapovjednik Slavko Tucaković rekao je nedavno kako se u karijeri nagledao svega: ”Od piromanije, do imovinsko-pravnih obračuna oko zemljišta i namjernih potpala zbog prenamjena zemljišta iz poljoprivrednih u građevinska”.
Stotine poginulih
U američkom stručnom časopisu Pscyhiatric Times objavljen je u siječnju prošle godine rad o namjerno izazvanim požarima. Tamo se navodi da je između 2010. i 2014. u SAD-u podmetnuto oko 261 tisuća požara na godinu u kojima bi u prosjeku smrtno stradavalo više od 440 ljudi, a godišnje ekonomske štete penjale se do 328 milijardi dolara.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Njujorški forenzični psiholog dr. Naftali G. Berrill, koji je tridesetak godina radio s osobama osuđenima za podmetanje požara, upozorio je da bolesnu sklonost paljenju nije lako prepoznati na vrijeme jer je oni koji naginju takvim zločinima vrlo dobro skrivaju.
Liječenje je neizvjesno
Premda se tim autora članka u Pscyhiatric Timesu zalaže za provođenje dubinskih psiholoških tretmana nad počiniteljima, posebno ciljajući na jedan od glavnih problema a to je upravljanje bijesom (koji može biti usmjeren prema pojedincu, skupini, institucijama ili društvu), podaci pokazuju da je liječenje neizvjesno jer se 60 posto palitelja vraća svom poroku.
Psiholog iz policije u San Diegu opisao je kako podmetnuti požar djeluje na te osobe. Oni se naslađuju nad scenama uništenja, napetosti i vriske, jurnjave vatrogasnih vozila, policijskih ekipa i patnje žrtava. Obilaze požarište, čak pomažu u gašenju, a medijske priloge o požaru pregledavaju iznova i iznova. I svaki put im treba veća i strašnija vatra, kao serijskom ubojici.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rano uočiti problem
U znanstvenim krugovima posebno se naglašava potreba pravovremenog uočavanja sklonosti paljenju kod djece. Ako se dijete kod kuće često želi igrati vatrom te skriva šibice i upaljače, nužno je da roditelji to shvate kao krajnje ozbiljan signal da trebaju potražiti stručnu pomoć. Jer, djeca koja se ne izliječe od svoje ovisnosti, kasnije vrlo lako mogu zabrazditi kao veliki potpaljivači.
Prema Američkom psihološkom društvu, djeca koja vole paliti vatru time šalju upozorenje na stres kome su izložena u obitelji ili školi, depresiju i manjak brige i pažnje od svoje najbliže okoline. Takvoj je djeci zato potrebna pravovremena individualna terapija, a ponekad i uzimanje antidepresiva ili antipsihotika.
Najveći šok – vatrogasci
No, najveći šok kod laika poput mene izazvat će članci o potpaljivačima požara koji rade u vatrogastvu, a takvi očito nisu rijetkost. Zato su, još prije dvadesetak godina, stručnjaci FBI-ja izradili psihološki profil ”vatrogasca koji potajno podmeće požare”. Model je trebao pomoći nadležnima u vatrogasnim službama da preveniraju zapošljavanje takvih psiholabilnih osoba.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koliko je raširena nevjerojatna pojava da među vatrogascima ima osoba patološki opsjednutih požarima, pokazuje podatak da godišnje više od 100 vatrogasaca u SAD-u biva uhapšeno zbog podmetanja vatre. Opsežna studija forenzičara FBI-ja pokazala je da je uglavnom riječ o mlađim osobama koje na taj način pothranjuju svoj neostvareni san da barem u vlastitim očima postanu heroji.
Profil potpaljivača
Tipični vatrogasac-potpaljivač je muškarac od 17 do 25 godina, prosječnog ili višeg stupnja inteligencije, ali ipak vrlo slab u školi. Potječe iz disfunkcionalne obitelji u kojoj je emocionalna atmosfera teška ili sasvim nepodnošljiva i najčešće još uvijek živi s roditeljima.
Vatrogastvu ga nije privukla posvećenost da spašava ljude i imovinu nego to što požarište vidi kao arenu za adrenalinsku avanturu. Riječ je o naravi kojoj fali pažnje i priznanja i kojoj je paljenje požara sredstvo da se barem kratkotrajno osjeća bolje pa čak i da doživi seksualno uzbuđenje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U koju od ovih kategorija pripada mladić koji u dubrovačkom pritvoru čeka nastavak postupka za podmetanje triju požara, i hoće li policija doći i do drugih na koje se sumnja, tek će se vidjeti.
Kakvi su to ljudi koji kresnu upaljač na suhoj travi kad misle da ih nitko ne vidi? Zapravo, rijetki su piromani
Tko bi želio da hektari šuma i imanja izgore do pepela, da se u životnu opasnost dovedu građani, vatrogasci i piloti?
Piromanija je rijetka. U američkom istraživanju koje je obuhvatilo 90 osuđenih potpaljivača požara, piromanija se mogla dokazati samo kod njih troje. Ostali su palili iz razloga koji se ne mogu pripisati tom poremećaju, nego drugim uzrocima i motivima
Iz dubrovačke je Policije prije koji dan javljeno da su priveli i pritvorili 28-godišnjaka pod sumnjom da je od 5. do 7. kolovoza namjerno izazvao tri požara u naselju Nova Mokošica.
I u Hrvatskoj ovoga ljeta gori na sve strane, ovo malo kanadera i air-tractora koje imamo stalno je u zraku, a u više slučajeva diljem zemlje – ne samo u ovome na području Dubrovnika – vatrogasni zapovjednici tvrde kako imaju indicije da je paljevina podmetnuta.
Što im je u glavi?
Normalan čovjek ne može shvatiti da se požari namjerno potpaljuju. Doista, tko bi želio da hektari šuma i imanja izgore do pepela, da se u životnu opasnost dovedu građani, vatrogasci i piloti i da nastanu ogromne materijalne štete?
Zato smo pročešljali literaturu da vidimo kakvi su to ljudi koji kresnu upaljač na suhoj travi kad misle da ih nitko ne vidi. Zbog čega to čine? Što je u njihovim glavama?
Pogrešan termin
U našoj smo potrazi najprije utvrdili da te potpaljivače najčešće pogrešno nazivamo piromanima. Studije kažu da je piromana među njima najviše nekoliko posto, svi ostali to nisu.
Jer, piromanija je specifična psihijatrijska devijacija kod koje je ključno da se vatra podmeće pod utjecajem luđačkog nagona kome se počinitelj nije u stanju oduprijeti. Poriv se ne da obuzdati iako oboljele osobe razumiju da čine zlo. Paljenje požara za njih je jedini način da se oslobode snažne psihičke i fizičke tenzije i tjeskobe i da, gledajući vatrenu stihiju, osjete ugodu.
Stručnjaci smatraju da se piromanija, stanje u kome su nagon i emocije izvan kontrole, najčešće razvija kod osoba koje su pretrpjele fizičko ili seksualno zlostavljanje, koje su u djetinjstvu bile grubo odgajane, čiji su roditelji bili narkomani ili u stalnom sukobu sa zakonom.
Piromanija je rijetka
Skupina simptoma koja ukazuje na dijagnozu piromanije obuhvaća patološku opsesiju vatrom, adrenalin koji traži zadovoljenje prije podmetanja požara i ispunjenost kad požar zahvati velike površine, te višestruko potpaljivanje požara odnosno recidivizam.
No, piromanija je rijetka. U američkom istraživanju koje je obuhvatilo 90 osuđenih potpaljivača požara, piromanija se mogla dokazati samo kod njih troje. Ostali su palili iz razloga koji se ne mogu pripisati tom poremećaju, nego drugim uzrocima i motivima.
Motivi su različiti
To su osveta, profit, financijska korist koja može proizaći iz prijevare osiguravajućih kuće, žudnja počinitelja da postane heroj, prikrivanje zločina, politička uvjerenja, deluzije ili poremećeno rasuđivanje pod utjecajem droge ili alkohola. Piromanija je, dakle, mentalna bolest, većina potpaljivača ne ulazi u tu kategoriju. Ako budu uhvaćeni, ići će u zatvor, a ne na liječenje.
Glavni hrvatski vatrogasni zapovjednik Slavko Tucaković rekao je nedavno kako se u karijeri nagledao svega: ”Od piromanije, do imovinsko-pravnih obračuna oko zemljišta i namjernih potpala zbog prenamjena zemljišta iz poljoprivrednih u građevinska”.
Stotine poginulih
U američkom stručnom časopisu Pscyhiatric Times objavljen je u siječnju prošle godine rad o namjerno izazvanim požarima. Tamo se navodi da je između 2010. i 2014. u SAD-u podmetnuto oko 261 tisuća požara na godinu u kojima bi u prosjeku smrtno stradavalo više od 440 ljudi, a godišnje ekonomske štete penjale se do 328 milijardi dolara.
Njujorški forenzični psiholog dr. Naftali G. Berrill, koji je tridesetak godina radio s osobama osuđenima za podmetanje požara, upozorio je da bolesnu sklonost paljenju nije lako prepoznati na vrijeme jer je oni koji naginju takvim zločinima vrlo dobro skrivaju.
Liječenje je neizvjesno
Premda se tim autora članka u Pscyhiatric Timesu zalaže za provođenje dubinskih psiholoških tretmana nad počiniteljima, posebno ciljajući na jedan od glavnih problema a to je upravljanje bijesom (koji može biti usmjeren prema pojedincu, skupini, institucijama ili društvu), podaci pokazuju da je liječenje neizvjesno jer se 60 posto palitelja vraća svom poroku.
Psiholog iz policije u San Diegu opisao je kako podmetnuti požar djeluje na te osobe. Oni se naslađuju nad scenama uništenja, napetosti i vriske, jurnjave vatrogasnih vozila, policijskih ekipa i patnje žrtava. Obilaze požarište, čak pomažu u gašenju, a medijske priloge o požaru pregledavaju iznova i iznova. I svaki put im treba veća i strašnija vatra, kao serijskom ubojici.
Rano uočiti problem
U znanstvenim krugovima posebno se naglašava potreba pravovremenog uočavanja sklonosti paljenju kod djece. Ako se dijete kod kuće često želi igrati vatrom te skriva šibice i upaljače, nužno je da roditelji to shvate kao krajnje ozbiljan signal da trebaju potražiti stručnu pomoć. Jer, djeca koja se ne izliječe od svoje ovisnosti, kasnije vrlo lako mogu zabrazditi kao veliki potpaljivači.
Prema Američkom psihološkom društvu, djeca koja vole paliti vatru time šalju upozorenje na stres kome su izložena u obitelji ili školi, depresiju i manjak brige i pažnje od svoje najbliže okoline. Takvoj je djeci zato potrebna pravovremena individualna terapija, a ponekad i uzimanje antidepresiva ili antipsihotika.
Najveći šok – vatrogasci
No, najveći šok kod laika poput mene izazvat će članci o potpaljivačima požara koji rade u vatrogastvu, a takvi očito nisu rijetkost. Zato su, još prije dvadesetak godina, stručnjaci FBI-ja izradili psihološki profil ”vatrogasca koji potajno podmeće požare”. Model je trebao pomoći nadležnima u vatrogasnim službama da preveniraju zapošljavanje takvih psiholabilnih osoba.
Koliko je raširena nevjerojatna pojava da među vatrogascima ima osoba patološki opsjednutih požarima, pokazuje podatak da godišnje više od 100 vatrogasaca u SAD-u biva uhapšeno zbog podmetanja vatre. Opsežna studija forenzičara FBI-ja pokazala je da je uglavnom riječ o mlađim osobama koje na taj način pothranjuju svoj neostvareni san da barem u vlastitim očima postanu heroji.
Profil potpaljivača
Tipični vatrogasac-potpaljivač je muškarac od 17 do 25 godina, prosječnog ili višeg stupnja inteligencije, ali ipak vrlo slab u školi. Potječe iz disfunkcionalne obitelji u kojoj je emocionalna atmosfera teška ili sasvim nepodnošljiva i najčešće još uvijek živi s roditeljima.
Vatrogastvu ga nije privukla posvećenost da spašava ljude i imovinu nego to što požarište vidi kao arenu za adrenalinsku avanturu. Riječ je o naravi kojoj fali pažnje i priznanja i kojoj je paljenje požara sredstvo da se barem kratkotrajno osjeća bolje pa čak i da doživi seksualno uzbuđenje.
U koju od ovih kategorija pripada mladić koji u dubrovačkom pritvoru čeka nastavak postupka za podmetanje triju požara, i hoće li policija doći i do drugih na koje se sumnja, tek će se vidjeti.