Komentar: Konačno smo od ove desnice čuli da su zločini ustaša najgora epizoda u hrvatskoj povijesti
Makar i ne bila posve iskrena, ova osuda ipak nije nevažna
Iako ministar kulture Zlatko Hasanbegović tvrdi da se radi o medijskom progonu, objava tjednika Novosti dovela je do jednog pozitivnog razvoja.
Na današnjoj konferenciji za novinare, Hasanbegović je bio prisiljen kazati kako je Pavelićeva Nezavisna država Hrvatska najsramotnija epizoda u povijesti Hrvatske, odnosno, kako je kazao, “najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskog naroda”.
Desnica osudila ustaške zločine
Tako jasnu kvalifikaciju, u kojoj Hasanbegović jasno kaže da su ustaški rasni zločini i masovne egzekucije civilizacijski strašniji od kasnijih političkih zločina komunizma, hrvatska javnost već dugo nije čula iz redova istaknutih lidera političke desnice.
Već nekoliko godina u HDZ-u prevladava stav kako je o ustašama već sve rečeno, pa je u takozvanim “osudama svih totalitarizama” legitimno biti oštriji prema komunistima (pritom im je, naravno, politički zgodno što tu osudu povezuju s navodnim antinarodnim boljševizmom današnjeg SDP-a).
Što otvara neugodan prostor za zloupotrebe, pa dio crkvene i akademske javnosti počne organizirati ozbiljnu peticiju za povratak ustaškog pozdrava, a jedna stranka unutar vladajuće koalicije otvoreno se tijekom kampanje naslanja na proustaške simbole.
Medijski pritisak
Jasno, dr. Hasanbegović na ovakvu je ocjenu Pavelićevog režima bio prisiljen radi velikog medijskog pritiska nakon otkrića njegov članaka u kojima se isti veliča i naziva herojskim, kao i fotografije sa spornom kapom. Još uvijek nije posve jasno kako tu neonacističku prošlost planira objasniti, recimo, Angeli Merkel.
U intervjuima i javno dostupnim radovima Zlatka Hasanbegovića pojavljuje se velik broj spornih i blago rečeno dubioznih ocjena, komentara i provokacija, i savim je sigurno da su njegovi osobni stavovi znatno kompleksniji od današnje jednoznačne ocjene NDH.
No, hrvatska javnost barem je dobila jasnu osudu ustaških zločina kao najgorih u povijesti Hrvatske, a ne samo mucanje o osudi svih totalitarizama. Makar i ne bila posve iskrena, ona ipak nije nevažna, no da bi bila potpuna, nedostajao je jasan osobni odmak i isprika ministra za vlastite stavove iz 1990-ih.