Komentar Dragana Markovine: Oltar domovine je isprazna ideološka dosjetka izvan duha modernog vremena

Izmišljene tradicije u pravilu ostaju takve i ne može ih se nasilno ukorijeniti

ZADNJA IZMJENA: Mar 7, 2016
Foto: Jurica Galoić/PIXSELL

Ako smo možda i mogli pomisliti da su Karamarko i Hasanbegović izdvojeni slučajevi, koji su prespavali posljednjih sedamnaest godina, ostavši mentalno prisutni u 1999. godini, Ladislav Ilčić se prije nekoliko dana potrudio demantirati našu naivnost. Riječ je inače o posljednjoj godini jednog istrošenog sustava i političkog modela na odlasku, koji se praktično urušio sam od sebe.

Predloživši da se zaboravljeni Oltar domovine premjesti na Zrinjevac, Ilčić je iskazao potpuno nerazumijevanje činjenice da izmišljene tradicije u pravilu ostaju takve i da ih se ne može nasilno ukorijeniti u društvo. Nema nikakve sumnje da se u takvoj vrsti razumijevanja ovaj čelnik Hrasta u potpunosti iskazao kao vjerni sljedbenik Tuđmanovog razumijevanja povijesti, što njegovim nastojanjima uopće ne ide u prilog. Koliko god on mislio suprotno.

Naime, vratimo li se na početak priče i samu ideju o potrebi izgradnje nekakvog takvog mjesta, uočit ćemo njezin potpuni raskorak s općim duhom vremena s kraja dvadesetog stoljeća.

Izmišljene tradicije

Iako se ovaj spomenik i njegova namjena ni po čemu nisu razlikovali od ostalih Tuđmanovih nastojanja za izgradnjom izmišljenih tradicija, poput onog karikaturalnog postrojavanja počasne garde na Markovu trgu, tzv. crvenih mundira, njen besmisao bio je još naglašeniji s obzirom na odabranu lokaciju i feudalni doživljaj domovine.

Predloživši da se zaboravljeni Oltar domovine premjesti na Zrinjevac Ladislav Ilčić pokazao je potpuno nerazumijevanje suštine izmišljenih tradicija

Izbor ni po čemu bitnog Medvedgrada za lokaciju ovog spomenika, koji je k tome nosio simboliku omraženog feudalnog gospodstva u izravnoj suprotnosti sa slobodarskim urbanim Gričom, predstavljao je s jedne strane poruku, a s druge i odraz beskrajne naivnosti da bi takvo mjesto moglo zaživjeti.

Također, pokušaj da se odnos prema domovini premjesti u svojevrsni božanski kontekst, na način da se državi organiziranoj kao republika odaju takve vrste počasti koje bi bile vezane uz oltar, ne samo što je izravno negirao sekularni karakter države, nego je i obesmislio ideju republike. To naravno nije bilo ni u kojem slučaju iznenađujuće, poznavajući Tuđmanovu sklonost mitologizaciji povijesnih procesa vidljivih u čitavom nizu detalja.

San od tisuću godina

Od forsiranja ideje o tzv. tisućljetnom snu o samostalnoj državi, do onog famoznog posjeta Turskoj prilikom kojeg je na dar dobio drevnu vazu oslikanu šahovskim poljima, na temelju čega je zaključio da ona svjedoči o staroiranskom podrijetlu Hrvata. Svega je tu naravno bilo, no zahvaljujući činjenici da se radilo o toliko očiglednom izmišljanju tradicije, ništa od navedenog, uključivši Oltar domovine, nije zaživjelo.

Da će to tako završiti, moglo je biti jasno svakome tko je barem jednom pročitao radove povjesničara Erica Hobsbawma, posvećene izmišljanju tradicije. On je, naime, vrlo jasno zaključio da je ključna osobitost izmišljenih tradicija ta da je kontinuitet s njima u pravilu umjetni. Što ga, naravno, čini neodrživim. Kolika je bila Tuđmanova fiksiranost na Oltar domovine, možda najbolje svjedoči činjenica da ga je, već teško bolestan, posjetio 1. studenoga 1999., što je bio njegov posljednji istup u javnosti.

Iznijevši prijedlog za premještanjem ovog spomenika na Zrinjevac, Ladislav Ilčić je probudio duhove, vrativši posve zaboravljeni spomenik u fokus javnosti. Ne treba naravno gajiti nikakve dvojbe oko toga hoće li se Oltar domovine uskoro vratiti u zasluženu anonimnost, no ovdje nas prije svega zanima kako je moguće da se 2016. godine ozbiljno razmatra ideja o božanskom podrijetlu države, koja uz to što je posve posvađana s vremenom, iskazuje nevjerojatnu fasciniranost kičem i ispraznim ritualima?

Država na pijedestalu

Iz čitavog niza razloga koji bi mogli pomoći u razumijevanju tog fenomena, ipak vrijedi izdvojiti kontinuiranu mitologizaciju prošlosti, ponajprije na polju obrazovanja i institucionalnog proučavanja povijesti. Krajnji cilj takvih nastojanja odnosi se na poticanje emocionalnog odnosa prema državi, koja bi tako bila uzdignuta na pijedestal nečega izvanvremenskog i neopipljivog. Da su takva nastojanja duboko posvađana s idejom moderne građanske države, nije uopće upitno.

Sve i kad bi se ova ideja realizirala, ona bi kod prolaznika na Zrinjevcu izazivala znatno više podsmijeha nego ičeg drugog

No mnogo veći problem od toga je nastojanje aktualne vladajuće većine da te vrijednosti i takvo doživljavanje prošlosti imperativno nametne cijelom društvu. Pri čemu bi, naravno, sebi dodijelili ulogu arbitra. Iz takve vrste shvaćanja izrasla je retorika koja procjenjuje tko voli Hrvatsku, a tko ne, koja je, naravno, izrazito pogubna za funkcioniranje društva.

Ono što pak preostaje kod odnosa prema ovakvoj vrsti ideja je zapravo isključivo bespoštedna satira koju Ilčić i slični, uključivši i autora spomenika, Kuzmu Kovačića, ne mogu uopće percipirati. Drugim riječima, sve i kad bi se ova ideja realizirala ona bi kod prolaznika preko Zrinjevca izazivala znatno više podsmijeha nego ičeg drugog.

No, koliko god bila anakrona, pojava ideje u javnosti mogla bi biti na kraju i korisna. S jedne strane jer će dodatno olakšati uvid u ideološke vizije vladajućih, a s druge jer otvara mogućnost pokretanja dijaloga o rezultatima suvremene hrvatske historiografije i njenoj ulozi u obrazovanju modernih građana.


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 5. ožujka 2016.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
20 članaka Više o autoru