Komentar G. Fižulića: Kardeljev duh i premijerova ideja ekonomije
Vladin plan za mirovinske fondove: povratak dogovorne ekonomije
Edvard Kardelj je na sjednici Predsjedništva CK Saveza komunista Jugoslavije u srpnju 1977. imao raspravu pod nazivom Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja nakon koje je u politički rječnik ušao pojam “dogovorna ekonomija”. Prema njenim načelima poduzeća, banke i država trebali su međusobno usklađivati svoje interese poštujući potrebe i položaj drugih.
Naravno da je ta romantičarska vizija tržišnih odnosa morala završiti katastrofom, što opet nikako ne znači da u dalekoj budućnosti ona i nije moguća. Ipak, jako preuranjeno i potpuno neočekivano, duh Edvarda Kardelja ukazao se prošlog ponedjeljka u Banskim dvorima. Naime, premijer Tihomir Orešković sastao se s predstavnicima društava za upravljanje obveznim mirovinskim fondovima, a teme su bile “jačanje uloge mirovinskih fondova u gospodarskim aktivnostima” i “aktivacija neiskorištene državne imovine”.
Uvaljivanje imovine
Obvezni mirovinski fondovi raspolažu sa 74,04 milijarde kuna privatnih ulagača koji od njih očekuju što veće prinose na svoje uloge kako bi iznosi mirovina isplaćenih iz drugog stupa mirovinskog osiguranja bili što izdašniji. Budući da su dvije trećine ukupnog iznosa plasirane u hrvatske državne obveznice, ulagači odnosno društva koja u njihovo ime upravljaju mirovinskim fondovima, imaju protivne interese Vladi RH.
Njihova želja je da kamate na državne obveznice i dalje ostanu visoke, što je naravno potpuno suprotno naporima i željama premijera Oreškovića. Ekipa koja je sjedila s vladine strane stola bila je zapravo u trgovačkoj misiji prodaje, da ne kažem “uvaljivanja”, državne imovine mirovinskim fondovima, a budući da je idila bila potpuna, svi trezveni promatrači trebali bi upaliti zvona za uzbunu. Umjesto daljnje liberalizacije rada mirovinskih fondova koja bi omogućila veću diverzifikaciju ulaganja, te posljedično moguće veće mirovine za korisnike drugog stupa, mi smo opet na Kardeljevu putu dogovora o “aktivaciji neiskorištene državne imovine” privatnim novcem na netržišni način.
Uspješna reforma
OECD je u studenome 2015. predstavio javnosti svoju studiju Pension Markets in Focus, koja je srećom osim 34 države članice OECD-a, obuhvatila i određeni broj nečlanica, među njima i Hrvatsku. Zašto srećom? Iscrpna analiza i usporedba rezultata rada obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova u više od 60 država pokazuje izniman uspjeh dosadašnjeg tijeka hrvatske mirovinske reforme započete 2002.
Imovina hrvatskih mirovinskih fondova potkraj 2014. imala je vrijednost 21,4 posto BDP-a što je gotovo dvostruko više od sljedeće dvije rangirane bivše socijalističke zemlje, Estonije i Slovačke. U svim ostalim istočnoeuropskim državama taj iznos je ispod 10 posto. Hrvatska je na zavidnom šestom mjestu među svim članicama Europske unije, a kada bi kojim slučajem bila članica “kluba bogatih”, OECD-a, bila bi na visokom 14. mjestu po imovini mirovinskih fondova u odnosu na nacionalni BDP. U državama OECD-a ukupna imovina svih mirovinskih fondova potkraj 2014. iznosila je 25,2 bilijuna američkih dolara, a imovina hrvatskih 11,15 milijardi dolara.
Najvišu stopu prinosa na uloženi kapital u 2014. ostvarili su danski mirovinski fondovi i to 16,7 posto, te je vrijednost njihove imovine dosegla 152,3 milijarde dolara. Hrvatski mirovinski fondovi imali su te godine 11,1 posto povrata na uloženi kapital što je bio treći najveći povrat među državama Europske unije. Budući da je dvije trećine plasmana bilo u hrvatskim državnim obveznicama, ovakav rezultat je isključivo posljedica kretanja vrijednosti državnog duga, a ne neke promišljene i uspješne investicijske politike.
Bilo je za očekivati da će premijer fondovima omogućiti ulaganje u inozemstvo
Nažalost, tu završavaju dobre vijesti za buduće hrvatske umirovljenike. Mirovinski fondovi u malim i srednje velikim državama većinu sredstava plasiraju izvan granica matičnih država. U tome su prednjačili nizozemski fondovi koji raspolažu sa zastrašujućih 1,28 bilijuna dolara te su 81,7 posto tog iznosa uložili u inozemstvu. Primjeri država slične veličine kao što je Hrvatska pokazuju istu strategiju ulaganja, tako su estonski fondovi uložili 77,7 posto, a slovački 67,0 posto svoje imovine izvan granica vlastite države.
Nesnalaženje premijera
Istodobno, hrvatski mirovinski fondovi su u inozemstvo plasirali svega 13,1 posto svoje imovine i na taj način izložili svoje članove prekomjernom riziku domicilnog gospodarstva i matične države. Bilo je za očekivati da će premijer koji je došao iz financijskog svijeta uočiti navedenu anomaliju i neprihvatljivo visoki rizik za buduće hrvatske umirovljenike te da će prijedlozima izmjena zakonskih propisa omogućiti mirovinskim fondovima bitno povećanje ulaganja u različite vrste imovine u inozemstvu. Sva do sada izražena nesnalaženja premijera Oreškovića u političkim igrama bila su i očekivana, ali želja za korištenjem sredstava mirovinskih fondova u mogućem smanjenju iznosa javnog duga je krajnje zabrinjavajuća i iznenađujuća.
Meni naravno nije poznat njegov osobni mirovinski plan, ali mislim da se gospodin Orešković ne bi osjećao ugodno kada bi premijer Kanade ili Nizozemske pozvao predsjednika uprave mirovinskog fonda u kojem je njegov ulog i zatražio da fond uloži sredstva u “aktivaciju neiskorištene državne imovine”. Dok je upravljao viškovima novčanih sredstava Teve ili Plive, sigurno bi bio odbio svaku ponudu kupnje dioničkih državnih udjela od strane širokogrudnih državnih činovnika.
Želja za korištenjem sredstava mirovinskih fondova u mogućem smanjenju iznosa javnog duga krajnje je zabrinjavajuća i iznenađujuća
Premijer Orešković u konačnici provodi politiku za koju se zalagao prognani ekonomski strateg Mosta dr. Ivan Lovrinović. Dok je Lovrinovićev prijedlog o ukidanju drugog mirovinskog stupa barem donosio smanjenje troškova upravljanja eliminiranjem troška društava koja upravljaju obaveznim mirovinskim fondovima, Oreškovićev plan korištenja imovine mirovinskih fondova kao poluge “aktivacije državne imovine” može izazvati još lošije posljedice.
Četiri društva koja upravljaju obveznim mirovinskim fondovima imala su više od 30 milijuna eura dobiti u 2015. Budući da je dvije trećine njihovih plasmana u hrvatskim državnim obveznicama, naravno da je tako ostvarena dobit izvan svake logike i protivna interesima ulagača. Tu se kriju i razlozi “dogovorne ekonomije”, ali i novootkrivene velike ljubavi između Banskih dvora i direktora fondova.
Premijerova opasna igra
Vrlo je izvjesno da će taj neprirodni odnos vladajuće politike i onih koji upravljaju iznosima budućih mirovina završiti kao i Kardeljevi pravci razvoja socijalističkog sistema. Svaka suspenzija tržišta uz neprikriveni pokušaj dirigiranih investicija siguran je promašaj, samo što će rezultate takve politike ispravljati neki novi stanari u Banskim dvorima. Premijer Orešković ne bi trebao vući poteze koji kratkoročno i samo naizgled rješavaju problem proračunskih neravnoteža, a istodobno dugoročno produbljuju krizu mirovinskog sustava. Mirovinska reforma je do sada najuspješniji rezultat hrvatske politike.
Ako se ne provede nužna liberalizacija ulaganja i ne omogući mirovinskim fondovima izlaz iz hrvatskih dužničkih papira, mirovinski će sustav i dalje biti teško održiv. Interesi Vlade da se zadužuje što jeftinije i da proda imovinu što skuplje su jednostavno protivni obvezi mirovinskih fondova da ostvare maksimalne prinose uz minimalni rizik na svoja ulaganja.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 20. veljače 2016.