Nekad je nužno odabrati stranu

Kerempuh ima novu predstavu, Narodni heroj Ljiljan Vidić koja je, čini mi se, uspjelija od razvikanog filma

Boris Homovec sinoć je bio premijeri predstave Krešimira Dolenčića

21.04.2017., Zagreb - U kazalistu Kermpuh odrzana je premijera predstave Narodni heroj Ljiljan Vidic. Hrvoje Keckes. 
Photo: Anto Magzan/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Kerempuh ima, napokon, s četvrtom ovosezonskom premijerom novi hit, a publika kojoj se u vrijeme afere Agrokor koja dobrano trese državu, još uvijek povraća od zasićenosti podjela na ustaše i partizane te iskopavanja skeleta prošlosti, napokon je dobila predstavu u kojoj se, bez fige u džepu, podjednako sočno, oštro i beskrajno razigrano sprda s četnicima, partizanima, ustašama, Pavelićom, Hitlerom, Nazorom i Titom.

Sve to zahvaljujući još uvijek najlucidnijem i najrazigranijem hrvatskom kazališnom redatelju Krešimiru Dolenčiću, koji je uz pomoć supruge, dramaturginje Ane Tonković Dolenčić, od Narodnog heroja Ljiljana Vidića, priznajem, duhovitog teksta Zorana Lazića (autora čiji mi humor inače nije osobito blizak, a u tv seriji Zakon mi bio očajan), napravio puno bolju scensku adaptaciju, no što je to u istoimenom filmu uspjelo Ivanu Goranu Vitezu.

Kad bi danas na ulici napravili anketu: “Tko je Ljiljan Vidić i zašto se o njemu snimaju filmovi i rade predstave?”, vjerujem da bi vrlo malo pojedinaca znalo odgovor. No, u vrijeme općeg neznanja, nezainteresiranosti i površnosti, ni kad bi pitanje glasilo: “Tko je Ivo Lola Ribar, ili Vladimir Bakarić i zašto se o njima ne snimaju filmovi i ne rade predstave?”, odgovor bi vjerojatno bio podjednako porazan.

Furiozna priča i vrlo efektna scenografija

Ljiljan Vidić naprosto je plod mašte jednog pisca, rođen 1925. u nekom selu zvanom Donja Rupa, neki žgoljav, neugledan, smušen, prostodušan dečko, koji na momente djeluje kao da je retardiran, odrastao uz dominantnu, promiskuitetnu majku, koji bježi u partizane i na tom putu doživljava štošta, susreće četnike, partizane, ustaše, hipstere, pevaljke, Nazora i Gorana Kovačića, Tita, Pavelića, Hitlera, a pri tom i pronalazi ženu svog života, izvjesnu Vesnu, buržujsku kćer koja se odmetnula u partizanke, koja se transformira, zavisno od situacije, u cilju preživljavanja i zajedničkog cilja- likvidacije Hitlera.

Dolenčić je napravio furioznu predstavu začudno efektne scenografije, kojoj ni sekunde ne pada ritam, s petnaest glumaca i četvero plesača, koji glume čak 48 likova i promjene sedamdeset kostima, a pritom pjevaju, plešu, sprdaju se i s pederima i hipsterima i urnebesno zabavljaju publiku. Ovako se nisam dobro zabavljao još od Krletke, koju je isto postavio prije par godina Dolenčić, na ovoj istoj sceni, koja mu je čini se osobito prirasla srcu.

Nije ni čudo, Kerempuh je oduvijek, još od Jazavca genijalnog Fadila Hadžića, bilo, uz Komediju, najomiljenije zagrebačko kazalište, u koje su se ljudi dolazili nasmijati do suza, ostavivši ispred praga sve svoje brige. Bio je to melem za dušu ljudima nikad nije bio problem izdvojiti koji dinar i kunu viška.

Predstava je uspjelija od nedavnog filma

Problem je što nema toliko duhovitih tekstova, koliko godišnja produkcija traži, pa se često, za vrijeme najdugotrajnijeg ravnatelja svih vremena Duška Ljuštine, spretnog čovjeka za sve sisteme, na scenu utrpalo sve i svašta, od vodvilja, kabarea, monokomedija, do promašenih, neduhovitih predstava i isforsiranih komedija. Dolenčić je sada posegnuo za tekstom Zorana Lazića, i to nakon što je isti viđen na velikom ekranu, u Vitezovoj režiji, skupivši pristojnih 60-ak tisuća gledatelja.

Ivan Goran Vitez snimio je film, koji je trebao biti urnebesan, ali mu to nije uspjelo, koji ima tek nekoliko dobrih scena, par glumačkih bravuroznih minijatura (poput Dražena Čučeka kao Pavelića), no u cjelini nije iskoristio sve mogućnosti, koji mu je nudio predložak. Bračni par Dolenčić doslovno se držao priče, pritom je redatelj uveo lik nenametljivog pripovjedača, u izvedbi odličnog Damira Poljičaka, koji vodi gledatelje kroz ovu scensku papazjaniju, u kojoj bi se na momente neki zbunjeni gledatelj teško mogao snaći, u smislu: tko je tko i tko tu koga.

I to su dobro osmislili, no Dolenčić, maštovit i lucidan kakav je oduvijek bio, vrlo je smjelo u predstavu ubacio konotacije s današnjim vremenom, tako da se u dijalozima provlače mnoge aluzije na fenomene i likove iz svakodnevice, poput Bandićeva slogana: „ Idemo delati“, ili aluzije na to tko je ustaša i peder, a tko nije, tko koga i zašto u određenim trenucima drži, da prostite, za jaja. Odabrao je ekipu vrsnih suradnika, koja je besprijekorno obavila posao i na maloj sceni iličkog kazališta uspjela prenijeti iluziju ove komedije, koja se dešava 1944.

Soundtrack je veliko iznenađenje

Scenograf Davor Antolić, jedan od onih scenski maštovitih genijalaca, koji je u stanju s minimumom sredstava i ograničenim budžetom napraviti vrhunsku kazališnu iluziju, što teško uspjeva i mnogim etabliranijim scenografima. Graniči s nemogućim dočarati selo, šume, buržujske vile, salone NDH-ovih čelnika, studio u kojem se odvija reality Čimbenik X, toalet, te druge eksterijere u kojima se odvija radnja. Antoliću je to s par scenskih efektnih rješenja, promjenom svjetla, zavjesa i detalja, maksimalno uspjelo.

Na sceni je pola predstave i jedna krava, koju utjelovljuje dvoje maskiranih mladih glumaca, koja nije samo dio scenografije, već i aktivno, vrlo ironično, sudjeluje u nekim ključnim scenama. Ništa manje zahtjevan posao nije imala ni mlada kostimografkinja Tea Bašić, stalna Dolenčičeva suradnica, koja je napravila divne kostime u Sherlocku Holmesu. U ovom projektu imala je mnogo zahtjevniji posao: petnaest glumaca odjenuti u sedamdesetak kostimskih kombinacija i to je obavila savršeno. Njezine uniforme nisu doslovne, nego su stilizirane, njeni kostimi su funkcionalni, a pritom maštoviti, kreativni, pomaknuti, šarmantni…

To posebno važi za oprave koje nose Anita Matić Delić, Ana Maras Harmander i Mia Anočić–Valentić. Posebno me oduševilo što je Dolenčić s glazbenim urednikom Mariom Mirkovićem posegnuo za sound trackom retro disco hitova iz osamdesetih, pa tu ima svega i svačega, od duhovitih obrada Village Peoplea do Nene, s vokalima braće Mirković, Kristijana Beluhana i Valerije Nikolovske, pa i samog redatelja.

Dosta dobar komičarski nerv

Koreograf Saša Krnetić uspio je genijalno rasplesati cijeli ansambl, pa čak i nekim veteranima, kojima to baš ne leži, poput Vedrana Mlikote ( što se vidjelo svojedobno i u Plesu s zvijezdama), to u konačnici polazi za rukom.
Za razliku od mladog Kristijana Jaića, koji je na filmu igrao Ljiljana Vidića i bio poprilično bljedunjav, bez karizme za naslovnu ulogu, Luka Petrušić nosi Dolenčićevu predstavu od prve do zadnje scene i to čini savršeno, toliko da zaslužuje Nagradu hrvatskog glumišta.

Podjednako dobro funkcionira kao komičar, ima snažnu impostaciju glasa, pjeva, pleše s velikom lakoćom i radošću čini svakakve scenske bravure, podsjetivši me na momente na Dražena Čučeka, koji s istom dozom veselja bivstvovanja na pozornici nema granica u igranju. Dolenčićeva odluka da Petrušiću dodijeli glavnu ulogu riješila mu je pola predstave. Ugodno me iznenadila Anita Matić Delić, glumica koja dok je bila mlada nije previše obećavala, ali s zrelošću, baš poput Barbare Nole, dobiva na kvaliteti.

Igra tri uloge: Ljiljanovu majku na selu, zagrebačku modisticu iz salona H&M (Hitler& Musolini) i Gertrudu, pomajku Ljiljanove djevojke. Napravila je tri sjajne transformacije, a najbolja je kao otkačena Gertruda, napravivši sjajan kroki neauveau riche dame koja, poput Anne Wintour ne skida crne naočale, i ne ispušta veliku čašu alkohola iz ruku, pokazavši veliki komičarski nerv.

Vrlo dobri veterani

Hrvoje Kečkeš Kerempuhova je zvijezda koji je, uz Petrušića, najveća zvijezda ovog komada, u čak četiri role: kao vlasnik kafane, čika Momo, Vladimir Nazor, fensi Vatroslav, sin iz buržujske zagrebačke obitelji Konigsknecht (gle koincidencije!) , dok je kao Hitler najviše oduševio i nasmijao publiku. Glumac koji ima nevjerojatnu mogućnost transformacija i koji je danas, po meni, najbolji hrvatski komičar, iako bi se neka televizijska lica medijskom agresijom svakako takvima htjeli proglasiti.

Odlični su veterani Tomislav Štriga, kao gay orijentirani Ivan Goran Kovačić i Vesnin buržujski otac, te Velimir Čokljat, kao žandar, partizanski komandant Struja i SS-ovac. Posebno me oduševio Boris Mirković kao poglavnik Pavelić, scenski neprepoznatljiv, koji je napravio istinski glumački biser i pokazao da je glumac, koji svih proteklih godina nije bio dovoljno iskorišten, zarađujući za život u matičnom Kazalištu lutaka, iako bi bio znatno iskoristiviji na Kerempuhovoj, ili Komedijinoj sceni.

Sjajno koreografirane scene

Istaknuo bih i dvoje mladih glumaca, koji su napravili sjajne role, prvi je Matija Šakoronja, iako je tumačio seosku djevojčicu Mašu, ustašu, četnika i Ljudevita, briljirao je u sceni žiriranja Čimbenika X kao svećenik povišenih glasovnih tonova, sklon dečkima, osvojivši otvoreni pljesak. Puno obećava i Josip Brakus, mladi glumac koji je kao Okac, slijepi partizan sklon zavođenju kolege Salka, svakim svojim ulaskom i izlaskom sa scene, do suza nasmijavao publiku.

Kerempuh ima sreću što ima vrsni glumački ansambl, baš kao i ZKM, koji je u stanju zadovoljiti apetite svakog redatelja, pa i one najzahtjevnije, poput furioznog Dolenčića. Samo je šteta u godišnjoj produkciji od četiri naslova nema prostora za glumice, poput sjajne veteranke Nine Erak, ili Linde Begonje, koje već duže vrijeme nisu odigrale značajniju rolu na matičnoj sceni.

Ostatak glumačkog ansambla: Mia Anočić Valentić, Vedran Mlikota, Filip Detelić (falilo mu je još par nijansi da bi mu uloga Tita u potpunosti sjela), Ana Maras Harmander, Ivan Đuričić i Ognjen Milovanović funkcionalno je pridonio uspjehu predstave, dobivši zasluženi dugi pljesak. Nemali je doprinos i skupine Atomic Dance Factory , u sjajno koreografiranim plesnim scenama četnika, ustaša, hipstera i grupe Tanzenbaum, koja sudjeluje u Čimbeniku X.

Duhovite dosjetke i sjajni songovi

Čini se kako su adaptacije hrvatskih filmova s velikog ekrana na kazališne daske u posljednje vrijeme ušle u trend. Nakon što je Brešan poprilično upropastio Tomićev i Grlićev scenarij Ustav Republike Hrvatske , pretvorivši ga od sjajno rafiniranog građanskog zagrebačkog filma u primitivnu dinaroidnu scensku sprdačinu , pokazavši kako mu uprizorenje građanstva nikako ne leži, Dolenčić je učinio upravo suprotno. Od osrednjeg filmskog predloška, s tek nekoliko uistinu duhovitih scena i par glumačkih epizodnih bravura, koji je pretendirao da postane jednim od najgledanijih hrvatskih filmova unazad 25 godina, ali mu to nije uspjelo, Dolenčić, taj mali, veliki zagrebački redatelj, napravio je izuzetno zabavnu i šarmantnu predstavu o 1944., odnosno 2017., s duhovitim dosjetkama, sjajnim songovima, vrckavim aluzijama na svakodnevicu.

Perfektan je kraj komada, kad završava rat pobjedom partizana ,ali prepirke svih aktera iz svih režima ne jenjavaju, niti se stišavaju do danas…Briljira odlično uigrani ansambl, u kojemu nema loše uloge. Baš se osjeća kako svi na sceni istinski uživaju, igraju s guštom, bez zadrške, sami se odlično zabavljaju pri tom, a to veselje prelazi i na zadovoljnu publiku, koja s osmijehom izlazi iz teatra. Jedino sam primijetio da je smijeh u publici bio znatno veći kad se na sceni sprdalo s četnicima, partizanima i pederima, a znatno suzdržaniji kad je bilo riječ o ustašama. I to nešto govori.

Bio je ovo još jedan napis kazališnog kritičara portala Telegram 2017., kojeg se u komentarima pojedinih ogorčenih čitatelja optužuje da je jugoslaven, srbofil, boljševički ispljuvak, crveni nostalgičar i mrzitelj svega s nacionalnim predznakom, ili osvrt hrvatskog kritičara hrvatskog glasila o praćenju hrvatskog kazališnog tekućeg repertoara 1944.u hrvatskom glavnom gradu. K vragu, na kraju, baš kao i u ovoj Dolenčićoj predstavi, dođe vam sve to na isto.