Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća svake je subote barem desetak tisuća jugoslavenskih građana praznilo police tršćanskih trgovina. Većina njih putovala je cijelu prethodnu noć kako bi i prije početka rada trgovina bili u potpunosti pripremljeni za naporno cjelodnevno obilaženje dućana smještenih u najužem središtu Trsta. Tada su trgovine radile dvokratno zbog Talijanima prevažne pauze za ručak što je naravno bilo protivno željama kupaca iz jugoslavenskoga susjedstva za koje uživanje u talijanskoj kuhinji uglavnom nije bilo na listi prioriteta.
Ondašnje velike robne kuće, Coin, Upim i Standa, striktno su se pridržavale propisanoga i oglašenoga radnog vremena, ali je jedan dio malih i obiteljskih trgovina držao napola spuštene roloe na vratima kako jugoslavenski kupci ne bi imali preveliki prazni hod u kojem je jedina opcija bilo kupovanje na uličnim štandovima i opjevanome Ponte Rossu.
Opsesija zakonskog nametanja
Trst je prije tri desetljeća prestao biti jugoslavenskom trgovačkom mekom, Italija je odavno deregulirala radno vrijeme trgovina, iako je u manjim mjestima i danas običaj da se male trgovine zatvaraju zbog pauze za ručak, a napola spuštenih roloa tršćanskih trgovina prisjetio sam se kada je hrvatska Vlada najavila da će novim izmjenama i dopunama Zakona o trgovini zabraniti rad trgovinama nedjeljom, a radnim danom nakon 21 sat.
Ta opsesija zakonskoga nametanja ograničenja radnog vremena trgovinama počela je prije dva desetljeća. Najprije je HSS, tada ključni koalicijski partner u Vladi Ivice Račana, na tom pitanju želio dokazati svoju važnost, nastavila se zakonskim rješenjima Vlade Ive Sanadera, da bi bez obzira na odluke Ustavnoga suda opet stigla na dnevni red trenutačne vladajuće većine samo zbog želje premijera Andreja Plenkovića da pokaže katoličkoj crkvi da niti njegov HDZ nije vjerolomno skrenuo ili, ne daj Bože, zalutao.
Kada će Rimac proizvoditi aute
Hrvatska je prema svim usporedivim ekonomskim pokazateljima jedna od dvije najsiromašnije članice Europske unije i ako želimo brži gospodarski rast od drugih članica sigurno ga nećemo postići s manje rada i više zabrana i ograničenja. Zaštita prava radnika ne može se provoditi Zakonom o trgovini, radnička prava treba štiti odgovarajućim Zakonom o radu.
Ako se slažemo da nam treba više rada i veći opseg gospodarskih aktivnosti kako bismo kao društvo izašli iz relativnoga siromaštva, ako se slažemo da se prava zaposlenih trebaju propisivati isključivo Zakonom o radu, onda se moramo složiti i oko toga da Zakon o trgovini ne može i ne smije propisivati vrijeme rada trgovina, kao što ni jedan drugi zakon ne propisuje vrijeme rada tvornica, industrijskih pogona, distribucijskih centara ili skladišta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hoće li Mate Rimac proizvoditi automobile, a Franck pakirati kavu nedjeljom ili noću, hoće li Luka Rijeka istovarivati brodove i na državne blagdane, odluke su koju donose uprave tih tvrtki. Zbog čega bi maloprodajne trgovačke tvrtke trebale imati zakonska ograničenja u svome radu koja nema nijedan drugi segment gospodarstva uključivši i njima komplementarno ugostiteljstvo?
Važan zakon koji ne donosi Sabor
Zašto bi kafići i restorani na dubrovačkom Stradunu ili zadarskoj Kalelargi mogli raditi do ponoći, a njima susjedne trgovine moraju biti zatvorene nakon 21 sat? Hoće li i hrvatski trgovci, kao spomenuti tršćanski prije 40 ili pedeset godina, raditi iza napola spuštenih roloa kršeći sve moguće propise da bi zadovoljili potražnju i svoje elementarno pravo na zaradu?
Zašto premijer Andrej Plenković misli da on i njegova Vlada imaju pravo određivati malim i velikim tvrtkama, vlasnicima i zaposlenima, kada će oni raditi i kada će se odmarati? Dovoljno je svake nedjelje prošetati hrvatskim gradovima i selima da bi se ustanovilo kako pojedine trgovine iz sastava istih trgovačkih lanaca negdje rade, a negdje su zatvorene i da je sve određeno onim zakonom koji Vlada i Sabor ne donose, zakonom potražnje. Svako ograničenje prava na rad nužno ruši i cijenu toga rada smanjujući s jedne strane profitabilnost tangiranih gospodarskih subjekata, a s druge ograničavajući ukupnu ponudu radnih mjesta na deficitarnom tržištu rada.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U pojedinim segmentima maloprodaje kao što su prodaja odjeće, obuće, sportskih i dječjih artikala, namještaja, kućne elektronike i ostale opreme za dom, nedjelja je nakon subote najvažniji dan u tjednu. Toga dana trgovine iz nabrojanih segmenata u prosjeku ostvaruju petinu tjednog prometa, a budući da se radi dobrim dijelom o diskrecijskoj, a ne i nužnoj potrošnji ta se prodaja jednostavno neće preraspodijeliti na druge dane u tjednu u slučaju zabrane rada nedjeljom. Za navedenu tvrdnju postoji cijeli niz primjera iz povijesti raznih zabrana rada nedjeljom, i to ne samo onih hrvatskih, tako da je namjera Vlade ne samo štetna za trgovačke kompanije i obrte, njihove radnike i vlasnike, već će zasigurno umanjiti i prihode državnoga proračuna zbog manje naplaćenoga PDV-a i manje naplaćenih poreza na dobit i dohodak.
Mit o propuštenom obiteljskom ručku
Mogu pretpostaviti da je ministar financija Zdravko Marić prinio pažnji premijera sve financijske reperkusije zabrane rada trgovina nedjeljom, ali očito je da premijer time nije bio ni najmanje impresioniran. Za njega je nesporno i protuustavno ograničenje poduzetničkih sloboda i prava na rad manje važno od zagovaranja mita o tradicijskim vrijednostima nestalima zajedno s ruralnom Hrvatskom. Ako trgovine neće raditi nedjeljom, majka blagajnica u Konzumu bit će kod kuće, a otac, konobar u kafiću u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici, sin, dostavljač u Woltu i kći, blagajnica na benzinskoj crpki INA-e i dalje će raditi tako da od obiteljskoga druženja i ručka neće biti ništa.
Budući da je više nego izvjesno da će se u nekoliko narednih godina i u Hrvatskoj početi otvarati trgovine u kojima neće biti prodajnoga osoblja bilo bi dobro da Vlada predloži i regulaciju radnoga vremena takvih trgovina. Hoćemo li u takvim trgovima smjeti kupovati jogurt radnim danom nešto prije ili iza ponoći ili nedjeljom oko podneva ili će zbog zaštite hrvatskih tradicijskih vrijednosti i to biti zabranjeno?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Valjda nitko ne vjeruje da premijer Andrej Plenković gura zabranu rada trgovina nedjeljom zbog mita o propuštenom obiteljskom ručku. Kada bi to bilo tako, predložio bi takve izmjene Zakona o radu kojima bi ograničio prava poslodavca u nametanju obaveznoga rada nedjeljom i praznikom radnicima, i to ne samo onima u maloprodaji, već i u svim ostalim segmentima gospodarstva. Ovdje se ipak radi samo o dodvoravanju katoličkoj crkvi i udovoljavanju njenoj vjekovnoj politici da i putem svjetovnih vlasti utječe na život kako vlastite pastve tako i onih koji s njome nemaju nikakve veze. A mogući nerad maloprodaje nedjeljom samo je kolateralna žrtva takve udvorničke politike koja bi trebala kompenzirati sva navodna i stvarna lijeva i centristička skretanja premijera i njegove najbliže svite.
Koliko bi bilo bizarno da Vlada određuje Rimcu kada će proizvoditi aute? Rad dućana nedjeljom ista je stvar
Izmjenom zakona Andrej Plenković samo želi pokazati katoličkoj crkvi da njegov HDZ nije vjerolomno skrenuo ili, ne daj Bože, zalutao
Ako trgovine neće raditi nedjeljom, majka blagajnica u Konzumu bit će kod kuće, a otac, konobar u kafiću u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici, sin, dostavljač u Woltu i kći, blagajnica na benzinskoj crpki INA-e i dalje će raditi tako da od obiteljskoga druženja i ručka neće biti ništa
Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća svake je subote barem desetak tisuća jugoslavenskih građana praznilo police tršćanskih trgovina. Većina njih putovala je cijelu prethodnu noć kako bi i prije početka rada trgovina bili u potpunosti pripremljeni za naporno cjelodnevno obilaženje dućana smještenih u najužem središtu Trsta. Tada su trgovine radile dvokratno zbog Talijanima prevažne pauze za ručak što je naravno bilo protivno željama kupaca iz jugoslavenskoga susjedstva za koje uživanje u talijanskoj kuhinji uglavnom nije bilo na listi prioriteta.
Ondašnje velike robne kuće, Coin, Upim i Standa, striktno su se pridržavale propisanoga i oglašenoga radnog vremena, ali je jedan dio malih i obiteljskih trgovina držao napola spuštene roloe na vratima kako jugoslavenski kupci ne bi imali preveliki prazni hod u kojem je jedina opcija bilo kupovanje na uličnim štandovima i opjevanome Ponte Rossu.
Opsesija zakonskog nametanja
Trst je prije tri desetljeća prestao biti jugoslavenskom trgovačkom mekom, Italija je odavno deregulirala radno vrijeme trgovina, iako je u manjim mjestima i danas običaj da se male trgovine zatvaraju zbog pauze za ručak, a napola spuštenih roloa tršćanskih trgovina prisjetio sam se kada je hrvatska Vlada najavila da će novim izmjenama i dopunama Zakona o trgovini zabraniti rad trgovinama nedjeljom, a radnim danom nakon 21 sat.
Ta opsesija zakonskoga nametanja ograničenja radnog vremena trgovinama počela je prije dva desetljeća. Najprije je HSS, tada ključni koalicijski partner u Vladi Ivice Račana, na tom pitanju želio dokazati svoju važnost, nastavila se zakonskim rješenjima Vlade Ive Sanadera, da bi bez obzira na odluke Ustavnoga suda opet stigla na dnevni red trenutačne vladajuće većine samo zbog želje premijera Andreja Plenkovića da pokaže katoličkoj crkvi da niti njegov HDZ nije vjerolomno skrenuo ili, ne daj Bože, zalutao.
Kada će Rimac proizvoditi aute
Hrvatska je prema svim usporedivim ekonomskim pokazateljima jedna od dvije najsiromašnije članice Europske unije i ako želimo brži gospodarski rast od drugih članica sigurno ga nećemo postići s manje rada i više zabrana i ograničenja. Zaštita prava radnika ne može se provoditi Zakonom o trgovini, radnička prava treba štiti odgovarajućim Zakonom o radu.
Ako se slažemo da nam treba više rada i veći opseg gospodarskih aktivnosti kako bismo kao društvo izašli iz relativnoga siromaštva, ako se slažemo da se prava zaposlenih trebaju propisivati isključivo Zakonom o radu, onda se moramo složiti i oko toga da Zakon o trgovini ne može i ne smije propisivati vrijeme rada trgovina, kao što ni jedan drugi zakon ne propisuje vrijeme rada tvornica, industrijskih pogona, distribucijskih centara ili skladišta.
Hoće li Mate Rimac proizvoditi automobile, a Franck pakirati kavu nedjeljom ili noću, hoće li Luka Rijeka istovarivati brodove i na državne blagdane, odluke su koju donose uprave tih tvrtki. Zbog čega bi maloprodajne trgovačke tvrtke trebale imati zakonska ograničenja u svome radu koja nema nijedan drugi segment gospodarstva uključivši i njima komplementarno ugostiteljstvo?
Važan zakon koji ne donosi Sabor
Zašto bi kafići i restorani na dubrovačkom Stradunu ili zadarskoj Kalelargi mogli raditi do ponoći, a njima susjedne trgovine moraju biti zatvorene nakon 21 sat? Hoće li i hrvatski trgovci, kao spomenuti tršćanski prije 40 ili pedeset godina, raditi iza napola spuštenih roloa kršeći sve moguće propise da bi zadovoljili potražnju i svoje elementarno pravo na zaradu?
Zašto premijer Andrej Plenković misli da on i njegova Vlada imaju pravo određivati malim i velikim tvrtkama, vlasnicima i zaposlenima, kada će oni raditi i kada će se odmarati? Dovoljno je svake nedjelje prošetati hrvatskim gradovima i selima da bi se ustanovilo kako pojedine trgovine iz sastava istih trgovačkih lanaca negdje rade, a negdje su zatvorene i da je sve određeno onim zakonom koji Vlada i Sabor ne donose, zakonom potražnje. Svako ograničenje prava na rad nužno ruši i cijenu toga rada smanjujući s jedne strane profitabilnost tangiranih gospodarskih subjekata, a s druge ograničavajući ukupnu ponudu radnih mjesta na deficitarnom tržištu rada.
U pojedinim segmentima maloprodaje kao što su prodaja odjeće, obuće, sportskih i dječjih artikala, namještaja, kućne elektronike i ostale opreme za dom, nedjelja je nakon subote najvažniji dan u tjednu. Toga dana trgovine iz nabrojanih segmenata u prosjeku ostvaruju petinu tjednog prometa, a budući da se radi dobrim dijelom o diskrecijskoj, a ne i nužnoj potrošnji ta se prodaja jednostavno neće preraspodijeliti na druge dane u tjednu u slučaju zabrane rada nedjeljom. Za navedenu tvrdnju postoji cijeli niz primjera iz povijesti raznih zabrana rada nedjeljom, i to ne samo onih hrvatskih, tako da je namjera Vlade ne samo štetna za trgovačke kompanije i obrte, njihove radnike i vlasnike, već će zasigurno umanjiti i prihode državnoga proračuna zbog manje naplaćenoga PDV-a i manje naplaćenih poreza na dobit i dohodak.
Mit o propuštenom obiteljskom ručku
Mogu pretpostaviti da je ministar financija Zdravko Marić prinio pažnji premijera sve financijske reperkusije zabrane rada trgovina nedjeljom, ali očito je da premijer time nije bio ni najmanje impresioniran. Za njega je nesporno i protuustavno ograničenje poduzetničkih sloboda i prava na rad manje važno od zagovaranja mita o tradicijskim vrijednostima nestalima zajedno s ruralnom Hrvatskom. Ako trgovine neće raditi nedjeljom, majka blagajnica u Konzumu bit će kod kuće, a otac, konobar u kafiću u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici, sin, dostavljač u Woltu i kći, blagajnica na benzinskoj crpki INA-e i dalje će raditi tako da od obiteljskoga druženja i ručka neće biti ništa.
Budući da je više nego izvjesno da će se u nekoliko narednih godina i u Hrvatskoj početi otvarati trgovine u kojima neće biti prodajnoga osoblja bilo bi dobro da Vlada predloži i regulaciju radnoga vremena takvih trgovina. Hoćemo li u takvim trgovima smjeti kupovati jogurt radnim danom nešto prije ili iza ponoći ili nedjeljom oko podneva ili će zbog zaštite hrvatskih tradicijskih vrijednosti i to biti zabranjeno?
Valjda nitko ne vjeruje da premijer Andrej Plenković gura zabranu rada trgovina nedjeljom zbog mita o propuštenom obiteljskom ručku. Kada bi to bilo tako, predložio bi takve izmjene Zakona o radu kojima bi ograničio prava poslodavca u nametanju obaveznoga rada nedjeljom i praznikom radnicima, i to ne samo onima u maloprodaji, već i u svim ostalim segmentima gospodarstva. Ovdje se ipak radi samo o dodvoravanju katoličkoj crkvi i udovoljavanju njenoj vjekovnoj politici da i putem svjetovnih vlasti utječe na život kako vlastite pastve tako i onih koji s njome nemaju nikakve veze. A mogući nerad maloprodaje nedjeljom samo je kolateralna žrtva takve udvorničke politike koja bi trebala kompenzirati sva navodna i stvarna lijeva i centristička skretanja premijera i njegove najbliže svite.