Telegramov komentar: Radikalni manevri branitelja upropaštavaju HDZ, a od SDP-ovih nesposobnih birokrata čine neloše ministre
Lijeva koalicija totalno je nesposobna, ali desna nudi opasnu alternativu
U iznimno čitanom eseju na Telegramu, naš kolumnist Božo Kovačević ponudio je sveobuhvatnu i brutalno preciznu kritiku dosadašnjeg mandata Vlade Zorana Milanovića. Kovačević je naveo sva područja u kojima je premijer Milanović činio greške ili propustio učiniti išta, a ono što najviše zapazite dok čitate tekst nedostatak je koherentne vizije Vlade.
Lijeva koalicija tijekom cijelog svog mandata građanima nikad nije jasno, precizno i iskreno rekla na kojim ekonomskim ideologijama, filozofijama, vizijama i politikama počivaju njeni potezi. Čak i originalni koalicijski plan, neprekidno citirani Plan 21, više je popis nasumičnih želja i populističkih obećanja, a manje koherentna vladajuća filozofija. Bez konteksta propadaju čak i poprilično dobre mjere.
Je li 2011. godine, nakon pobjede na izborima, ideja lijeve Vlade bila transformirati Hrvatsku u modernu liberalnu demokraciju sa slobodnom ekonomijom i privatnim sektorom koji ima neke šanse za uspjeh? Ili smo zamislili ukrasti skandinavske ideje socijalne države, čija cijena, barem tamo, jest velika fleksibilnost i transparentnost tržišta rada? Koji je ideološki okvir u koji ulaze razne Vladine odluke, mjere, ideje i politike? Čemu zdravstvena reforma, koji je njen konkretan cilj, i kakve ona veze ima – ili nema – s projektima fiskalizacije i monetizacije?
Pokušaji definicije mandata lijeve koalicije
Pitanje Vladine ideologije bilo je posebno važno u doba ekonomske krize, dok je cijela Europa, skupa s Amerikom i Azijom, pričala o dubinskim društvenim i ekonomskim pitanjima, od konkretnih, štednja ili državne investicije, rezanje poreza ili rezanje deficita, do političkih i filozofskih: socijalna država ili brutalni razvoj, monetarna liberalizacija ili kresanje inflacije, kapitalizam ili što god dolazi nakon njega.
Gotovo niti jedna od ovih velikih, važnih rasprava, po sudu Telegrama, nije ozbiljnije zahvatila hrvatsku politiku. Dok su Europska središnja banka i njemački ministri vodili isrpljujuće debate o politici štednje što ju je zagovarala Angela Merkel, a Obama provodio ekstremnu i ekstremno uspješnu državnu intervenciju u američku ekonomiju (kroz rezanje poreza, državne poticaje i direktne investicije), građani Hrvatske mogli su o tome čitati na stranicama rubrika pod nazivom “vanjska politika” ili na TV dnevnicima, ali nikad od političkih lidera.
Bilo je, redakcija Telegrama priznaje, pokušaja definicije mandata. U nekoliko navrata SDP-ovci su pokušavali artikulirati nekakvo “uvođenje reda” u državu, mlaka definicija koja bi, u nekim mirnijim vremenima, možda i bila dovoljna za Vladu koja dolazi nakon Sanaderova HDZ-a i razornog mandata koji je prethodio mandatu Zorana Milanovića. Ovo, međutim, nisu mirna vremena, a ekonomska situacija tražila je puno jasniju definiciju.
Propali plan intervencije u ekonomiju
U nekom trenutku SDP je pričao o “modernitetu” kao temeljnoj odrednici svih svojih politika. Osim što je poprilično apstraktno i površno, modernitet, kao ni “uvođenje reda”, nikad nije korišten da bi građanima objasnili čitav niz mjera. Je li kurikularna reforma dio uvođenja reda? Ili uspostavljanje moderniteta što ga predstavljaju europski školski sustavi?
Ekonomski, kaos komunikacije i nedostatak ideologije još je jasniji. Na početku mandata činilo se, ali građanima nikad nije jasno objašnjeno, da lijeva koalicija ima ideju dvostrukog djelovanja: Radimir Čačić, kao ministar gospodarstva, osigurat će razvoj i investicije, s naglaskom na investicije velikih državnih poduzeća, a Slavko Linić, ministar financija, uvest će red u kaotično poslovanje države, od naplate poreza kroz projekt fiskalizacije do sustava Centralnog obračuna plaća (COP).
U nekoliko navrata ministar Branko Grčić izrazio je frustraciju što poslodavci ne investiraju dovoljno, odnosno, što, po njegovom sudu, ne sudjeluju u ekonomskom oporavku. Vrijeme je da se privatnici i poduzetnici iskažu, mi smo svoje napravili, govorio je Grčić, na priličan užas ljudi koje je trebao ohrabrivati i poticati, privatnika i poduzetnika, a koji su dobro znali da svaka tržišna investicija, optrećena državnim troškovima, nema velikih šansi. Činjenica da to ne razumije potpredsjednik Vlade nije baš mogla potaknuti privatnike da dodatno riskiraju ili investiraju.
To je, ekonomski, predstavljalo neki hibrid državnog intervencionizma s elementima kontrakcije javnog aparata, odnosno, minimalnog sređivanja stanja u javnom aparatu. Nekoliko godina kasnije pokazat će se da ideja državne reinvesticije u ekonomiju čak i nije bila toliko suluda metoda izbjegavanja recesije, u državama poput Amerike koje su to sustavno provele.
Predizborne fore bez ekonomskog konteksta
Nažalost, građani nikad nisu čuli koja je ideološka podloga Vladinih politika, koji su ekonomski i politički ciljevi, i koji je operativni plan za provedbu. Jasno, plan je propao i recesiju nismo uspjeli skratiti ni ublažiti, ali građani su, minimalno, morali znati što se i zašto pokušava. Isto vrijedi za lijeve, socijalne mjere u kasnijoj fazi Vladina mandata, poput oprosta dugova.
OK, neke mjere možda su samorazumljive, ali pomoglo bi da je netko, bilotko, nastupio u ime Vlade i iznio vrijedonosni sud: mi želimo biti država koja pomaže najsiromašnije građane, čak i u vrijeme recesije, posebno u vrijeme recesije. Ili, utilitaristički argument: propast siromašnih građana šteti ekonomiji, a izbjegavanje životnog brodoloma najsiromašnijih hrvatskih obitelji dobro je i ekonomski efikasno za sve nas zajedno. Ništa od toga nismo čuli, pa potencijalno dobra mjera izgleda kao predizborna fora bez ekonomskog konteksta.
U nekoliko navrata ministar Branko Grčić izrazio je frustraciju što poslodavci ne investiraju dovoljno, odnosno, što, po njegovom sudu, ne sudjeluju u ekonomskom oporavku. Vrijeme je da se privatnici i poduzetnici iskažu, mi smo svoje napravili, govorio je Grčić, na priličan užas ljudi koje je trebao ohrabrivati i poticati, privatnika i poduzetnika, a koji su dobro znali da svaka tržišna investicija, optrećena državnim troškovima, nema velikih šansi.
Braniteljska ideja promjene vlasti
Činjenica da to ne razumije potpredsjednik Vlade nije baš mogla potaknuti privatnike da dodatno riskiraju ili investiraju. Eventualno ih je mogla potaknuti da investiraju u donacije za što bržu smjenu navedenog potpredsjednika Vlade i njegove stranke, i inauguraciju nekog kabineta koji barem malo razumije što znači neprekidna jurnjava za naplatom ostvarenih prihoda, svakomjesečno opsesiranje oko isplate plaća i doprinosa, i, usput, rješavanje neviđenih gluposti i izmišljotina hrvatskog aparata poput redovnih naknada za HGK, HTZ ili zaštite na radu.
Tu dolazimo do prosvjeda čija javna lica su g. Josip Klemm i g. Đuro Glogoški, koji su također izrazili želju da provedu smjenu ove Vlade, ne na izborima, već u direktnom, doslovnom nasrtaju. Bez obzira rade li, po nekim ocjenama, u direktnoj koordinaciji s glavnim tajnikom HDZ-a, Milijanom Brkićem, ili naprosto djeluju unutar širokih okvira koji im je omogućila prešutna potpora oporbene stranke i HDZ-ove predsjednice, braniteljski manevri postaju sve radikalniji, a time i iracionalniji.
Nesposobni birokrati i opasni antidemokrata
Građani Hrvatske, čak ni nakon tri i pol godine mandata, možda ne znaju što im točno nudi lijeva koalicija. S druge strane, građanima Hrvatske postaje sve jasnije što im nudi desna koalicija i njeni partneri, a usporedba tih ponuda, sve više i više, ne izgleda povoljno za desnu koaliciju. Potvrđuju to i nedavne ankete, po kojima se razlika između lijeve i desne koalicije svela na 3-4 postotna poena.
Najveći nedostatak SDP-ove Vlade – nedostatak koheretne političke vizije i njena provedba – odjednom postaje njena prednost. Perverzno je i žalosno, ali činjenica da ministri poput Branka Grčiča, Gordana Marasa ili Borisa Lalovca izgledaju kao dosadni birokrati koji ne znaju puno o realnom funkcioniranju ekonomije, i svakodnevnim mukama radnika i poduzetnika, odjednom je, preko noći, postala njihova najveća prednost.
Jasno je svima da blagi rast BDP-a i statistički pad nezaposlenosti nemaju pretjerane veze s Brankom Grčićem, ali Grčić barem sjedi u svom ministarstvu i trabunja o izvozu i investicijama, što znači da ne sjedi na kakvom gradskom trgu i ne trabunja o vragovima i antihrvatima. Dokle god desna koalicija podržava, ili podlo šuti, o Klemmovim koncertima na kojima se, usred glavnog grada Republike Hrvatske, republike koja je ponosno nagazila talijanske, njemačke i domaće fašiste, skandira “Za dom spremni”, dokle god lider desne koalicije priča o lustraciji umjesto liberalizacije, oni otvaraju prostor da građani pomisle kako Vlada možda i nije tako loša.
OK, prilično su nesposobni, neartikulirani i nespretni, i još izgledaju kao birokratski žicari u tim jeftinim sjajnim odijelima, ali, čini se, barem nisu opasni antidemokrati koji nemaju strpljenja pričekati demokratske izbore da se popnu na Markov trg. Ta razlika posebno dolazi do izražaja dok pojedini ekonomski pokazatelji rastu. Jasno je svima da blagi rast BDP-a i statistički pad nezaposlenosti nemaju pretjerane veze s Brankom Grčićem, ali Grčić barem sjedi u svom ministarstvu i trabunja o izvozu i investicijama, što znači da ne sjedi na kakvom gradskom trgu i ne trabunja o vragovima i antihrvatima.
Desna platforma ista je kao platforma branitelja
Dokle god desna koalicija podržava, ili podlo šuti, o Klemmovim koncertima na kojima se, usred glavnog grada Republike Hrvatske, republike koja je ponosno nagazila talijanske, njemačke i domaće fašiste, skandira “Za dom spremni”, dokle god lider desne koalicije priča o lustraciji umjesto liberalizacije, o antihrvatskim vragovima umjesto hrvatskim poduzetnicima, oni otvaraju prostor da građani pomisle kao trenutna garnitura možda i nije tako loša.
Odnosno, da je manje loša od ovih tipova koji, kao ni lijeva koalicija, nemaju namjeru predstaviti koherentnu ekonomsku agendu, ali zato agresivno predstavljaju svoju političku viziju. Za razliku od lijeve Vlade, koja neuvjerljivo muca o uvođenju reda, europskim vrijednostima i modernitetu, i ne uspijeva objasniti poprilično zdravorazumske mjere poput zarade od autocestama, a kamoli svoju političku filozofiju, desna koalicija predstavila je platformu na kojoj planira vladati.
Problem desne koalicije i njenih lidera jest što se ta prezentirana platforma, u retorici i konkretnim vrijednostima, ne razlikuje od ideologije što je sustavno predstavljaju i javno artikuliraju Klemm i Glogoški. Crveni vragovi, obračun s antihrvatskim i antinarodnim pojedincima, domoljubni progon svih prikrivenih komunista, platforma je ista, a razlike u javnom nastupu tek folklorne.
Štetna radikalizacija političke retorike
Obzirom da dijele, ili se barem čini da dijele, vrijednosti, stavove i planovima, pošto to desna koalicija nikad nije demantirala ili se na bilokoji način ogradila od dubioznijih poteza branitelja iz Savske, ova nova radikalizacija braniteljskih prosvjeda, čini nam se, ne može koristiti oporbenoj stranci.
BDP, izvoz, proizvodnja i prestali su padati, ali gospodarstvo je godinama udaljeno od pravog, snažnog oporavka. Umjesto da ih, iz dana u dan, oporbeni lideri napadaju konkretnim brojkama o propalim poduzećima, siromašnim obiteljima i stupidnim porezima, i uz to obećavaju nezabilježeni prosperitet za sve, dopustili su, poticali, a ponekad i predvodili, potpunu radikalizaciju političke retorike. Perverzno je i tužno nakon tri i pol godine slabog mandata, ali građani će pomisliti kako ovi bezlični SDP-ovi birokrati i tehnokrati možda i nisu tako loši.
Redakcijski komentar uredništva Telegrama