Ključno pitanje nakon regionalne turneje Ursule Von der Leyen: misli li EU konačno ozbiljno u vezi zapadnog Balkana?

Europskoj uniji je sasvim očito stalo da otrgne sve zemlje, a posebno Srbiju utjecaju Rusije

European Commission President Ursula von der Leyen looks on during a media conference on Brexit negotiations at EU headquarters in Brussels, on December 24, 2020. - Britain said on December 24, 2020, an agreement had been secured on the country's future relationship with the European Union, after last-gasp talks just days before a cliff-edge deadline. (Photo by Francisco Seco / POOL / AFP)
FOTO: AFP

Jasno je da se EU sada konačno okrenula ovoj regiji i odlučila ubrzati, odnosno uopće ponovo pokrenuti proces pristupa ovih zemalja Europskoj uniji te sanirati neuralgične točke, jednako kao što je očito da to ovdašnji politički lideri nominalno prihvaćaju i još uvijek drže Europsku uniju, barem u javnom diskursu, kao krajnji cilj vlastitih nastojanja

Regionalna turneja predsjednice Europske komisije Ursule Von der Leyen, od Skoplja, preko Prištine, Tirane i Podgorice te na koncu Sarajeva i Beograda, koja je s jedne strane praćena birokratskim rječnikom diplomacije, ali istovremeno i konkretnim informacijama, postavlja pitanje misli li Europska unija konačno ozbiljno u vezi onoga što imenuje zapadnim Balkanom ili ne? Odgovor na to pitanje je teško dati.

EU nije jedinstveno tijelo, k tome je podložna promjenama politika ovisno o ishodu nacionalnih izbora, ali sada izgleda da se stvorila politička volja da crna rupa na Balkanu koja je zbog potpuno naivne procjene i raznih razloga, koji su bili sve samo ne principijelni, ostavljena izvan EU, ipak dobije realnu šansu da uđe unutra. I to se skroz očito događa zbog straha od utjecaja Rusije i potencijalne nestabilnosti u regiji.

Ali, ipak je fascinantno kako svih proteklih godina u kojima je taj utjecaj bio očit i proizvodio jednake tenzije i politička te geopolitička previranja u Srbiji, na Kosovu, u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, uz jasnu prisutnost i u Hrvatskoj i Sloveniji nije bio osviješten kao problem. Da je bilo političke mudrosti unutar Europske unije, sve su ove zemlje davno trebale biti primljene, i to ne samo zbog ovih razloga, nego i zbog saniranja ratnih trauma i međunacionalnih odnosa.

Von der Leyen je donijela pregršt financijskih darova

Kako se to nije dogodilo, stanje je u društvenom i političkom smislu vraćeno na razdoblje prije prvih velikih promjena početkom dvijetisućitih i veliko je pitanje je li to sada moguće tek tako sanirati, čak i uz opipljivu europsku perspektivu. U najmanju ruku jer su se stvari promijenile i mnogi više ne vjeruju, niti u ulazak u EU, niti u benefite koje bi to donijelo. To, naravno, ne znači kako to i dalje nije jedina ozbiljna opcija za navedene zemlje, ali govori o tome da je entuzijazam za Europu prilično splasnuo.

Von der Leyen je dakle došla na kraju u Sarajevo pa u Beograd, što nas ovdje najviše zanima, i donijela pregršt financijskih darova, ponajprije oko neuralgične teme vezane uz rat u Ukrajini, a to je opskrba energijom. Obećavši tako 71 milijun eura pomoći BiH za ublažavanje krize te 160 milijuna eura Srbiji za pridruživanje EU po pitanju nabave plina. Time je momentalno iščeznulo ono o čemu se priča već dugo, o tome da je Srbija ucijenjena od strane EU, da mora izabrati stranu i sl.

Posljednja šansa za ostvarenje ulaska u EU u razumnom roku

Europskoj uniji je sasvim očito stalo da otrgne sve zemlje, a posebno Srbiju utjecaju Rusije, pri čemu je opet sasvim jasno da će to sa Srbijom najteže ići. U Bosni i Hercegovini je također otvorila i tunel Ivan, odnosno novih sedam kilometara autoceste između Sarajeva i Mostara na koridoru VC čiju izgradnju EU u potpunosti financira, obećavši svu pomoć u reformama i pregovorima, dok je u Srbiji naglasila potrebu da zamjena tablica na Kosovu koja slijedi od prvog studenog prođe bez incidenata.

Drugim riječima, jasno je da se EU sada konačno okrenula ovoj regiji i odlučila ubrzati, odnosno uopće ponovo pokrenuti proces pristupa ovih zemalja Europskoj uniji te sanirati neuralgične točke, jednako kao što je očito da to ovdašnji politički lideri nominalno prihvaćaju i još uvijek drže Europsku uniju, barem u javnom diskursu, kao krajnji cilj vlastitih nastojanja. Ali je također upitno koliko to iskreno žele, a još više je upitno hoće li u tom smjeru raditi.

Svakako, ovo je posljednja šansa da se ulazak u EU ostvari u nekom razumnom roku i ako se ona ne iskoristi, Hrvatska će biti trajno ključna zemlja Schengena, a političke i međunacionalne tenzije će unutar ostalih zemalja regije biti sve veće.