Komemoracija za Praljka je, zapravo, pokazala da većina Hrvata naprosto ne želi imati ništa s Herceg-Bosnom
Da apologije Praljku imaju veze s raspoloženjem Hrvata, pred Lisinskim bi se skupile tisuće i tisuće ljudi
U redu, sam je Lisinski bio prepun. Na hodnicima zagrebačke glavne koncertne dvorane, i ispred nje, skupilo se još nekoliko stotina ljudi koji nisu uspjeli ući na samu komemoraciju.
Međutim, Zagreb u ponedjeljak nije svjedočio nikakvim masovnijim izljevima poštovanja generalu HVO-a koji je u Haagu počinio samoubojstvo.
Gradske su ulice funkcionirale svakodnevnim ritmom, bez bilo kakvih znatnijih okupljanja, dok su mediji izvijestili kako su (napokon) uklonjene svijeće uz Praljkovu sliku na Trgu bana Jelačića. Što, naravno, nije uzbudilo gotovo nikog od prolaznika na glavnom gradskom trgu (oni koje bi to uzbudilo, ionako su se nalazili u Lisinskom).
Zagrepčani pokazali da ih se slučaj Herceg-Bosne ne tiče
Ignoriranjem Praljkove komemoracije Zagrepčani su još jednom, kao i mnogo puta unatrag više od dvadeset godina, pokazali da ih se slučaj Herceg-Bosne naprosto ne tiče. Budući da smo u ranim devedesetim dosta detaljno pratili ratna zbivanja, s velikim pouzdanjem možemo zaključiti kako većina Zagrepčana (i većina hrvatskih građana), nisu htjeli imati baš ništa s Tuđmanovom bosanskohercegovačkom avanturom.
Dapače, rat s Bošnjacima i samo postojanje Hrvatske Republike Herceg Bosne, kod velikog su broja hrvatskih građana izazivali snažan revolt: Herceg-Bosna spada među glavne razloge teškog poraza Hrvatske demokratske zajednice na izborima 3. siječnja 2000. godine. Većina Hrvata zaista ne želi prisvojiti dio susjedne države. Niti smo to ikad htjeli, niti smo smatrali da za to vrijedi ratovati.
Posve promašene patetične riječi u Lisinskom
Stoga su Zagrepčani, sasvim prirodno i očekivano, ignorirali Praljkovu komemoraciju na koju su došli njegovi prijatelji, sumišljenici, navodni i stvarni suborci i nekoliko pravih zločinaca i teških ubojica, koji su umjesto Praljka trebali sjediti u Haagu, a sada su, eto držali govore na njegovoj komemoraciji (Slobodan Praljak , naime, zaista nije bio ratni zločinac, ali nije imao snage pobuniti se protiv činjenice da se našao u zločinačkom kontekstu nego je taj kontekst, nažalost, bio prihvatio).
Budući da gotovo nikog od običnih građana nije zanimala Praljkova komemoracija, bezbrojne silno patetične riječi koje su se u ponedjeljak čule u Lisinskom, bile su posve promašene. Apologije Praljku i Herceg-Bosni zaista nemaju puno veze s raspoloženjem hrvatskih građana jer, da imaju, tisuće i tisuće i tisuće ljudi okupile bi se pred Lisinskim. Što se, srećom, nije dogodilo.
Dodatni, pomalo neukusni, javni spektakl
Predsjednica Republike i predsjednik Vlade pokazali su, opet srećom, dovoljno zdravog razuma da se ne pojave na komemoraciji, dok se ministar obrane pokušavao držati kao da nije ondje i kao da ne želi da ga bilo tko vidi. Jedino je Milijan Brkić, navodno tajni šef HDZ-a, otvoreno govorio u Praljkovu korist, što samo podupire sve razglašeniju tezu kako je Andrej Plenković izgubio prevlast u vladajućoj stranci.
Praljkovi suborci imaju, razumljivo, pravo organizirati skup u čast bivšeg zapovjednika Sunje i Hrvatskog vijeća obrane. Međutim, bilo bi puno inteligentnije i dostojanstvenije da su taj skup održali u prostorijama Hrvatskog generalskog zbora, umjesto što su od Praljkove javne i dramatične smrti pokušali napravili dodatni, pomalo neukusni, javni spektakl.