Koje su, realno, šanse da HDZ preuzme Andrej Plenković, protiv kojeg se upravo urotio niz nepovezanih čimbenika

U suprotnom, HDZ bi se raspao. No, HDZ se, naravno, neće raspasti (štogod o tome mislili pojedini so called politički analitičari), jer je HDZ organska, autentična politička stranka, čije je ideološko i političko utemeljenje toliko jako, da će Hrvatska demokratska zajednica trajati još desetke i desetke godina.

Niz nepovezanih čimbenika protiv Plenkovića

Uspije li Plenković osigurati potporu većine stranačkih frakcija, njega će naposljetku podržati i oni HDZ-ovi političari, koji ga trenutno ne mogu ni vidjeti, i koji bi na čelo stranke željeli dovesti Zlatka Hasanbegovića. S duge strane, protiv gospodina Plenkovića urotio se niz nepovezanih čimbenika.

Recimo, Brexit, koji je zapravo duboko kompromitirao samu ideju Europske Unije. Istodobno je diskvalificirao, u očima radikalnijih glasača, ama baš sve što dolazi iz Bruxellesa, a osobito hrvatske eurobirokrate, među koje spada Andrej Plenković. Za one Hrvate, koji smatraju da je ulazak u Europsku Uniju označio poraz hrvatskog suverenizma, i koji u Brexitu vide početak kraja projekta Europske Unije (što, nažalost, ne mora biti netočno), Andrej Plenković ne samo da je neprihvatljiv, nego se, dapače, radi o čovjeku koji se naprosto našao na krivoj strani povijesti.

Drugo, radikalna će desnica, kao i svi mogući tabloidi, maksimalno eksploatirati Plenkovićeve svjetonazorske stavove, koji se zaista, u mnogočemu, slažu s Milanovićevim, osobito kada je riječ o ljudskim pravima, osobnim slobodama i međunarodnoj politici.

Struje koje su dovele predsjednicu na vlast

HDZ-ove će birače biti teško uvjeriti da glasaju za Milanovićeva ideloškog sumišljenika. I treće, Andrej Plenković uistinu nikada nije pripadao ni radikalno nacionalističkoj, ni klerikalnoj struji u hrvatskom političkom i javnom životu; a te su se dvije struje ispreplele kako bi dovele na vlast Kolindu Grabar Kitarović, pa zatim HDZ.

Sadašnji je HDZ radikalno nacionalistička stranka s uvjetnom klerikalnom potporom (Karamarko je ostao bez te potpore, kada je počeo rušiti vlastitu Vladu, i pošto se doveo u etički neizdrživ položaj). Ne postoji, dakle niti jedan apriorni razlog da članovi HDZ masovno glasuju za Andreja Plenkovića. Jedino ih Plenkovićeva kampanja može uvjeriti da ga izaberu za predsjednika stranke.

Budući da Andrej Plenković, za razliku od većine ostalih eventualnih kandidata, poput Darka Milinovića ili Milijana Brkića, ipak posjeduje nesporni osobni integritet, i da nije filofašist poput Zlatka Hasanbegovića, Plenković ipak nije bez šansi da postane novi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice. Članovi HDZ-a možda bi, privatno govoreći, najviše željeli glasovati za Hasanbegovića, ali su preoprezni da bi javno podržali nerazrijeđeni ustaški revizionizam.

Oni koji ne spadaju među HDZ-ove fiksne birače

Osim toga, Plenković, u svojoj stranačkoj kampanji, može isticati primjer Kolinde Grabar Kitarović, koja je pobijedila na nacionalnim predsjedničkim izborima baš zato što je bila dovoljno blizu centru da bi privukla i dio onih hrvatskih građana, koji ne spadaju među HDZ-ove fiksne birače: Andrej Plenković može pokušati uvjeriti članove HDZ-a da je skretanje stranke prema centru jedini put kojim se možda može pobijediti na rujanskim parlamentarnim izborima. S velikim možda.

Naime, poslije višemjesečnog cirkusa koji je doveo do pada Vlade i raspisivanja izbora, HDZ na novim izborima ima jednako autsajderski status, kao što ga je imao 2011. godine. Dođe li tijekom stranačke kampanje do većih javnih sukoba među kandatima za novog predsjednika stranke, taj će se outsajderski položaj samo još pojačati.

Milanovićeve svjetonazorske sklonosti

Plenkovićeva pobjeda u stranačkoj borbi za vlast mogla bi HDZ-u pridodati ponešto novih birača, ali bi, isto tako, mogla otjerati dio fiksnih HDZ-ovih glasača, koji ne žele glasovati za eurobirokrata s Milanovićevim svjetonazorskim sklonostima.

Stoga je gotovo sigurno da bi Plenkovićev HDZ u rujnu završio u oporbi. Još je, međutim, sigurnije da bi u opoziciji završio Milinovićev ili Brkićev HDZ. Jer za stranku kojoj je na čelu jedan od te dvojice ljudi, na parlamentarnim izborima neće glasovati baš nitko, osim tvrdih HDZ-ovaca.

Hrvatska demokratska zajednica, prilično je predvidljivo, nema pobjedničku opciju za rujanske izbore. Zato bi bilo logično da stranka iskoristi iduće četverogodišnje razdoblje da se konsolidira, i da napokon pokuša jasnije definirati svoje dugoročno ideološko usmjerenje. Tomislav Karamarko bio je apsolutno u pravu, kad je upozorio da HDZ mora ostati narodnjačka stranka i nacionalistička stranka, jer takav HDZ njegovi birači žele.

Idealan predsjednik HDZ-a na izborima 2020.

Međutim, krajnje je vrijeme da se HDZ pomakne prema vrijednostima europskog konzervativizma (što je, uostalom, pokušao učiniti Ivo Sanader 2003. godine, u čemu nije bio neuspješan). Hrvatska demokratska zajednica morala bi se, zadržavajući svoj nacionalni naboj, transformirati u stranku, koja će biti bliža Angeli Merkel, ili francuskoj umjerenoj desnici, nego Viktoru Orbanu, ili nacionalističkim balkanskim strankama.

Andrej Plenković mogao bi se pokazati idealnim političarom za provedbu tog kompleksnog zadatka, koji bi hrvatsku političku scenu – onaj njen središnji dio – napokon mogao dovesti u nešto civiliziranije stanje.

Stoga je Andrej Plenković idealan predsjednik HDZ-a na parlamentarnim izborima 2020. godine, na kojima bi modernizirana i europeizirana Hrvatska demokratska zajednica mogla osvojiti vlast, a da njen dolazak na vlast ne izazove zazor i zabrinutost pola Hrvatske koja ne glasuje za desnicu, ni većeg dijela Europe, koja ne želi revizionsitičke desne stranke. Glasači HDZ-a Plenkoviću bi trebali dati priliku da preuredi stranku, i da je učini spremnom za normalno, stabilno, neekscesno obnašanje vasti.