Kinezi bi uskoro mogli navaliti na Tajvan, 30 generala simuliralo invaziju: Peking bi izgubio, ali američka bi pobjeda bila Pirova

Dok oko termina kineske invazije među vojnim analitičarima postoje razlike, što se tiče ishoda rata za njih dvojbe nema: Kina je siguran gubitnik. U bitci za Tajvan tu otočnu državu branili bi, uz domaće vojnike, SAD i Japan, a u kasnijoj fazi, ako bi bilo potrebno, pridružili bi im se Australija i neki drugi američki saveznici iz Azije.

Ruska agresija je manje riskantna

Unatoč stručnosti i iskustvima uglavnom američkih vojnih planera, nakon katastrofalnih rezultata ruske agresije na Ukrajinu nameće se pitanje koliko su njihove prognoze realne. Do sada je, naime, u agresiji na Ukrajinu poginulo ili ranjeno najmanje 200.000 Rusa, uništeno im je oko 2.000 tenkova, 2.300 borbenih vozila, 120 zrakoplova i 106 helikoptera.

Ukupno su Rusi izgubili oko 9000 komada vojne opreme, potrošene su desetine milijardi dolara, a početni ciljevi invazije nisu ostvareni premda rat traje već više od godinu dana. Osim toga, ruski predsjednik Vladimir Putin uspio je do sada na neviđeni način ujediniti SAD, članice EU i NATO-pakta koji svi zajedno pomažu Ukrajini.

Sve te elemente Peking itekako mora uzeti u obzir ako razmišlja o nasilnom zauzimanju otoka. Jer kineska invazija na Tajvan bila bi neusporedivo riskantnija i opasnija od ruske agresije na Ukrajinu.

Kina nije spremna za invaziju

Gotovo svi analitičari suglasni su da Kina još nije spremna za najveću amfibijsku invaziju u modernoj povijesti. To potvrđuje i razlika u vojnim proračunima dviju država. Washington je odmah dignuo uzbunu kad se ove subote saznalo da je Kina za ovu godinu predvidjela rast vojnog proračuna za 7,2 posto, što se u Pekingu drži „relativno umjerenom i razumnom stopom rasta.“ Usporedbe radi, SAD je prošle godine imao vojni budžet između 776 i 801 milijardi dolara, dok Kina bitno zaostaje s proračunom između 270 i 293 milijarde dolara.

Uostalom, i kineski predsjednik Xi Jinping sam priznaje da bi Kina mogla sustići SAD po ekonomskoj moći do 2035., a to znači da bi do tada mogla završiti modernizacija kineske vojske kako bi koliko-toliko bila ravnopravna Amerikancima. S obzirom da bi SAD i saveznici raketama i zrakoplovima teško oštetili vojnu infrastrukturu u Kini, to bi moglo ozbiljno destabilizirati vlast u Pekingu.

Uz sve to Kina bi bila izložena međunarodnim sankcijama kao i Rusija, a možda čak i blokadi SAD-a i saveznika. To ne samo da bi usporilo gospodarski rast Kine, što je njezin glavni strateški cilj još od 1978., već bi sasvim sigurno desetljećima ekonomski unazadilo zemlju.

Invazija bi se trebala dogoditi 2026.

Japanska zaklada za mir Sasakawa tijekom siječnja simulirala je kinesku amfibijsku invaziju na Tajvan. Ona bi se trebala dogoditi 2026., a u toj ratnoj igri sudjelovalo je oko 30 stručnjaka, bivših američkih i japanskih generala te akademika i istraživača.

Procjenjuje se da bi u vojnim operacijama koje bi trajale oko dva tjedna Kina izgubila 40.000 vojnika, više od 150 brodova, uključujući dva nosača zrakoplova, 168 lovaca i 48 transportnih zrakoplova. Veliki dio kineske vojske bio bi uništen i prije nego li bi se trupe iskrcale na Tajvan. Preostale trupe bile bi preslabe da zauzmu glavni grad Taipei.

Amerikanci bi ostali bez 19 ratnih brodova, 400 zrakoplova i oko 10 tisuća vojnika i mornara. Japan bi pak izgubio 15 brodova, 144 borbena aviona, uključujući F-35 i avione Mitsubishi J-2 raiden. Poginulo bi oko 13.000 tajvanskih vojnika, a bilo bi uništeno 18 brodova i 200 zrakoplova. Dok bi Kina ostala praktički bez ratne mornarice, saveznička koalicija izgubila bi 750 iznimno skupih zrakoplova pa bi obje strane teško u dogledno vrijeme nadoknadile te goleme gubitke.

Kako bi započeo napad?

Zaklada Sasakawa pretpostavlja da će invazija započeti kineskim bombardiranjem tajvanske mornarice i zračnih snaga te ih u većem dijelu uništiti u nekoliko sati. Kineska mornarica bi okružila Tajvan i počela prevoziti desantne snage od tisuća vojnika i njihove opreme preko Tajvanskog tjesnaca. „U međuvremenu, američke podmornice, bombarderi i jurišni zrakoplovi, često pojačani Japanskim snagama samoobrane, onesposobljavaju najveći dio kineske amfibijske flote“, stoji u izvješću.

Prije napada Kina bi morala uspostaviti zračnu nadmoć nad Tajvanskim tjesnacem. Amerika na to odgovara udarnim skupinama nosača zrakoplova, ali te snage nisu dovoljne da zaustave kineske napade. Amerika stoga mora uključiti zračne snage iz baze Kadena na Okinawi, koje bi morale koristiti infrastrukturu civilnih zračnih luka u Japanu.

Ovo dodatno komplicira situaciju jer Kina pokreće raketne napade na američke vojne ciljeve u Japanu. Japan to proglašava egzistencijalnom prijetnjom, zbog čega udružuje svoje vojne snage s Amerikancima. Kineske rakete vjerojatno bi uništile bazu Guam i ostale američke baze u Japanu. Potopile bi također dva američka nosača zrakoplova i između 10 i 20 razarača i krstarica. Japanska mornarica, zajedno s flotom lovaca F-35, sudjelovala bi u raketnim napadima na kineske snage.

Procjene na temelju trenutnog arsenala

Nakon niza zračnih bitaka, Amerika bi uspjela ostvariti zračnu nadmoć pa bi prekinula opskrbu kineskih trupa koje su se iskrcale na obalama Tajvana. To bi, po zakladi Sasakawa, ujedno označilo kraj ratnih operacija. Centar za strateške i međunarodne studije, CSIS, washingtonski think tank, također je prošle godine simulirao kineski napad na Tajvan 2026. i rezultati su vrlo slični japanskim.

Procjene zaklade Sasakawa i CSIS-a temelje se na sadašnjim vojnim arsenalima i sposobnostima dviju armija. To znači da bi ishod rata 2026. mogao biti drugačiji jer Kina stalno jača svoju vojnu moć. Strelovito napreduje u razvoju kibernetičkog i informativnog ratovanja, u osvajanju svemira i novih tehnologija. Otišla je dalje od SAD-a u upotrebi umjetne inteligencije.

Prema prošlogodišnjoj „Bijeloj knjizi“ japanskog ministarstva obrane, SAD posjeduje 3.800 nuklearnih bojevih glava naspram 350 kineskih. S druge strane, Kina ima 278 balističkih projektila srednjeg i dugog dometa kojima može gađati Japan. SAD ne posjeduje te projektile jer je potpisnik Sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa. Istodobno, tvrdi se da Kina ima po brojnosti najveću ratnu mornaricu na svijetu, a posebno je daleko odmakla u proizvodnji nuklearnih podmornica i nevidljivih borbenih zrakoplova. Kina ima 355 ratnih brodova, a SAD 305. No, Amerika ima 13.233 ratna zrakoplova, a Kina 3.260.

I SAD i Japan ne bi dobro prošli

Iako Kina ne bi uspjela osvojiti Tajvan te bi pretrpjela strašne štete, SAD, Japan i saveznici prošli bi jednako grozno: doživjeli bi jedva podnosive ljudske i materijalne gubitke te bi ostvarili zapravo Pirovu pobjedu.

Eric Heginbotham, sigurnosni stručnjak na Massachusetts Institute of Technology ističe da bi Tajvan, bez pomoći SAD-a i saveznika pao za najviše tri mjeseca. Kineski napad na Tajvan ne bi mogao računati na faktor iznenađenja jer pripreme za tako obimnu operaciju moraju trajati više od godine dana. A to bi američke, ali i ostale savezničke obavještajne službe, lako otkrile.

Ponajprije bi se kinesko gospodarstvo moralo podrediti vojnim zahtjevima te se prilagoditi za moguću izolaciju i sankcije. Istodobno, morale bi se provoditi snažnije prekogranične kontrole kapitala, zamrzavanje strane financijske imovine unutar Kine i brza likvidacija i repatrijacija kineske imovine koja se nalazi u inozemstvu. To bi također uključivalo povećanje zaliha za hitne slučajeve, poput lijekova, hrane, energenata ili ključnih tehnoloških inputa. Također zaustavio bi se izvoz minerala, naftnih proizvoda i hrane, a morale bi se uvesti opće mjere štednje te psihološki pripremiti narod na velika odricanja i žrtve.

Peking bi morao drastično povećati proizvodnju

Šest ili 12 mjeseci prije napada, predviđaju analitičari, Kina bi prekinula demobilizaciju vojnog osoblja i časnika, razmjestila bi vojne kapacitete na udaljene lokacije kako ih SAD i Tajvan ne bi mogli bombardirati. Morala bi također pripremiti svoje morske i zračne luke i brodogradilišta za opskrbu i popravak aviona, brodova, podmornica i zrakoplova.

U blizini mjesta s kojih bi krenula invazija, morale bi se postaviti terenske bolnice, a potpuna mobilizacija morala bi s provesti najmanje tri ili četiri mjeseca prije planiranog napada. Sve je to nemoguće sakriti pred stranim tajnim službama i analitičarima.

Rat u Ukrajini pokazao je da se troši goleme količine svih vrsta streljiva, od metaka za strojnice i mitraljeze do raketa i bombi. Zbog toga bi Kina morala drastično povećati proizvodnju balističkih i krstarećih projektila, raketa zemlja-zrak, zemlja-more i zemlja-kopno.

Neuspjeh bi bio koban za Komunističku partiju

Nedavno su se zapadne obavještajne službe dokopale dokumenata o mobilizacijskoj vježbi u pokrajini Guangdong. Oni pružaju mnoštvo detalja o golemim razmjerima zajedničke vojno-civilne vježbe: morale su se mobilizirati stotine tisuća vojnika, gotovo tisuću brodova, dvadeset zračnih luka, šest brodogradilišta za popravak brodova te skladišta za oružje i medicinsku opremu. Guangdong je jedna od najbogatijih kineskih provincija, ima 104 milijuna ljudi, gusto je naseljena i industrijalizirana. Njezin bruto društveni proizvod iznosio je 2022. 17,7 tisuća milijardi dolara, i bio je viši od BDP-a Italije, Kanade ili Južne Koreje. Strateški položaj te provincije iznimno je važan jer se nalazi nasuprot Tajvanu.

Tajvan, Formoza ili Republika Kina, otok je u zapadnom dijelu Tihog oceana, u blizini Južnokineskog i Istočnokineskoga mora. Dug je 394 i širok 144 kilometra i obuhvaća teritorij od 36.006 kilometara. Ima 24 milijuna stanovnika, od koji su 98 posto Kinezi. Državnost otoka priznaje samo dvadeset država, a među njima nema niti jedne politički i gospodarski razvijene. Čak ni SAD nemaju diplomatske odnose s Tajvanom premda su one jamci tajvanske sigurnosti i samostalnosti. Washington i Taipei imaju urede preko kojih komuniciraju. Tajvan nije članica niti jedne međunarodne organizacije.

Eventualni neuspjeh kineske invazije mogao bi biti koban za Komunističku partiju Kine. Tajvan bi, naime, odmah proglasio nezavisnost, priznala bi ga većina država i bio bi primljen u sve svjetske organizacije, od UN-a do OECD-a. Svaka mogućnost političkog ujedinjenja Kine s Tajvanom bila bi zauvijek izgubljena.

Pritisak na otok Taipei

Sve su to argumenti koji bi trebali odvratiti Kinu od tako rizične operacije. No, umjesto ratne opcije, Kina može povećavati pritisak na Taipei zauzimanjem otoka koje drži Tajvan u blizini kineske obale. Može također blokirati tajvanske luke i uvesti ekonomsku blokadu. Zbog toga SAD i saveznici vjerojatno ne bi zaratili s Kinom pa bi Taipei bio prisiljen na pregovore s Pekingom pod nepovoljnim uvjetima.

Matthew Cancian iz US Naval War Collegea navodi da je pretpostavka za uspješnu obranu Tajvana odlučan otpor tajvanske vojske te korištenje američkih vojnih baza u Japanu. No, najvažnije bi bilo, piše, saznati jesu li američka i japanska javnost spremne prihvatiti strašne gubitke u obrani Tajvana. Ti gubici mogli bi naštetiti sposobnosti Washingtona da zadrži poziciju globalnog vladara. SAD bi, procjenjuje Cancian, mogle dugoročno patiti više od „poraženih Kineza“.

Tajvan je nedavno produžio obvezni vojni rok s četiri mjeseca na godinu dana, povećao proračun za obranu i pokušava pokrenuti domaću proizvodnju dronova i projektila. SAD su od 2019. prodale Tajvanu vojnih zrakoplova, projektila Javelin i Stinger, haubica, stotina projektila za nove borbene avione F-16, u vrijednosti većoj od 20 milijardi dolara. Samo 2022. Washington je prodao Taipeiju 200 raketa Amraam i 100 AGM-88B HARM-a koji mogu uništiti kopnene radarske stanice, kao i lansere i druge prateće predmete. Sve to u vrijednosti od 619 milijuna dolara.

Tajvan – srž temeljnih interesa Kine

Kao povijesni dio kineskog teritorija Tajvan je od vitalne važnosti za politički život u Kini. Predsjednik Xi Jinping formulirao je da je Tajvan „srž temeljnih interesa Kine“. Kad s Kinezima, od najviših dužnosnika do običnih građana, razgovarate o problemu Tajvana, za nikoga od njih nema nikakve dvojbe: to je sastavni dio matice zemlje i nikad se Kina neće odreći svog teritorija. Nezavisnost Tajvana bio bi povijesni poraz koji velika većina Kineza, u ovom trenutku, ne bi prihvatila.

Upravo zbog takvog ozračja u Kini, ne može se do kraja isključiti vojna intervencija na Tajvan, premda bi ona bila političko i vojno samoubojstvo Komunističke partije Kine. Nikada se, naime, ne smije isključiti iracionalnost političara pri donošenju takvih odluka što, uostalom, najbolje potvrđuje odluka ruskog predsjednika Vladimira Putina da pokrene rat protiv Ukrajine.