Nekad je nužno odabrati stranu

Bozanić nije u pravu. Hrvatskoj ne treba jedinstvo, nego tolerantnost prema različitim stavovima

Poziv na nacionalno jedinstvo potpuno je bespotrebna floskula

Nadbiskup Josip Bozanić
FOTO: PIXSELL/PIXSELL

Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić u svojoj je sinjskoj propovijedi, u povodu Velike Gospe, pozvao na narodno jedinstvo. Pozivi na nacionalno i društveno jedinstvo, a protiv podjela unutar države, uobičajena su tekovina moderne politike, na koju su se redovito pozivali i Stjepan Radić, i Josip Broz Tito, i Franjo Tuđman, kao i Winston Churchill, Konrad Adenauer, Charles de Gaulle, George W. Bush i Barack Obama.

Poziv na jedinstvo podrazumijeva se u ratnim vremenima, ali ga političari i druge utjecajne javne osobe, poput kardinala Bozanića, koriste i u dugačkim mirnim razdobljima, uglavnom s dobrim namjerama.

Pravilo nacionalnog jedinstva

Logično je što političari pozivaju na jedinstvo, jer je jedan od glavnih poslova svakog šefa države postići kompromis oko različitih političkih, svjetonazorskih i gospodarskih pitanja kako bi pojedino društvo moglo što efikasnije funkcionirati.

Međutim, u stvarnosti koja nadilazi državničke motive, poziv na nacionalno jedinstvo potpuno je bespotrebna floskula.

Evo zašto.

U većini modernih zemalja, pa tako i u Hrvatskoj, nacionalno se jedinstvo može postići na samo dva pitanja. Jedno je teritorijalna definicija pojedine zemlje, a drugo je slobodna višestranačka demokracija s općim pravom glasa kao politički sustav te zemlje. Ovo pravilo vrijedi i za Hrvatsku.

Sigurni smo da više od 95 posto hrvatskih građana podržava sadašnje granice Republike Hrvatske, kao i višestranačku parlamentarnu demokraciju. Sva druga pitanja, međutim, ostaju otvorena.

Hrvatsko je društvo prirodno podijeljeno, sukobljeno i javno posvađano, pri čemu različite grupacije brane svoje svjetonazore i interese. Katkad klatno prevlada udesno, a katkad ulijevo. Da nije tako, ne bismo živjeli u demokraciji nego u nekakvoj izmišljenoj nacionalno-političkoj idili, što nužno završava pogubnim ishodom.

Uzmimo za primjer Domovinski rat. U posljednje se vrijeme sve češće govori o Domovinskom ratu, kao o kategoriji koja podrazumijeva konsenzualnu potporu hrvatskog stanovništva. Međutim, činjenica je da još dugo vremena dio hrvatskih Srba neće moći prihvatiti Domovinski rat kao isključivo ili pretežito pozitivnu vrijednost. To se ne da promijeniti.

Zašto neće biti jedinstva oko Domovinskog rata

S druge strane, činjenica je da velik broj Hrvata ne može prihvatiti neprijepornu činjenicu, da su se u Domovinskom ratu događali teški zločini. To se, također, ne da promijeniti.

Prema tome, iluzorno je očekivati kako će se na Domovinskom ratu ostvariti puno nacionalno-državno jedinstvo. Ili, uzmimo za primjer sekularnu državu. Telegram snažno podupire potpunu razdvojenost države i crkve. Svjesni smo, međutim, da velik dio hrvatskih građana želi da Katolička Crkva sudjeluje u društvenim i državnim poslovima (kao što, čini nam se, većina i dalje ne želi).

Prema tome, nemoguće je postići narodno i društveno jedinstvo oko sekularne države. Isto vrijedi i za pitanje poštovanja ljudskih prava: mnogi u hrvatskom društvu, uključujući i Telegram, smatraju pitanje maksimalnog poštovanja ljudskih i manjinskih prava esencijalnim ne samo za naše napredak, nego i za naš opstanak kao moderne države.

Hrvatsko je društvo prirodno podijeljeno

Drugi pak, poput Bozanićeva biskupa Valentina Pozaića, borbu za pojedina manjinska prava (konkretno, za prava homoseksualaca), smatraju doslovno sotonskim činom.

Ni na ljudskim se pravima ne može se, očigledno, postići nikakvo nacionalno jedinstvo. A kamoli na još težim temama, poput Drugog svjetskog rata, Bleiburga, privatizacije ili radničkih prava. Hrvatsko je društvo, kao i druga društva, prirodno podijeljeno, sukobljeno i javno posvađano, pri čemu različite grupacije brane svoje svjetonazore i interese. Katkad klatno prevlada udesno, a katkad ulijevo.

Da nije tako, ne bismo živjeli u demokraciji nego u nekakvoj izmišljenoj nacionalno-političkoj idili, što nužno završava pogubnim ishodom. Republici Hrvatskoj, kao i svakoj demokratskoj zemlji nije potrebno nikakvo jedinstvo, nego, naprotiv, otvoreni i što češći konflikti, kako bi se kroz njih društvo pročišćavalo i dolazilo do optimalnih rješenja.

Umjesto jedinstva, hrvatskom je javnom i političkom prostoru neophodna tolerancija prema suprotnim stavovima; ne postoji, uistnu ništa gluplje i zlobnije, nego kada se protagoniste suprotnih stavova proglašava državnim neprijateljima (Jugoslavenima, komunistima, što god želite).

U hrvatskom je društvu, zapravo, potrebno uspostaviti kulturu žestokih, ali tolerantnih političkih i svjetonazorskih sukoba, kojima ne treba postavljati granice (osim onih granica, definiranih općim duhom modernog vremena: apsolutna jednakost pred zakonom, pitanje Holokausta i tome slično).

Inzistiranje na nacionalnom jedinstvu-koliko god ta parola može zvučati privlačno – u zbilji nije ništa drugo nego bezsadržajni i neproduktivni populizam.


Redakcijski komentar uredništva Telegrama