Komentar redakcije Telegrama: dr. Franjo Tuđman snažno je afirmirao pojam hrvatskog antifašizma
Tuđman je shvaćao da je antifašizam temeljna europska vrijednost
Prvi predsjednik Republike Hrvatske i Hrvatske demokratske zajednice doslovno je izmislio hrvatski antifašizam. Premda i HDZ i Katolička Crkva, kao i još radikalnija naša desnica, iz dana u dan pojačavaju pritisak da se antifašizam izbaci iz hrvatskog javnog govora (jer se, kažu, radi tek o krabulji za komunizam i/ili jugoslavenstvo), nesporna je činjenica da je dr. Franjo Tuđman artikulirao i snažno afirmirao pojam hrvatskog antifašizma.
Naime, u bivšoj Jugoslaviji antifašizam, najčešće, nije imao nacionalni predznak, što je i normalno, s obzirom na činjenicu da je antifašizam bio blisko povezan s pojmom bratstva i jedinstva. U takvom kontekstu, antifašizam nije mogao biti samo hrvatski, srpski ili muslimanski, nego je pripadao svim “narodima i narodnostima”.
Ključna vrijedonosna točka europskih nacija
Drugo, zbog stalne izloženosti stigmi ustaštva, Hrvati se unutar Jugoslavije nisu mogli izboriti za “svoj antifašizam”. Antifašizam je, dakle, do 1990. godine imao višenacionalno značenje. Redovito se govorilo antifašizmu naroda Hrvatske (prije svega Hrvata i Srba), a gotovo nikada o hrvatskom antifašizmu.
Predsjednik Tuđman razumio je da je današnji svijet, geopolitički i vrijednosno, određen ishodom Drugog svjetskog rata, i da je antifašizam jedna od ključnih vrijednosnih točki za afirmaciju mnogih europskih nacija.
Stoga je dr. Tuđman odlučio institucionalizirati hrvatski antifašizam, kao važan čimbenik u procesu stvaranja hrvatskog državnog suvereniteta (osim toga, neovisno od svog vrlo snažnog nacionalizma, dr. Tuđman bio je, što ćemo kasnije pokazati, autentični, uvjereni antifašist).
Proglašavanje 22. lipnja Danom antifašističke borbe dio je širih Tuđmanovih nastojanja da afirmira baš Hrvate, kao narod koji je najviše doprinio ratu protiv Nijemaca, Talijana i njihovih saveznika (uključujući Endehaziju). Sam podatak da je na Sutjesci poginulo više od dvije tisuće dalmatinskih Hrvata govori kako je ova Tuđmanova teza donekle ispravna.
Tuđman je afirmaciju hrvatskog antifašizma proveo kako državnim odlukama, tako i stalnim upozoravanjem domaće javnosti na pojedine od antifašističkih vrijednosti. Predsjednik Tuđman odlučio je tako da se 22. lipnja slavi kao Dan antifašističke borbe. Mlađi čitatelji možda ne znaju da 22. lipnja nije nikakav komunistički blagdan: taj se datum nije nalazio u prazničnom kalendaru bivše države.
Hrvati prvi u pobuni protiv nacizma i fašizma
Okupljanje grupe komunističkih pobunjenika kraj Siska, do kojeg je došlo na dan njemačkog napada na Rusiju, blagdanom je proglasio Franjo Tuđman. Učinio je to zato što je želio dokazati kako su se Hrvati, prvi na području bivše Jugoslavije, oružano pobunili protiv nacizma i fašizma (što je povijesno dvojbeno), te zato što je želio ukinuti 27. srpnja, dan mnogo kontorverznije srpske pobune u Srbu, kao Dan ustanka naroda Hrvatske.
Proglašavanje 22. lipnja Danom antifašističke borbe dio je širih Tuđmanovih nastojanja da afirmira baš Hrvate, kao narod koji je najviše doprinio ratu protiv Nijemaca, Talijana i njihovih saveznika (uključujući Endehaziju). Sam podatak da je na Sutjesci poginulo više od dvije tisuće dalmatinskih Hrvata govori kako je ova Tuđmanova teza donekle ispravna.
Drugo, dr. Franjo Tuđman politički je najodgovorniji za Ustav Republike Hrvatske, u kojem se naša zemlja definira kao država koja je nastala na temeljima antifašizma i ZAVNOH-a (ZAVNOH je bio vrhovno hrvatsko partizansko političko tijelo).
Hebrang kao nacionalni lider antifašizma
Treće, odmah po dolasku Tuđmanova HDZ-a na vlast, Andrija Hebrang prometnuo se u novog nacionalnog heroja. Posve je nesporno da je Andrija Hebrang bio najutjecajniji hrvatski komunist u vrijeme zločina na Bleiburgu i na Križnom putu, pa bi oni, koji sada traže da se promijeni ime zagrebačkom Trgu maršala Tita, za nekoliko godina mogli tražiti promjenu imena obližnje Hebrangove ulice (bez obzir na činjenicu što je Hebrang ubrzo poslije rata postao Titova žrtva).
Tuđman je inzsitirao na rehablitaciji, pa i stanovitom glorificiranju Andrije Hebranga, jer je želio da hrvatski antifašizam dobije svog autentičnog nacionalnog lidera.
Franjo Tuđman je, dakle, u prvih nekoliko godina svoje vladavine , kroz važne državne akte i simbole institucionalizirao hrvatski antifašizam. Kada je, pak, riječ o raznim drugim oblicima političkog djelovanja, ovdje valja podsjetiti na sljedeće činjenice.
Lijevo, antifašističko naslijeđe HDZ-ovih čelnika
Dr. Tuđman uvijek je naglašavao kako je lijeva opcija jedna od bitnih sastavnica Hrvatske demokratske zajednice: pod lijevom se opcijom podrazumijevalo i antifašističko naslijeđe HDZ-ovih čelnika, poput Josipa Manolića (koji je primio Tuđmana u komunističku partiju), Stjepana Mesića, ali i generala Janka Bobetka (danas je, također, manje poznato da je Franjo Tuđman nudio Slavku Goldsteinu da se pridruži HDZ-u).
Nadalje, dr.Tuđman imao je vrlo jasan odnos prema Josipu Brozu Titu: smatrao ga je velikim i zaslužnim državnikom, čija bista mora biti u Uredu predsjednika Republike Hrvatske. Tuđman je, naravno, znao da je Tito bio okrutni diktator, i da je osobno ili zapovjedno odgovoran za niz zločina, od kojih je Bleiburg svakako najsuroviji.
Međutim, dr. Tuđman savršeno je razumio da u određenim povijesno –političkim okolnostima netko može biti i zločinac i veliki, zaslužni državnik (Ante Pavelić bio je, nesporno, isključivo zločinac). Tuđmanovi nasljednici u HDZ-u očito nisu kadri shvatiti tu, zapravo jednostavnu, povijesnu matematiku.
Nerazumijevanje vrijednosti argumenata
Osporavati Tuđmanov antifašizam argumentima poput Karamarkova nedavnog podsjećanja da je Tuđman spominjao “crvene vragove”, nije samo znak lošeg ukusa, nego i znak nerazumijevanja vrijednosti određenih agumenata.
Tuđman je, naime, razne grupe hrvatske opozicije često nazivao pogrdnim imenima: sjećamo se “stoke sitnih zuba” ili “judinih škuda”. U tu grupu argumenata ulaze i “crveni vragovi”: Franjo Tuđman nije bio iskreni demokrat, nije trpio oporbu, bilo kakvu, niti je patio od viška decentnosti u javnom komuniciranju.
Hrvatska desnica često racionalizira kako je Tuđman branio Tita i antifašizam, da bi olakšao hrvatski i svoj međunarodni položaj. Svakako je točno da je Hrvatska, koja se pozivala na antifašizam, i koju je predvodio general antifašističke vojske, lakše stekla međunarodno priznanje, nego što bi to uspjelo Hrvatskoj koja bi se pozivala na Antu Pavelića. Međutim, oni koji su poznavali Tuđmana prije nego što je došao na vlast znaju da je njegov antifašizam bio autentičan gotovo kao i njegov nacionalizam.
No, istodobno, dok je usputno spominjao “crvene vragove”, Tuđman je sustavno, opširno i gotovo apologetski , i to na državnoj televiziji, govorio o Josipu Brozu: potpuno je jasno koji je argument višeg ranga.
Naposljetku, hrvatska desnica često racionalizira kako je Tuđman branio Tita i antifašizam, da bi olakšao hrvatski i svoj međunarodni položaj. Svakako je točno da je Hrvatska, koja se pozivala na antifašizam, i koju je predvodio general antifašističke vojske, lakše stekla međunarodno priznanje, nego što bi to uspjelo Hrvatskoj koja bi se pozivala na Antu Pavelića (zapravo, to joj nikada ne bi uspjelo).
Autentični antifašist i nacionalist
Međutim, oni koji su poznavali i posjećivali Tuđmana prije nego što je došao na vlast, vrlo dobro znaju da je njegov antifašizam bio autentičan gotovo kao i njegov nacionalizam, i da je on sam ta dva uvjerenja pokušavao strastveno sjediniti.
Ovdje valja još jednom podsjetiti na Tuđmanovu izjavu, u jednom poluprivatnom ragovoru, negdje u veljači ili ožujku 1989. godine: u Tuđmanovoj se dnevnoj sobi raspravljalo o hrvatskoj ljevici.
Budući je predsjednik digao prst, pa je sa stvarnim sjajem u očima, i s onom antipatičnom grimasom, koja mu se pojavljivala na licu kada je želio bilo što naglasiti, vrlo snažnim glasom bio kazao: “Prije no što su ubijeni, hrvatski ljevičari, intelektualci, na zidovima kerestinačkog zatvora svojim su noktima urezali ‘Živjela sovjetska Hrvatska!’. Oni su bili uvjereni komunisti, ali i uvjereni Hrvati!”
Redakcijski komentar redakcije Telegrama