Komentar: Žalosni Bandićev ispad o građanima-komunistima i sustavna borba njegove birokracije da ih ušutka
Bandić silom želi crkvu u parku, a ne stotinjam metara dalje, piše Drago Hedl
“Žalosno je da prosvjeduju oni koji su sljedbenici partije koja je četrdeset i pet godina branila rad crkve”. Tu žalosnu rečenicu izgovorio je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i uputio je građanima okupljenim oko inicijative Čuvamo naš park, građanima koji žele sačuvati park na Savici, jedini uređeni zeleni prostor u tom dijelu Zagreba. Baš u tom parku, okruženom morem betona, želi se podići crkva i ne samo crkva, već uz nju, na 1600 metara četvornih, i župni dvor s dvije garaže i 30 parkirnih mjesta.
Milan Bandić, naravno, jako dobro zna da je u onih “četrdeset pet godina” koje spominje, svatko tko je htio mogao ići u crkvu, kao što je išao i on sve dok se nije učlanio u Savez komunista i raspelo zamijenio partijskom knjižicom s brojem 2, kako se još ne tako davno hvalio. Ta partijska knjižica omogućila mu je da se zaposli u Ledu, a potom, opet zahvaljujući toj knjižici, 1983. dobije posao stručno-političkog radnika na poslovima općenarodne obrane i društvene samozaštite u Općini Pešćenica.
Građani žele crkvu, ali ne na toj lokaciji
Bandić je dakle od početka osamdesetih, sve do studenoga 2009. kada je izbačen iz SDP-a, gotovo 30 godina, bio ne samo “sljedbenik” već i istaknuti član “partije koja je četrdeset i pet godina branila rad crkve”, partije bez koje nikada ne bi postao ono što jest, ponajmanje gradonačelnik glavnog hrvatskog grada. Ali to mu ne smeta da građane, od kojih većina nema toliko godina života koliko on partijskog staža, optužuje da se protive gradnji crkve, pri tom teško manipulirajući činjenicama.
Građani okupljeni oko inicijative Čuvamo naš park ne protive se izgradnji crkve, naprotiv, svi ističu da je crkva dobrodošla na Savici, ali ne žele da to bude u parku, jedinoj zelenoj oazi tog dijela grada. Predlažu da se crkva izgradi samo nekoliko stotina metara dalje, nadomak urbanih vrtova, u kojima je i ona glasovita Bandićeva parcela na kojoj je uzgajao mahune, koje su ostale neobrane kad su ga onomad pritvorili. No, Crkva i Bandić tu lokaciju ne žele. Oni žele crkvu u parku.
Zadatak Bandićeve birokracije
Bandićeva birokracija, vjerojatno po naputku, sada čini sve da građanima administrativnim putem onemogući ono što je Bandić uradio političkom floskulom, optužujući dio svojih sugrađana za nešto u čemu najveći dio njih nije sudjelovao, a on svakako jest: pripadnost partiji koja je, po njemu, “četrdeset i pet godina branila rad crkve”. Građanima koji žele sačuvati svoj park, na dobrobit svoje djece, starijih osoba i svih kojima je park mjesto za šetnju, odmor i opuštanje, Bandićeva je birokracija na sve moguće načine pokušala zagorčati pravo i mogućnost da iskažu primjedbe na lokacijsku dozvolu za gradnju crkve.
To zakonsko pravo, poziv na upućivanje primjedbi, nije dostavljen stanarima okolnih zgrada na njihove kućne adrese ili na drugi prikladan način, već je obavijest o tome pribijena na drvo u parku! U eri neviđenih komunikacijskih mogućnosti, Bandićeva birokracija građanima tog dijela Zagreba obratila se na način primjeren srednjem vijeku, na način koji je u komunikacijskom smislu ispod razine dobošara koji su nekoć po selima obznanjivali javne informacije.
Nadmudrivanje s građanima
No, to je samo početak. Da bi uputili svoje primjedbe, Bandićeva birokracija građanima je dala mogućnost da to učine samo u jednom danu – u srijedu 6. srpnja u 14 sati, dakle u vrijeme kada većina građana radi i kada, da bi mogli doći u gradsku upravu, moraju tražiti izostanak s posla. Od građana se tražilo brdo papira, preslika kupoprodajnih ugovora, vlasničkih listova i osobnih iskaznica, kako bi uopće mogli uložiti prigovor na izgradnju crkve u parku.
Građani, koji nisu vični pravničkom nadmudrivanju s Bandićevom birokracijom, pa su, kako bi na najbolji način iskoristili sve zakonske mogućnosti stavljanja primjedbi, poveli odvjetnike, ostali su šokirani kada im je Bandićeva birokracija zabranila da uz njih dođu i angažirani pravni stručnjaci.
Jednako tako primjedbe na lokacijsku dozvolu za gradnju crkve u parku nisu dopuštene ni stanarima zgrade naslonjene na sjeveroistočni rub parka, zgrade sa stotinjak stanova koja se završava i trebala bi biti useljiva ove jeseni. Obrazloženje: s obzirom da ondje još ne stanuju, da na toj adresi nisu prijavljeni, ne postoji pravni interes da stave primjedbe na gradnju crkve u parku, koja će im biti u susjedstvu. Bez obzira što su te stanove već kupili i platili i bez obzira što će u zgradu useliti još ove godine.
Umjesto zelenila, gledat će u beton
Bandićeva birokracija činila je i čini sve što može kako bi građanima koji žele sačuvati park u svom susjedstvu onemogućila da u tome uspiju. Jer Bandić je, u istom obraćanju kojima je te građana nazvao “sljedbenicima partije koja je četrdeset i pet godina branila rad crkve”, dakle komunistima (što u aktualnom hrvatskom političkom rječniku gotovo predstavlja sinonim za veleizdaju i neprijatelja naroda i države), jasno rekao i ovo: “Brinut ćemo o gradskom parku, ali ćemo brinuti da se tamo sagradi crkva”.
Dakle, crkva će se – bez obzira na protivljenje građana – graditi u parku, u parku o kojem će brinuti Bandić i njegova birokracija. A to će im, kada se sagradi crkva, biti puno jednostavnije jer će park biti manji za trećinu.Građani okupljeni oko inicijative Čuvamo naš park također plaćaju gradski prirez, pa makar i zbog toga zaslužuju da se Bandić i njegova birokracija prema njima odnose s dužnim poštovanjem.
A da ne govorimo o onima koji su, kupujući stanove uz rubove parka na Savici, plaćali četvorni metar svojih stanova 200 eura više da bi imali pogled na park i zelenilo i mogli uživati u miru koji park pruža. Umjesto zelenila i parka, sada će gledati na beton i crkvu, a svi ostali koji park nisu mogli vidjeti s prozora svojih stanova, sada ga – kad se ondje izgradi crkva i sve što uz nju ide – više neće moći vidjeti ni kada iz njih izađu.