Kći poznatog novinara koji je 80-ih otet u Libanonu u novoj knjizi otkriva detalje tog potresnog zločina

---

Trenutka u kojem sam srela svog oca sjećam se, zapravo, kristalno jasno. Premorena sam zapala na kauču u čekaoni američke ambasade u Damasku. Probudio me mršav blijed muškarac s debelim naočalama. Smiješio se. Mama je jecala. Zagrlio me, a mama je zagrlila njega. Ošamućena sam ga držala za ruku dok smo hodali kroz more ljudi koji su nam glasno čestitali.

Kamere su stalno bljeskale, boljele su me oči. Primjetila sam kako se moj otac, unatoč osmijehu, trza na svaki zvuk. Čudila sam se njegovoj ruci koja se tresla u mojoj.

Check out the @VICE excerpt of my book, The Hostage's Daughter, for a little taste of madness and the Middle East https://t.co/JANrCsjfsG

— Sulome (@SulomeAnderson) September 28, 2016

Ta me noć progoni još uvijek

Dva desetljeća kasnije u mojoj je kući prespavao muškarac s kojim sam bila kratko. Zaboravivši da je prisutan počela sam brojati šaku tableta koju uzimam svaki dan prije spavanja. Vidio je što radim i pitao me zašto koristim te lijekove. Smatrala sam kako će u toj ranoj fazi naše veze biti dovoljan dio istine pa sam mu rekla da sam na antidepresivima. “Wow, breme prošlosti”, rekao je kroz polušalu.

Pogledala sam na sliku na zidu koja je prikazivala onu noć kad sam se srela s tatom. U jednoj ruci držao je golemi buket cvijeća, ja sam ga držala za drugu. Nosila sam crveni kaputić i zbunjeni osmijeh. Radi se o slavnoj, gotovo kultnoj fotografiji iz 80-ih. Libanonska talačka kriza – muškarac, cvijeće, djevojčica. Htjela sam staviti ruku na lice te djevojčice, zagrliti je i nikad je ne pustiti.

Sve je počelo jutarnjim mečom tenisa

Dan kad je moj otac otet počeo je s najboljim mogućim namjerama. “Noć ranije svi smo se skupili u kući tvoga tate”, rekao mi je Don Mell, bivši AP-ov fotograf u Bejrutu. “Svi smo pili i u nekom smo trenutku shvatili kako ne vježbamo dovoljno. Tenis je nekako bio naša stvar, a mogli smo igrati besplatno na onom malom terenu pokraj svjetionika. Dogovorili smo meč i tvoj me tata pokupio iduće jutro oko sedam.”

Mell je mom tati bio gotovo kao mlađi brat. Tata je u to vrijeme vodio AP-ov ured u Bejrutu. Zbližili su se dok su zajedno izvještavali o svakodnevnom nasilju libanonskog građanskog rata. Znam ga gotovo svoj čitav život, ali to je bilo prvi put da ga vidim u posljednjih par godina. Ostao je isti: okrugao čovjek iskrivljenog osmijeha sa zajedljivim smislom za humor.

Odnos mog tate i Dona jedinstven je. Don je bio u autu s tatom kad je otet i premda znam da je tu priču ispričao nebrojeno puta, pristao je vratiti se u to jutro kad je gledao kako mu netko ispred očiju otima najboljeg prijatelja.

Otmica se odigrala jako brzo, u par sekundi

“Kad smo se parkirali na terenima vidio sam auto otmičara kako prolazi pokraj nas, ali ga nisam baš registrirao”, prisjeća se. “Mislim, tko bi registrirao trojicu čudnih likova u Bejrutu za vrijeme rata… Igrali smo tenis sat vremena, zatim smo ušli u auto i tad sam ih ponovno vidio. Pomislio sam da ću to spomenuti, ako ih vidim treći put. No, spustio sam gard.”

Nakon što su kratko stali ispred tatine zgrade, produžili su do Donovog stana. Pretpostavljam da je taj dio Bejruta u 8:15 ujutro postajao jako živ. Grad se vjerojatno tek budio. “Pogledao sam kroz prozor i vidio onaj auto ispred našeg. Opsovao sam i izašao iz auta. Rekao sam Terryju neka se odmah pokupi jer sam mislio da su se namjerili na mene. Moraš shvatiti da se sve to događalo unutar 20-ak sekundi.”

“Tvoj je otac pokušavao pokrenuti auto, ali se uspaničio i nije mu baš išlo”, nastavlja Mell isprekidanim glasom i pogledom uperenim u daljinu. Vjerujem kako se toga svega nije lako prisjećati niti čak nakon toliko vremena. “Jedan lik prešao je cestu noseći kalašnjikov. On je bio tamo samo kako se nitko ne bi uplitao. U blizini se nalazilo malo taxi stajalište i svi su znali što se događa. Zatim nam je prišao neki stvarno ogromni lik koji je tvog taku povukao iz auta.”

Nezamisliva nemoć

“A ni tata nije baš sitan”, promrmljala sam. Pokušavam se projicirati u taj auto s njima, zamišljam kako Ain el-Mreisseh izgleda u proljetno jutro, kako se umor od ranojutarnjeg meča tenisa pretvara u paniku. Što im je prolazilo kroz glave?

Iskonsko beznađe, pretpostavljam – nemoć da se bilo kako promijeni ovo što se upravo događa. Spoznaja da netko drugi od sad drži vaše konce u svojim rukama i da i može presjeći kad god to poželi. Radi se o osjećaju koji mi nije posve nepoznat, ali jasno mi je kako se moja iskustva ne mogu usporediti s onime kroz što su oni prolazili tog jutra.

Tatin prijatelj pratio je otmičare

“Da, nije sitan”, odgovara Mell nakon kratkotrajnog osmijeha. “No, taj golemi lik izvlači tvog tatu iz auta. Treći lik prišao je direktno meni, nosio je Berettu. Prislonio mi ju je uz čelo i pomislio sam kako se mogu dogoditi samo dvije stvari. Ili ulazim u auto ili sam mrtav. Tvog su tatu bacili straga, a zatim je uskočio i onaj lik s kalašnjikovim. On je vozio.”

“Lik mi je pištoljem pokazivao da se pokupim. Nitko nije rekao ni riječi, niti su se obraćali meni niti su razgovarali međusobno, samo mi je pištoljem pokazivao da se pokupim. A zatim je ušao u auto i otišli su. Shvatio sam da je naš auto još upaljen pa sam bacio stvari u njega i ušao u auto”, govorio je Mell. Bila sam začuđena što ih je odlučio pratiti jer je za to potrebna ozbiljna hrabrost.

“Vozio sam se za njima tri ili četiri bloka i približavali smo se starom židovskom sudu. Uletjeli smo u gužvu na cesti. Mislim, bila je subota, ali kretala je gužva pa sam ih sustigao. Vidio sam kako me kroz prozor promatra lik iz auta. Sve što sam imao su bila dva reketa. Mislio sam da ću im zapriječiti put, ali bilo je očito da su isplanirali svoj bijeg do sigurne kuće. Odvezao sam se do ureda i to je bilo to.”

I da može, tata ne bi mijenjao svoju prošlost

“I onda si rekao svima”, pitala sam ga. “Da. Jasno, u redakciji su svi bili mamurni. Rekao sam om da je Terry otet, a oni su me pitali kako znam. Odgovorio sam im da znam zbog toga što sam bio prisutan kad se to dogodilo.”

Tati je bilo jasno kakve ga opasnosti čekaju nakon što je otet. No, prije nego što je moj otac otet, novinari u konfliktnim zonama nisu bili hodajuće mete kao što je to danas slučaj. Postojao je implicitni sporazum kako će sve sukobljene strane izbjegavati napade na novinare koji su u tom području ionako samo neutralni promatrači.

Još uvijek imam AP-ovu majcu koju je tata dao mami prije nego što je otet. Često u njoj spavam. Podsjeća me na neko drugo vrijeme u novinarstvu, vrijeme koje je nepovratno izgubljeno. Na leđima majce piše PRESS, NE PUCAJTE na pet jezika. Ideja da netko danas tu majcu obuče u nekoj ratnoj zoni je smiješna. Reklamirati se danas kao novinar znači ponuditi se bilo kojem šupku kojeg zanima novac.

Novinarstvo je nekad izgledalo drugačije

Možda je tata otet jer je osjećao neku lažnu sigurnost kad je izvještavao o libanonskom građanskom ratu gdje su se zločini vršili poglavito protiv muslimana. Bilo kako bilo, većina Amerikanaca slušala je svoju vladu i napustila Libanon. Ne i moj otac.

Pitam se bi li to danas promijenio. Da ima mogućnost vratiti se u prošlost bi li napustio nevine ljude koji su umirali, gladovali i patili, ljude čije je priče toliko jako htio podijeliti sa svijetom? Nisam sigurna. Poznavajući mog oca, postoji velika šansa da svejedno ne bi otišao iz Bejruta – čak i da zna što ga čeka. Moj tata je novinar u svojoj biti. Vjerovao je kako je njegova životna misija ispričati istinu o ratu, bez obzira na posljedice.

Svi tatini prijatelji bili su reporteri. Svi su oni imali svoje vlastite izvore i nakon što je otet pokušavali su od njih saznati gdje se nalazi i u kakvom je stanju. Scheherazade Faramarzi, jedna od tatinih kolegica, ispričala mi je preko Skypea kako su ona i Robert Fisk krenuli u potragu za tatom.

Tatini prijatelji novinari pokrenuli su potragu

“Imala sam odličan izvor u Teheranu. Zvali smo ga Annie kako nitko ne bi znao o kome pričamo, ali bio je muškarac. Lik je nekad bio dio iranskog režima, ali kad sam mu se obratila dao je otkaz i bavio se vlastitim poslovima. Nazvala sam ga i pitala može li nam nekako pomoći. Nakon nekoliko razgovora rekao mi je da Irance zanima što se dogodilo s četvoricom njihovih ljudi koji su nestali.”

Shazi, tako su svi zvali Scheherazade Faramarzi, i Fisk počeli su istraživati što se dogodilo s nestalim Irancima. Većina njihovih izvora bila je uvjerena da su mrtvi, a oni su to prenosili Annie. No, njihov se dijalog nastavio i dalje.

“Fisku sam prepustila kontakt s Annie, ali tvoja je majka sve znala i postala je jako ovisna o Annie. Mislim da ga se slijepo držala, njega i njegovih informacija. Zahvaljujući njemu mogla je nastaviti”, ispričala mi je Shazi.

Oteo ga je neki potpuno nepoznati lik

“Lik je počeo dolaziti na Cipar kako bi razgovarao s nama jer je komunikacija preko telefona bila preopasna. Jedne večeri otišli smo u neki pub jer je bio mračan i bučan. Nismo htjeli da nas itko čuje. Bilo je kao u nekom Jamesu Bondu. Zapisao je ime Imad Mughniyeh. Još uvijek imam taj papirić.”

Mughniyeh je ubrzo postao glavni osumnjičeni, no tad je još malo tko za njega znao. “Nikad nismo čuli za njega”, otkriva Shazi.