Klinci su snimili vjeroučitelja i sad ta snimka kao nije dokaz; kako? Pa, mijenjali smo pravila zbog Tuđmanovih transkripata

Za profesora Josipovića ovdje nema dileme

Profesor kazneno procesnog prava Ivo Josipović zvuči rezolutno. “Dilema o valjanosti učeničke snimke vjeroučitelja koji širi govor mržnje potpuno je lažna. Vidim, svi su se raspisali o tome. Vjerojatno smo mi jedina zemlja u kojoj javnost, a i dio pravne struke takvu snimku smatra problematičnom sa stanovišta korištenja kao dokaza u kaznenom postupku. I bogata praksa Europskog suda za ljudska prava ide u prilog korištenja takvog dokaza. Ključno je: snimka je legalna, snimanjem učenik nije počinio kazneno djelo i kao takva apsolutno može biti dokaz u postupku. Dakle, uopće nije riječ o nezakonitom dokazu.

Zato u ovom slučaju nema mjesta primjeni odredbi o vaganju dokaza u slučajevima kaznenih djela iz županijske nadležnosti, kako su to činili sudovi u nekim sličnim predmetima. U takvom vaganju sud ocjenjuje može li se upotrijebiti dokaz jer je javni interes da se djelo otkrije i kazni pretežitiji od interesa čuvanja forme procesnih radnji kao garancije prava okrivljenika ili zaštite njegove privatnosti. Ovo bi vaganje došlo u obzir kada bi, ne obični građanin, već tijelo kaznenog postupka do snimke došlo ili je sačinilo na nezakonit način. Kada je riječ o snimci koju sačinjavaju obični građani, neovisno o kaznenom postupku, do vaganja može doći samo ako je snimka nezakonita, odnosno ako je nastala kao rezultat kaznenog djela neovlaštenog zvučnog snimanja i prisluškivanja iz članka 143. Kaznenog zakona”, analizirao je za Telegram redoviti profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu Ivo Josipović.

Ali svi smo svjesni da se donose različite odluke

Podsjetio je i na slučaj vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe, osuđenog za primanje mita. “Taj slučaj po mnogo čemu sličan je ovome. Sud je tada odvagao da preteže javni interes korištenja snimke kao dokaza. Ne znam sasvim detalje ovog slučaja, ali, čini mi se, ni u tom slučaju nije trebalo vagati dokaz snimkom iz razloga koje ću navesti. Nažalost, u javnosti, ali i u stručnim krugovima, pa i pred sudovima, ne uočava se razlika snimki koje sačinjavaju tijela kaznenog postupka, ili ih ta tijela pribavljaju na nezakonit način, od snimki koje se u teoriji nazivaju privatnim ili slučajnim snimkama. Doktrina zakonitosti dokaza i njihovo vaganje u prvom je redu usmjerena prema ocjeni djelovanja tijela kaznenog postupka”.

Kada je riječ o privatnim snimkama, prema Josipovićevom stavu, stanje je drukčije. “U najmanju je ruku smiješno lamentirati o tome da učenikova snimka nije nastala temeljem naloga suda, pa da zato ne može biti dokaz, kao i o tome da vjeroučitelj nije znao da ga se snima pa da je to razlog nezakonitosti dokaza. Snimka je nastala na javnom mjestu, govor je bio upućen nazočnima i zato nema govora o njezinoj nezakonitosti ili nekakvoj zaštiti privatnosti vjeroučitelja. Snimka je zakonita, nije rezultat kaznenog djela i, ako sud ne nađe neki drugi problem, recimo neautentičnost, ili tehničke intervencije na snimci, nema ni jednog razloga da se snimka ne koristi kao dokaz”, naglašava profesor Josipović i daje povijesni kontekst koji je doveo do izmjena u sudskoj praksi.

Sve je promijenjeno zbog Tuđmanovih transkripata

“Povijesno, u bivšoj Jugoslaviji, a i na početku hrvatske državnosti, mogla se koristiti svaka snimka razgovora koja je bila namijenjena onome tko snima, bez obzira da li snimani zna ili ne zna za snimanje. Logika, koju je još utvrdio bivši Savezni sud a kasnije i prihvatilo hrvatsko zakonodavstvo i praksa, bila je: ako imam pravo i mogućnost čuti razgovor, odnosno, sudjelovati u njemu, te ako imam pravo prepričavati taj razgovor, onda je prirodno da ga mogu i snimati. Razvila se doktrina, a i zakonodavstvo, da nije kazneno djelo snimati razgovor koji je namijenjen onome tko snima te da takva snimka, jer nije kazneno djelo, može biti dokaz.

Međutim, u vrijeme kada su se počeli u javnosti pojavljivati transkripti iz Ureda predsjednika u vrijeme predsjednika Tuđmana, na kojima je bilo vrlo neugodnih razgovora, ne samo o ratu, već i o pretvorbi i privatizaciji, praksa se najednom promijenila. Isključeno je korištenje snimki, pa onda i njihovih transkripata, za koje snimani nije znao. Naravno, svi na koje su se nezgodni transkripti odnosili, tvrdili su da nisu znali za snimanje. I to je bio jedan od primjera kako su država, zakonodavstvo i sudska praksa, štitili pretvorbeni kriminal, a i moguće ratne zločine. Danas, nadam se, ne postoje više razlozi zbog kojih bi se isključio, i pravno i moralno prihvatljiv dokaz u obliku tzv. privatne i zakonite snimke”, jasno poručuje profesor Josipović.

Suci koji su sudili još po jugoslavenskom Zakon o krivičnom postupku što ga je Hrvatska preuzela ukazom iz lipnja 1991. godine, prisjećaju se u razgovoru za Telegram kako prihvaćanje privatne snimke kao dokaza njime nije bilo posebno propisano, no to je definirala sudska praksa. Jednostavno, kao što je objasnio i profesor Josipović, snimka se prihvaćala kao dokaz, budući da njezino korištenje nije bilo zabranjeno.

Pa je kasnije zbog Haaga sve ponovno mijenjano

Kasnije, izmjenama iz 2008., Zakon o kaznenom postupku ponovno se mijenjao zbog pritisaka iz Haaga. Naime, haško tužiteljstvo inzistiralo je da im Hrvatska dostavi tražene video i audio zapise te transkripte, a to se nije moglo učiniti u situaciji kada su te snimke bile proglašene nezakonitim dokazima. “Pod pritiskom Haaga zato smo unijeli u zakon odredbe pod kojim uvjetima se ti nezakoniti dokazi mogu ipak koristiti”, podsjeća odvjetnik Branko Šerić.

Na tragu tumačenja Ive Josipovića je i stav profesor s Visoke policijske škole Željka Karasa. On je u svom znanstvenom radu o tajnom snimanju sugovornika, zamjerio sudovima što snimke koje naprave građani izjednačavaju s tajnim snimkama što ih po nalogu suda radi policija.

“Ovdje građani ne preuzimaju funkcije pravosuđa već se njihove radnje mogu shvatiti i kao uloga tzv. zviždača, te bi ih trebalo zaštititi. Povjerenju građana u pravosuđe ne doprinose odluke u kojima se kod postojanja objektivnih dokaza postupanje građana smatra dvojbenim, što im zasigurno pojačava dojam inferiornosti i dolazi do propitivanja kakav bi bio ishod njihove kaznene prijave da nije postojala snimka počinitelja.

Građane treba stimulirati da otkrivaju nedjela

Uloga građana u pružanju odgovarajućih podatka tijelima istraživanja je neizostavna te bi bilo vrlo teško u ovakvim slučajevima oslanjati se samo na naknadne dokazne radnje. Pronalaženje rijetkih dokaza o složenim kaznenim djelima poželjno je poticati u okviru nastojanja za suzbijanjem onih vrsta kaznenih djela koja tijela vlasti ne mogu obuhvatiti samostalnim aktivnostima. Takvo djelovanje bi u nekim stranim pravnim sustavima moglo biti dodatno honorirano ovisno o razini protupravne imovinske koristi koja je oduzeta počinitelju (npr. američki sustavi nagrade)”, navodi primjer iz američkog sustava profesor Karas.

Da je doista došlo vrijeme da se razmisli o mogućim novim izmjenama Zakona o kaznenom postupku, u onom njegovom dijelu koji regulira privatne snimke kao valjane dokaze, jednostavno nameće moderno doba u kojem je pola svijeta pokriveno kamerama. Svi koriste snimalice na mobitelima ne zadirući ništa više u tuđu privatnost od država i njihovih agencija.

Evo i par recentnih odluka hrvatskih sudova

No, čini se da sluha za to još uvijek nema. U prilog tome govori i relativno recentni slučaj sa Županijskog suda u Zagrebu čije je sudsko vijeće na čelu sa sucem Zdravkom Majerovićem odlučilo prije dvije godine prihvatiti kao valjani dokaz snimku napravljenu diktafonom. Njime je Davor Pejić, koji je kasnije postao i svjedok u postupku, u kafiću snimio Nenada Kovačevića, službenika u Uredu za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, dok ga je tražio mito za opremanje vrtića. Pejić je Kovačevića potajno snimao dok su razgovarali u jednom zagrebačkom kafiću. Nisu se pri tome separirali.

Sud je, analizirajući može li snimka biti dokaz, prije svega provjeravao je li na bilo koji način povrijeđeno Kovačevićevo pravo na privatni život. Njega štite i zakon i Ustav i međunarodne konvencije. Utvrđeno je kako Kovačević doista nije dao privolu da ga se snima, no Pejić je snimku dao samo policiji i nije ju na bilo koji drugi način zloupotrebljavao.

“Snimke su dakle napravljene kako bi se otkrilo kazneno djelo što je u javnom interesu i apsolutno pretežnije do interesa zaštite privatnosti snimane osobe”, napisalo je u podužem obrazloženju vijeće na čelu sa sucem Majerovićem. I još je dodalo: “Ovo snimanje nije poduzeto suprotno zakonu niti u sferi koja bi se kod Kovačevića mogla smatrati privatnim životom”. Bez obzira na ovakvo obrazloženje Vrhovni sud RH je nakon žalbe Kovačevićeve obrane ipak Pejićevu snimku godinu dana nakon odluke Županijskog suda u Zagrebu proglasio nezakonitom.

Izgleda da je Vrhovni sud ozbiljno nedosljedan

Sam sebi Vrhovni sud u usta je skočio, već za par mjeseci, kada je kao zakonit dokaz potvrdio snimku optuženog vođe grupe krivotvoritelja hrvatskih putovnica Zvonka Šendulovića. Na snimci, koja je najprije objavljena na YouTubeu, da bi zatim postala dokaz, vidi se Šendulović kako dogovara kupnju dokumenata i njihovu cijenu. Najprije ju je prihvatilo vijeće Županijskog suda u Zagrebu na čelu sa sutkinjom Danielom Kustec, a zatim ju je zakonitim dokazom proglasio i Vrhovni sud RH. Tu je, naravno, i poznati slučaj SDP-ovog Željka Sabe.

Čuli smo kako upravo ovih dana rumunjski zakonodavci pokušavaju učiniti ono što su njihovi hrvatski kolege napravili prije više od 20 godina. Žele, naime, u zakon unijeti odredbu prema kojoj privatne snimke nisu valjani dokazi i to zato što se upravo uz pomoć njih počela rasplitati golema korupcija u vladajućim strukturama te zemlje. Do sada su se privatne snimke najnormalnije prihvaćale kao dokazi.

I u Italiji je zakonit dokaz snimka razgovora osoba koje su njemu nazočile. Posljednju presudu u kojoj je potvrdio upravo takav slučaj talijanski kasacijski sud donio je u veljači prošle godine. U Velikoj Britaniji prihvaćanje snimki kao dokaza nije regulirano posebnim zakonom, već o tome odlučuje sudac koji vodi postupak.

Još par primjera zakonskih rješenja drugih zemalja

Njemačko pravosuđe slično hrvatskom, ne prihvaća snimku napravljenu mobitelom kao dokaz. Naprosto je zabranjeno snimati drugu osobu bez njezinog znanja. No, kao što to obično biva u zakonu, privatnu snimku može u svojoj obrani koristiti okrivljenik kojem se na teret stavlja neko teško kazneno djelo.

U Francuskoj se privatna snimka može koristiti kao dokaz, iako se u sudskoj praksi pokazalo da se osoba koja je snimila neko kazneno djelo može tijekom postupka naći u nezgodnoj poziciji. Tamošnji sudovi redovito propituju je li osoba koja je snimala mogla, na primjer, spriječiti kazneno djelo; ako se ustanovi da jest, ali je to propustila učiniti, na kraju često sama odgovara. Što, logično, s vjeroučiteljem i učenicima koji su ga snimali nije slučaj.

Američki federalni sud u važnoj presudi donesenoj prije 35 godina postavio je standarde za korištenje privatnih snimki među dokazima u kaznenom postupku. Naime, prema odluci suda u slučaju SAD protiv McMillana utvrđeno je kako se snimka može koristiti kao dokaz ako je snimljena pogodnim snimačem, ako je autentična, odnosno nije montirana ni brisana. Prema toj istoj presudi mora biti moguće identificirati sve govornike na snimci. Jedan od uvjeta je i da snimka bude napravljena u dobroj vjeri, bez ikakvog poticanja na kazneno djelo.