Kako je predsjednica u svom pismu Pupovcu relativizirala širenje mržnje

Precizno značenje

To je, međutim, metodološki pogrešno, pa i opasno, jer se poistovjećuju sadržaji javnog diskursa koji se u demokratskom društvu jednostavno ne smiju poistovjećivati. Legitimna politička debata tada se predstavlja zloćudnim “govorom mržnje”, a “govor mržnje” relativizira i time dobiva svojevrsni legitimitet.

Zato valja podsjetiti da u pravnoj teoriji “govor mržnje” ima razmjerno precizno značenje. To je vrsta napadačkog govora kojim se šire, potiču i/ili opravdavaju mržnja, nesnošljivost i predrasude, ili poziva i potiče na nasilje ili diskriminaciju protiv određenih “ranjivih”, društvenih grupa i njihovih pripadnika, koji se mogu identificirati po rasi, nacionalnom ili etničkom podrijetlu, boji kože, vjeroispovijesti, spolu, seksualnoj orijentaciji, imigrantskom statusu ili nekim drugim (zajedničkim, skupnim) značajkama.

Ranjiva skupina

“Govor mržnje”, dakle, ne definira samo (mrzilački) sadržaj poruke, nego i ciljana “ranjiva” društvena grupa.

U gotovo svim europskim zemljama ta se vrsta govora razmjerno strogo zakonski sankcionira. Ona ne uživa zaštitu ustavnih i konvencijskih jamstava slobode izražavanja, koju uživaju drugi sadržaji i oblici javnog govora. To potvrđuje i praksa Europskog suda za ljudska prava.

Zabranom i sankcioniranjem “govora mržnje” štite se tzv. ranjive, u pravilu manjinske (etničke, vjerske, rodne, imigrantske …) ili povijesno diskriminirane društvene grupe (žene, crnci…) i njihovi pripadnici. Iz jednostavnog razloga: “govor mržnje” uvijek je i diskriminatorni govor. Njegov cilj nije samo uvrijediti ili poniziti određenu društvenu skupinu i njene pripadnike zbog njihovog biološki, povijesno ili društveno uvjetovanog grupnog identiteta, nego ih i ušutkati, zastrašiti, segregirati, getoizirati, alijenirati od drugih članova šire društvene zajednice, negirati im pravo na jednakost i ravnopravnost. Ukratko, stvoriti društveno okružje pogodno za različite oblike i prakse njihove diskriminacije, pa čak i nasilje.

Šokantne izjave

S druge pak strane, izražavanje različitih ideja i mišljenja u kontekstu političke rasprave o različitim pitanjima i temama od javnog interesa uživa najviši stupanj ustavne i konvencijske zaštite u svakom demokratskom društvu. Ma koliko te ideje i mišljenja bile nekome neprihvatljive ili uznemirujuće, a način njihovog izražavanja “neuljudan” ili “ostrašćen”.

Kako to u svojim presudama naglašava i Europski sud za ljudska prava: “Sloboda izražavanja /…/ se odnosi ne samo na informacije ili ideje koji se blagonaklono primaju ili se smatraju neškodljivima ili nevažnima, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili ma koji dio populacije. To zahtijevaju pluralizam, snošljivost i širokogrudnost bez kojih nema demokratskoga društva”.

Totalitarna mržnja

Za razliku od “govora mržnje”, takva vrsta govora može se zakonski ograničiti i sudski sankcionirati samo iznimno.

Neuljuđenost ili ostrašćenost političkog javnog diskursa je jedna sasvim druga kompleksna tema, koja zavrjeđuje posebnu raspravu. Dostatno je tek reći da taj fenomenološki aspekt javnog komuniciranja kod nas (s vrlo složenom i specifičnom uzročno-posljedičnom matricom) nije u nužnoj korelaciji s fenomenom “govora mržnje”. Treba li uopće podsjećati na totalitarne režime čija je javna sfera bila potpuno kontaminirana “govorom mržnje”, a u kojima se vrlo “uljuđeno” raspravljalo o planovima i programima masovnog istrebljenja određenih društvenih grupa.

Izrazi tipa “ili mi ili oni” ili “pokazat ćemo im što je pakao” nisu “govor mržnje” u pravnom značenju tog pojma, pa makar izražavali i nečiju osobnu mržnju prema idejama i praksama političkih protivnika. Nadalje, “neistinito prikazivanje Domovinskog rata” ili “nijekanje stvarnosti” nisu “govor mržnje”, pa makar ga pojedini građani Hrvatske takvim doživljavali. Nije to ni izjava “svatko tko je ubijen bez suđenja nije nevin, samo mu nije sudskim procesom dokazana krivnja”.

Nisu to ni satirično parodiranje riječi hrvatske himne, ni riječi “oba su pala”. Pogotovo to nisu različiti umjetnički izričaji i performansi. Ni izrazi “fašistoidna vlast”, “filonacist”, “komunjarska vlada”, “nenarodna vlast” nisu “govor mržnje”, pa makar i bili motivirani osobnom mržnjom prema političkim neistomišljenicima.

Objektivna definicija

Takve i slične izjave ne odnose se ni na jednu “ranjivu” društvenu grupu (etničku, rasnu, rodnu). One predstavljaju izražavanje političkih stajališta, ideja, mišljenja u javnoj debati o temama od relevantnog javnog interesa. O njima se može raspravljati. Netko ih može ocijeniti kao neutemeljene, pretjerane, neuljudne, ostrašćene, s njima polemizirati ili ih kritizirati, ali se one ne mogu smatrati primjerima “govora mržnje” i kao takve sankcionirati.

Ali izjave tipa “židovi su sami krivi za Holokaust”, “Srbi su ekološki problem”, “muslimani su teroristi”, “Hrvati su genocidan narod”, “crnci su rasa robova”, “homoseksualci su pedofili” ili “žene je Bog stvorio za madraca, a ne za mudraca” to objektivno jesu, pa makar njihovi autori subjektivno i ne bili motivirani mržnjom. “Govor mržnje” je i svako moralno diskvalificiranje bilo koga zbog njegovih “krvnih zrnaca”, vjere ili seksualne orijentacije.

Uvertira za nasilje

Svatko kome je stalo do demokracije i vladavine prava, takve i slične izjave treba javno osuditi i javno im se suprotstaviti. Bez ikakvih kalkulacija i bez ikakva relativiziranja. Posebno se to odnosi na državne dužnosnike. Nema, naime, veće opasnosti za demokratske procese i ljudska prava, te društvenu stabilnost i nacionalnu sigurnost od “govora mržnje” koji uživa otvoreno ili prešutno odobravanje vlasti.

U takvim okolnostima govor mržnje postaje uvertira za nasilje nad svima koje kompaktna većina doživljava kao “druge i drukčije”.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 20. veljače 2016.