Kako smo i zašto odlučili ignorirati Prvi splitski partizanski odred
Povijest je zabilježila malo tragičnih sudbina kao što je bila ova sudbina
Na dan izlaska ovog broja Telegrama, točnije 14. kolovoza 1941. godine, skupina mladića iz Splita, okupljenih u Prvom splitskom partizanskom odredu, upala je u zasjedu kod sela Košute. Preko sudbine tih momaka, ali i sjećanja na njihovo stradanje, mogla bi se ispričati kompletna društvena povijest Splita i Hrvatske tijekom posljednjih sedamdeset godina.
Povijest je zabilježila malo tako tragičnih sudbina kao što je bila sudbina tog odreda. Iako je već i sama činjenica kako je od 45 boraca koji su krenuli u borbu, samo njih šesnaest preživjelo dovoljno tragična, način na koji su stradali i kako su proveli posljednje dane dodatno je naglasio tragiku tih kolovoških dana. U hrvatskoj javnosti koja je posljednjih godina bombardirana kojekakvim povijesnim raspravama, pa i s revizionističkih pozicija, često se postavlja pitanje o smislu potenciranja sjećanja na Drugi svjetski rat i događaje iz tog doba. Takav stav, koji je najčešće popraćen mantrom o tome kako povijest treba ostaviti povjesničarima, uglavnom emitiraju obični građani te je, gledajući s te pozicije, prilično razumljiv.
Ogromna tragedija
No održavanje sjećanja na stradanje Prvog splitskog partizanskog odreda bitno je iz nekoliko razloga. Prije svega radi se o ogromnoj tragediji iznimno mladih ljudi koji su stradali isključivo iz razloga jer su krenuli braniti vlastiti grad i zemlju od fašističke okupacije. S druge pak strane, s obzirom da su stradali na početku rata, nikako ih se ne može kriviti za bilo kakve vrste poslijeratnih obračuna ili za prirodu socijalističke vlasti koja je uvedena nakon 1945. godine. Naglašavanje ovako jednostavnih činjenica bilo bi u nekim normalnim okolnostima i u zdravijem društvu posve suvišno, pa čak i infantilno, no ono što se dogodilo 2014. godine u odnosu prema memoriji na te ljude svakako tjera na razmišljanje i ponavljanje očitog.
Film iz 1972. godine pokazuje klasične splitske mulce kako igraju picigin na Bačvicama, da bi krajem ljeta završili pred streljačkim vodom. Negacijom njihova čina nećemo im naškoditi, samo ćemo nešto reći onima koji budu dolazili iza nas kakvi smo ljudi bili
Naime, nakon što je u naletu potpune negacije socijalističkog razdoblja i antifašističke borbe početkom devedesetih godina u Splitu promijenjeno više od 150 naziva ulica, ta činjenica do danas ni na koji način nije promijenjena. Jasna je stvar da je u današnje vrijeme besmisleno očekivati masovnu reviziju imena ulica, no s obzirom da u gradu nije ostala nijedna ulica koja bi obilježavala činjenicu da je ogroman dio građana Splita aktivno sudjelovao u antifašističkoj borbi, kao i da je taj grad dva puta oslobađan od fašizma, minimum civilizacijske pristojnosti nalagao je da se te stvari službeno obilježe. Što bi naravno vrijedilo u slučaju da se Splitu nije dogodio potpuni raskorak s vlastitom tradicijom.
Raskorak s tradicijom
U raspravi iz 2014. godine koja se vodila na Gradskom vijeću na kojem se pokrenulo pitanje imenovanja jedne gradske ulice po Prvom splitskom partizanskom odredu mogli smo čuti osebujno razumijevanje povijesti predstavnika lokalnog HDZ-a. Čiji je čelnik ustvrdio kako borci ovog odreda nikako ne mogu biti partizani te da bi na tu temu trebalo organizirati simpozij. Suočen s takvom vrstom opstrukcije, pogubljeni gradonačelnik Baldasar zaključio je kako je sretan što je postignut konsenzus, nakon čega je povukao prijedlog sa sjednice, najavivši da će to pitanje biti riješeno naknadno.
Zanemarimo li ovdje činjenicu kako je teško razumjeti na koji način je postignut konsenzus u situaciji u kojoj gradonačelnik usvaja prijedlog HDZ-a, ostaje nam suočavanje s pitanjem što je sporno u tome da jedna od gradskih ulica ponese ime ovog odreda? Jer kako god ova višegodišnja trakavica, koja je dobila novi moment s prijedlogom da se mali park u četvrti Plokite iz kojeg su borci ovog odreda krenuli u borbu nazove po njima, ostaje činjenica da značajan dio političke javnosti ne može nikako provariti činjenicu da bilo što u gradu komemorira antifašističku borbu.
Nezrelo društvo
Čime se vraćamo na ključno pitanje zbog čega se i danas, 70 godina nakon okončanja Drugog svjetskog rata i u zemlji s ozbiljnim ekonomskim problemima, treba razgovarati o ovim temama? Odgovor je vrlo jednostavan. Radi se o tome da živimo u nezrelom društvu koje nije spremno racionalno uvažiti nesporne činjenice koje se kose s emocionalnim nasljeđem obitelji i pojedinaca.
Vrijedilo bi stoga edukativno emitirati film Vojdraga Berčića Prvi splitski odred iz 1972. godine koji sasvim jasno pokazuje klasične splitske mulce kako igraju picigin na Bačvicama i nogomet u Splita, da bi krajem ljeta završili pred streljačkim vodom u Ruduši kod Sinja. Negacijom njihova čina nećemo im ničim naškoditi, samo ćemo nešto više reći onima koji budu dolazili iza nas kakvi smo to ljudi bili i u kakvom smo društvu živjeli.
Objavljeno 14. kolovoza 2015. u tiskanom Telegramu