Nekad je nužno odabrati stranu

Koštaju li novi izbori uistinu milijarde kuna? Cijenjeni analitičar objašnjava da baš i nije tako

Velimir Šonje komentira za Telegram

25.02.2016., Zagreb - Predsjednik Vlade RH Tihomir Tim Oreskovic. 
Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Jedan od ključnih argumenata onih koji se protive izborima jest njihova cijena. Premijer Tihomir Orešković je tako, primjerice na nedavnoj press konferenciji u Vladi kazao kako bi novi izbori bili preskupi za zemlju te kako bi zaustavili procese reformi koji su, tvrdi, napokon započeli. “Novi izbori bi nas koštali između milijarde i dvije milijarde eura, što nam svakako nije u interesu. Pokrenuli smo reforme, BDP raste i ako riješimo ovu političku situaciju, ovo bi mogla biti sjajna godina”, kazao je Orešković.

Odmah nakon što je stupio na dužnost, premijer je kazao kako je njegov cilj smanjiti javni dug za 500 milijuna eura u 2016. godini te tako utjecati na procjenu kreditnih agencija koje bi nam eventualno povećale rejting. Time bi se Hrvatska mogla jeftinije zaduživati, te je u svoju računicu troška novih izbora “između milijarde i dvije milijarde eura”, premijer vjerojatno uključio i tu spekulaciju.

Političke manipulacije?

Ekonomist Velimir Šonje smatra kako postoje sumnje da je riječ o političkim manipulacijama. “Niti jedna procjena koja se mogla čuti ovih dana – a pogotovo one koje spominju milijardu ili dvije milijarde eura – nije utemeljena na nekoj objektivnoj procjeni ili analizi koju bi struka mogla provjeriti”, kaže Šonje za Telegram.

Prema izvješću Državnog izbornog povjerenstva, izbori 2015. koštali su gotovo isto kao i oni 2011. godine, 122 milijuna kuna. Glavninu troška, 69.7 milijuna kuna čine naknade za rad izbornih tijela. Oko 28 milijuna kuna koštaju naknade izborne promidžbe stranaka i koalicija, a na to treba dodati i 25 milijuna kuna materijalnih troškova, što ukupno iznosi 122.3 milijuna kuna. Izbori 2011. koštali su tek nešto manje, odnosno 122.2 milijuna kuna. Preračunato u eure, lanjski izbori koštali su nešto više od 16.6 milijuna eura, što je poprilično daleko od Oreškovićeve procjene.

Nestabilna politička situacija

Šonje upozorava kako svaki trošak, pa i onaj očiti kao što je sam operativni trošak provedbe izbora, treba usporediti s troškovima aktualnog stanja. “Koliki su ti troškovi, imali smo priliku vidjeti neki dan, kada su ulagači u naše obveznice zahtijevali puno veću kamatnu stopu. Prema tome, priča o troškovima i koristima je kompleksna i svaki iskreni političar trebao bi je izostaviti iz dnevnopolitičkih obračuna”, zaključuje Šonje.

Prema neslužbenim informacijama, investitori su upravo zbog političkih napetosti u zemlji tražili višu kamatu na obveznice nego što je Vlada planirala, pa je tako odgođeno izdavanje obveznica.

Smanjen rejting

Osim toga jedna od tri vodeće agencije za ocjenu još je u ožujku snizila rejtnig hrvatskih državnih obveznica na Ba2 s negativnim izgledima. Uz obrazloženje kako je osnovna prepreka za uspješno provođenje reformi i smanjenje proračunskog deficita naveden upravo odnos između sastavnica vladajuće većine.

Agencija Fitch krajem siječnja zadržala je hrvatski rejting za zaduživanje u domaćoj valuti na BB+, a u stranoj na BB, uz negativne izglede, odnosno veću vjerojatnost da će rejting padati nego rasti. Fitch je tada izrazio sumnje u sposobnost nove Vlade da smanji javni dug i provede reforme. Naveli su i kako tehnokratski premijer Tihomir Orešković nema iskustva u hrvatskoj politici, te kako je upitno jedinstvo koalicije.

Upitna računica

Dakle, događa se upravo suprotno od onog što kaže premijer Orešković kada govori o trošku novih izbora. Njegova Vlada za sada nije uspjela uvjeriti agencije da će smanjiti dug i tako povećati rejting, već je Moody taj rejting smanjio, između ostalog, i zbog nestabilne političke situacije. U vremenima povijesno niskih kamatnih stopa, Hrvatska se nije uspjela zadužiti po željenoj kamatnoj stopi, tako da se čini da bi se osim troška izbora, mogao izračunati i trošak sadašnjeg stanja.

Goranko Fižulić u svojoj analizi za Telegram piše kako se prijeteći izgubljenim milijardama eura, dovodi u pitanje sam smisao parlamentarne demokracije. No, osim toga i sama ekonomska računica je, u najmanju ruku, krajnje upitna.