Hrvatska Vlada donijela je prošli tjedan Odluku o nabavi višenamjenskog borbenog aviona. Odluka se temelji na prijedlogu Stručnog tima Ministarstva obrane i preporuci Vijeća za obranu. Iako je na taj način premijer Andrej Plenković odgovornost za odabir izraelskih polovnih aviona formalno podijelio s takozvanom “strukom” i predsjednicom Republike, ipak će u narednim desetljećima svi povezivati tu dvojbenu odluku s njegovom Vladom i njegovim ministrom obrane Damirom Krstičevićem. Početkom godine pisao sam o prijedlogu Stručnog tima MORH-a nakon što je premijer Plenković odgodio konačnu odluku o odabiru kako bi prema vlastitim riječima “još jednom s nadležnim ministarstvom provjerio ponude”. Nakon što je provjerio ponude premijer je prihvatio prijedlog koji će trajno obilježiti njegov mandat jer je donio odluku bez presedana.
Nikada dosad nigdje u svijetu nijedno nacionalno gospodarstvo ove veličine nije dobilo priliku da samo, bez vanjske pomoći, financira takvu narudžbu. Nikada ni jedna europska država nije kupila polovne izraelske borbene zrakoplove. Nikada dosad ni jedna Vlada država članica Europske unije nije donijela odluku o kupnji vojnih aviona, a da nije odredila godinu proizvodnje, barem približno specificirala opremu i naoružanje te obznanila i detaljno obrazložila offset aranžman s isporučiteljem. Isto tako, nikada do sada ni jedna članica Europske unije nije takvom brzinom i u takvim rokovima raspisala natječaj i odabrala isporučitelja borbenih aviona.
Jedan od argumenta zagovornika nabave borbenih zrakoplova bila je navodna previsoka cijena “čuvanja hrvatskog zračnog prostora” koju bi trebali plaćati Italiji, Mađarskoj ili nekoj trećoj NATO članici. Čak je plasiran i spin kako Slovenija plaća Italiji trideset milijuna eura godišnje za tu uslugu, a ubuduće će hrvatski ratni zrakoplovi zarađivati taj novac čuvajući cijelo nezaštićeno i siromašno susjedstvo, naravno osim neba najdražeg protivnika. Navedeni iznos potpuna je izmišljotina i ne postoji kao stavka rashoda u slovenskom državnom proračunu. Za Sloveniju troškovi čuvanja zračnog prostora samo su dio ukupno limitiranih obaveza prema NATO savezu. Na isti način svoju dužnost prema vojnom savezu ispunjavaju i tri baltičke države, Estonija, Latvija i Litva te Crna Gora i Albanija. Slovačka i Bugarska već godinama premišljaju kako da zamijene svoje ostarjele avione MIG-29. Ali ni u jednoj zemlji kupnja polovnih izraelskih F-16 nije razmatrana kao moguća opcija.
Resurs od 3000 efektivnih sati naleta
U Odluci Vlade koja je objavljena na službenim internetskim stranicama navedeno je da će Izrael isporučiti “12 aviona (deset jednosjeda i dva dvosjeda) s NATO kompatibilnom opremom i naprednim avionskim sustavima”, ali nije specificirana godina proizvodnje ni tip nadogradnje originalnog F-16. Prva četiri aviona F-16A General Dynamics isporučio je Izraelu u srpnju 1980. u sklopu programa američkog Ministarstva obrane Peace Marble I. U sklopu tog programa Izrael je ukupno primio 75 aviona F-16A/B koji su nakon provedenih izmjena dobili oznaku Block 10. Pentagon je 1987. započeo program Peace Marble II te je u listopadu te godine Izrael primio prve F-16C.
Do kraja 1988. američki proizvođač ukupno je isporučio 51 avion F-16C i 24 aviona F-16D, dodatne oznake Block 30, a lokalno poznatih pod nadimkom Barak (munja). Na internetskim stranicama MORH-a navedeno je da je Izrael ponudio avion F-16 C/D Block 30 Barak pa iz toga proizlazi da će sam isporučitelj izabrati dvanaest aviona između sedamdeset i pet dobivenih od američkog proizvođača 1987. i 1988. Izrael je sve do 2009. u sklopu programa Peace Marble III, IV i V kupio ili dobio na poklon još 212 aviona F-16, ali ni jedan od tih zrakoplova nije imao oznaku Block 30.
Hrvatska će prva dva aviona dobiti 2020., a svi će biti isporučeni “s resursom (sic!) od 3000 efektivnih sati naleta”. Ukupna cijena iznosi 500 milijuna američkih dolara i plaća se kroz otplatno razdoblje od deset godina. Ugovor o nabavi aviona obuhvatit će i poslovno-gospodarsku suradnju između Hrvatske i Izraela te je zbog pripreme prijedloga tog dijela ugovora Vlada osnovala Radnu skupinu u koju su ušli predstavnici četiri ministarstva i Ureda predsjednika Vlade. Za samo “praćenje aktivnosti poslovno gospodarske suradnje” Vlada je osnovala Povjerenstvo koje čine tri potpredsjednika Vlade, ministar financija i predstavnik Ureda predsjednika Vlade. Ovakav sastav tijela koje treba pratiti offset paket pokazuje koliko je Hrvatska u potpunosti nespremna za kompleksne nabave vojne opreme te kako nedostatni zakonski okvir i nepostojanje neovisnog regulatora nadoknađuje formiranjem ad hoc tijela koje čine najvažniji članovi izvršne vlasti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako to radi, na primjer, Švicarska
Već sam upozorio da je zajednički naputak Ministarstva obrane i Ministarstva gospodarstva iz 2016. jedini poznati dokument kojim se regulira postupak ugovaranja kontraisporuka roba i usluga prilikom nabave vojne opreme. Švicarska je 2008. započela svoj proces nabave borbenih zrakoplova, a tri godine kasnije švicarska vlada odabrala je švedski SAAB i 22 aviona JAS 39 Gripen. Isporučitelj je u vrijeme pregovaračkog procesa u sklopu pre-offset aranžmana investirao 415 milijuna švicarskih franaka, od čega je lokalni regulator priznao samo 250 milijuna. Na kraju do kupnje aviona nije ni došlo jer je većina švicarskih građana na referendumu održanom 2014. glasala protiv.
U studenom 2017. Švicarska je započela novi proces nabave borbenih zrakoplova, odluku o odabiru donijet će 2020., a dvije godine kasnije cijeli offset aranžman bit će predložen parlamentu na usvajanje. Isporuke aviona započet će 2025. Sve eskadrile bit će spremne za akciju 2030. Tako rade Švicarci jer između ostalog poštuju nalaz OECD-a prema kojem je “za cijelu vojnu industriju najveći problem raširena koruptivna praksa kao posljedica nemogućnosti izravne usporedbe cijena, pogotovo za najsloženije i najsofisticiranije proizvode kao što su borbeni zrakoplovi.”
To između ostalog piše u studiji Offsets in the Aerospace and Defence Industry koju je 2016. objavilo udruženje najvećih američkih i europskih proizvođača vojne opreme IFBEC, International Forum for Business Ethical Conduct. SAAB i Lockheed Martin članovi su udruženja, država Izrael naravno nije i ne može biti. Lockheed Martin imao je 2012. dvadeset i sedam milijardi dolara neizvršenih offset obaveza, a SAAB četiri milijarde. Što čini offset paket te kolike su financijske obaveze Izraela prema Republici Hrvatskoj Vlada nije objavila. Kako i kada će biti odabrani hrvatski gospodarski partneri za offset aranžman Sabor ne zna, a teško da će i saznati prije nego što to provale mediji u nekoj od budućih, vrlo vjerojatnih afera. Jer Hrvatska nije Švicarska, a kako je krenulo neće ni postati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kod nas, znamo, afere umru nakon par dana. Ali ovu bi Vladu desetljećima mogli povezivati s avionima
Goranko Fižulić detaljno objašnjava zašto je ovakva nabava borbenih aviona bez presedana u europskim razmjerima
Nikada dosad nigdje u svijetu nijedno nacionalno gospodarstvo ove veličine nije dobilo priliku da samo, bez vanjske pomoći, financira takvu narudžbu. Nikada ni jedna europska država nije kupila polovne izraelske borbene zrakoplove. Nikada dosad ni jedna Vlada država članica Europske unije nije donijela odluku o kupnji vojnih aviona, a da nije odredila godinu proizvodnje, barem približno specificirala opremu i naoružanje te obznanila i detaljno obrazložila offset aranžman s isporučiteljem. Isto tako, nikada do sada ni jedna članica Europske unije nije takvom brzinom i u takvim rokovima raspisala natječaj i odabrala isporučitelja borbenih aviona.
Hrvatska Vlada donijela je prošli tjedan Odluku o nabavi višenamjenskog borbenog aviona. Odluka se temelji na prijedlogu Stručnog tima Ministarstva obrane i preporuci Vijeća za obranu. Iako je na taj način premijer Andrej Plenković odgovornost za odabir izraelskih polovnih aviona formalno podijelio s takozvanom “strukom” i predsjednicom Republike, ipak će u narednim desetljećima svi povezivati tu dvojbenu odluku s njegovom Vladom i njegovim ministrom obrane Damirom Krstičevićem. Početkom godine pisao sam o prijedlogu Stručnog tima MORH-a nakon što je premijer Plenković odgodio konačnu odluku o odabiru kako bi prema vlastitim riječima “još jednom s nadležnim ministarstvom provjerio ponude”. Nakon što je provjerio ponude premijer je prihvatio prijedlog koji će trajno obilježiti njegov mandat jer je donio odluku bez presedana.
Nikada dosad nigdje u svijetu nijedno nacionalno gospodarstvo ove veličine nije dobilo priliku da samo, bez vanjske pomoći, financira takvu narudžbu. Nikada ni jedna europska država nije kupila polovne izraelske borbene zrakoplove. Nikada dosad ni jedna Vlada država članica Europske unije nije donijela odluku o kupnji vojnih aviona, a da nije odredila godinu proizvodnje, barem približno specificirala opremu i naoružanje te obznanila i detaljno obrazložila offset aranžman s isporučiteljem. Isto tako, nikada do sada ni jedna članica Europske unije nije takvom brzinom i u takvim rokovima raspisala natječaj i odabrala isporučitelja borbenih aviona.
Jedan od argumenta zagovornika nabave borbenih zrakoplova bila je navodna previsoka cijena “čuvanja hrvatskog zračnog prostora” koju bi trebali plaćati Italiji, Mađarskoj ili nekoj trećoj NATO članici. Čak je plasiran i spin kako Slovenija plaća Italiji trideset milijuna eura godišnje za tu uslugu, a ubuduće će hrvatski ratni zrakoplovi zarađivati taj novac čuvajući cijelo nezaštićeno i siromašno susjedstvo, naravno osim neba najdražeg protivnika. Navedeni iznos potpuna je izmišljotina i ne postoji kao stavka rashoda u slovenskom državnom proračunu. Za Sloveniju troškovi čuvanja zračnog prostora samo su dio ukupno limitiranih obaveza prema NATO savezu. Na isti način svoju dužnost prema vojnom savezu ispunjavaju i tri baltičke države, Estonija, Latvija i Litva te Crna Gora i Albanija. Slovačka i Bugarska već godinama premišljaju kako da zamijene svoje ostarjele avione MIG-29. Ali ni u jednoj zemlji kupnja polovnih izraelskih F-16 nije razmatrana kao moguća opcija.
Resurs od 3000 efektivnih sati naleta
U Odluci Vlade koja je objavljena na službenim internetskim stranicama navedeno je da će Izrael isporučiti “12 aviona (deset jednosjeda i dva dvosjeda) s NATO kompatibilnom opremom i naprednim avionskim sustavima”, ali nije specificirana godina proizvodnje ni tip nadogradnje originalnog F-16. Prva četiri aviona F-16A General Dynamics isporučio je Izraelu u srpnju 1980. u sklopu programa američkog Ministarstva obrane Peace Marble I. U sklopu tog programa Izrael je ukupno primio 75 aviona F-16A/B koji su nakon provedenih izmjena dobili oznaku Block 10. Pentagon je 1987. započeo program Peace Marble II te je u listopadu te godine Izrael primio prve F-16C.
Do kraja 1988. američki proizvođač ukupno je isporučio 51 avion F-16C i 24 aviona F-16D, dodatne oznake Block 30, a lokalno poznatih pod nadimkom Barak (munja). Na internetskim stranicama MORH-a navedeno je da je Izrael ponudio avion F-16 C/D Block 30 Barak pa iz toga proizlazi da će sam isporučitelj izabrati dvanaest aviona između sedamdeset i pet dobivenih od američkog proizvođača 1987. i 1988. Izrael je sve do 2009. u sklopu programa Peace Marble III, IV i V kupio ili dobio na poklon još 212 aviona F-16, ali ni jedan od tih zrakoplova nije imao oznaku Block 30.
Hrvatska će prva dva aviona dobiti 2020., a svi će biti isporučeni “s resursom (sic!) od 3000 efektivnih sati naleta”. Ukupna cijena iznosi 500 milijuna američkih dolara i plaća se kroz otplatno razdoblje od deset godina. Ugovor o nabavi aviona obuhvatit će i poslovno-gospodarsku suradnju između Hrvatske i Izraela te je zbog pripreme prijedloga tog dijela ugovora Vlada osnovala Radnu skupinu u koju su ušli predstavnici četiri ministarstva i Ureda predsjednika Vlade. Za samo “praćenje aktivnosti poslovno gospodarske suradnje” Vlada je osnovala Povjerenstvo koje čine tri potpredsjednika Vlade, ministar financija i predstavnik Ureda predsjednika Vlade. Ovakav sastav tijela koje treba pratiti offset paket pokazuje koliko je Hrvatska u potpunosti nespremna za kompleksne nabave vojne opreme te kako nedostatni zakonski okvir i nepostojanje neovisnog regulatora nadoknađuje formiranjem ad hoc tijela koje čine najvažniji članovi izvršne vlasti.
Kako to radi, na primjer, Švicarska
Već sam upozorio da je zajednički naputak Ministarstva obrane i Ministarstva gospodarstva iz 2016. jedini poznati dokument kojim se regulira postupak ugovaranja kontraisporuka roba i usluga prilikom nabave vojne opreme. Švicarska je 2008. započela svoj proces nabave borbenih zrakoplova, a tri godine kasnije švicarska vlada odabrala je švedski SAAB i 22 aviona JAS 39 Gripen. Isporučitelj je u vrijeme pregovaračkog procesa u sklopu pre-offset aranžmana investirao 415 milijuna švicarskih franaka, od čega je lokalni regulator priznao samo 250 milijuna. Na kraju do kupnje aviona nije ni došlo jer je većina švicarskih građana na referendumu održanom 2014. glasala protiv.
U studenom 2017. Švicarska je započela novi proces nabave borbenih zrakoplova, odluku o odabiru donijet će 2020., a dvije godine kasnije cijeli offset aranžman bit će predložen parlamentu na usvajanje. Isporuke aviona započet će 2025. Sve eskadrile bit će spremne za akciju 2030. Tako rade Švicarci jer između ostalog poštuju nalaz OECD-a prema kojem je “za cijelu vojnu industriju najveći problem raširena koruptivna praksa kao posljedica nemogućnosti izravne usporedbe cijena, pogotovo za najsloženije i najsofisticiranije proizvode kao što su borbeni zrakoplovi.”
To između ostalog piše u studiji Offsets in the Aerospace and Defence Industry koju je 2016. objavilo udruženje najvećih američkih i europskih proizvođača vojne opreme IFBEC, International Forum for Business Ethical Conduct. SAAB i Lockheed Martin članovi su udruženja, država Izrael naravno nije i ne može biti. Lockheed Martin imao je 2012. dvadeset i sedam milijardi dolara neizvršenih offset obaveza, a SAAB četiri milijarde. Što čini offset paket te kolike su financijske obaveze Izraela prema Republici Hrvatskoj Vlada nije objavila. Kako i kada će biti odabrani hrvatski gospodarski partneri za offset aranžman Sabor ne zna, a teško da će i saznati prije nego što to provale mediji u nekoj od budućih, vrlo vjerojatnih afera. Jer Hrvatska nije Švicarska, a kako je krenulo neće ni postati.