Kulturni skandal godine: Telegram je istražio pozadinu lažiranja oporuke velikog Aleksandra Srneca
Za umjetnikovu ostavštinu bore se Grad Zagreb i kći Srnecove žene
“Spektakularna apsurdnost i optužbe i presude ljute i rastužuju. Usprkos svim preprekama i nesporazumima ne odustajem od borbe. Bilo bi tragično da grad koji nikada ništa nije učinio za Aleksandra Srneca prisvoji njegove čarobne igračke”.
Tim nam je riječima Asja Srnec Todorović prokomentirala nedavnu odluku suda kojom je oporuka njezina očuha Aleksandra Srneca, jednog od najvećih hrvatskih avangardnih umjetnika, proglašena krivotvorinom. Dio velikog Srnecova opusa nalazi se u kolekciji Marinka Sudca, a dio je ostao u umjetnikovu atelieru na zagrebačkoj Šalati. Od svibnja 2010. godine njegova pokćerka Asja Srnec Todorović vodi pravnu bitku da dokaže da su radovi čovjeka kojeg smatra svojim ocem sada njezino vlasništvo. Riječ je o ženi koja je od pete godine živjela u umjetnikovoj obitelji, od 1990. godine nosi i njegovo prezime iako mu nije rođena kći.
Kada se pojavila na ostavinskoj raspravi što je pokrenuta nakon smrti autora, dočekao ju je hladan tuš. Budući da joj Aleksandar Srnec nije bio biološki otac, nego suprug njezine majke Vlaste Hitrec, po Zakonu o nasljeđivanju nije imala automatsko pravo preuzeti svu njegovu ostavštinu. Pokušavajući uvjeriti javnog bilježnika da je upravo ona nasljednica, predala mu je Srnecovu oporuku, papir koji je bio potpisan drhtavim rukopisom i imenom “Saša Srnec” što ga je, tvrdila je, pronašla među njegovim stvarima.
Sporna oporuka
“Nadam se skoro otiti na Mirogoj. Sve moje ostavljam mojoj pokčerki, Asji Srnec Todorovič, kčeri moje pokojne žene Vlaste Hitrec. Bez Vlaste sve je propalo. Svaki dan mi je težak, a nemam se snage ubiti. Ne želim nikome biti na teret. Neču više gutati ljekove. Hoču da mi smrt dođe brzo. Hoču kremiranje. Neču govorancije, neču nikakav cirkus”, stajalo je u oporuci punoj pravopisnih pogrešaka.
U međuvremenu je javnobilježnički ured koji je vodio ostavinski postupak obavijestio Grad Zagreb da iza Srneca nisu ostali zakonski nasljednici. U takvom slučaju Zakon o nasljeđivanju predviđa da se obavijesti lokalna samouprava koja preuzima imovinu umrle osobe.
Tako je informacija o ostavštini Aleksandra Srneca došla do Grada Zagreba. Gradonačelnik Milan Bandić osobno je ovlastio pravnicu Vesnu Bujas da zastupa Grad. Njezin prvi potez bilo je osporavanje oporuke jer nije bila napisana vlastoručno, što je jedan od zakonskih preduvjeta za valjanost. Doista, riječi su bile napisane čitkim štampanim slovima, a potpis je bio evidentno napisan drugom rukom.
Asja Srnec Todorović našla se tada u središtu novog sudskog postupka. U njemu je trebala dokazivati valjanost oporuke. No, za sada joj to nije uspjelo. Naime, vještakinja za grafologiju Ljerka Zdunić potvrdila je da je Srnec autor oporuke. Do tog je zaključka došla kad je usporedila rukopis Aleksandra Srneca s njegove osobne iskaznice s onim što je pisalo u oporuci.
“Skriptor, potpisnik na dokumentu, oporuci, koja nosi naslov testament, nije sada pokojni Saša Srnec. Potpis na oporuci nije pisan prirodnim i spontanim grafijskim izražajem skriptora. Nesporni potpisi pokazuju da su po svom općem grafijskom obliku ujednačeni sa znakovima propadanja rukopisa, tremora, uslijed starosti ili bolesti skriptora”,zaključila je vještakinja, a na osnovu toga Općinski građanski sud u Zagrebu donio je i presudu kojom je oporuka proglašena nevažećom.
To, međutim, ne znači da će Grad Zagreb automatski postati nasljednik. Tim više što se u sudskom spisu već nalazi i dopis iz kojeg proizlazi da ostavština Aleksandra Srneca – točnije 61 umjetničko djelo te novac što je ostao na umjetnikovim bankovnim računima – ne mogu biti uključeni u ostavinsku masu.
“Sve to je Aleksandar Srnec još za života darovao svojoj kćerki Asji, kao i sva svoja autorska prava”, navedeno je u dopisu koji su njezini odvjetnici nedavno poslali sudu. O tom će se dokumentu zasigurno morati voditi računa pri donošenju konačne odluke. Stav zastupnika gospođe Srnec Todorović je, dakle, stav da Zagreb nema što preuzeti kao nasljednik pokojnog umjetnika jer bi time dirao u imovinu njegove pokćerke. Hoće li do istog zaključka doći i sudac koji vodi ostavinski postupak, ostaje vidjeti.
Telegram je u međuvremenu pronašao i jednog od bliskih suradnika pokojnog umjetnika, akademika Andriju Mutnjakovića.
“Saša je u više naših razgovora spominjao svoju kćer, kako je zvao Asju, kao nasljednicu”, kratko nam je rekao čovjek koji je sa Srnecom izuzetno puno i plodno surađivao.
Došli smo i do informacije da je Velimir Čerić, koji je bio veliki štovatelj Srnecova djela, svojedobno samog umjetnika pitao na koji način bi mogao kupiti jednu njegovu sliku.
Vrijednost ostavštine
“Ja neću još dugo dugo. Kad mene više ne bude, nek’ Asja odluči o tome”, uzvratio mu je umjetnik potvrđujući tim svojim riječima da upravo pokćerku smatra svojom nasljednicom.
Na sudu je o odnosu oca i kćeri spremna posvjedočiti i Neda Inwood Lorencin, koja je bila bliska s pokojnom Srnecovom trećom suprugom, Vlastom Hitrec. “Asja mu je bila više od kćeri. U više navrata čula sam da je sve darovao upravo njoj”, opisuje ova prijateljica umjetnikove obitelji. Aleksandar Srnec bio je nagrađivani avangardni slikar, kipar, dizajner i autor animiranih filmova. Premda formalno nikad nije završio nego je za studentskih dana aktivno oblikovao avangardnu scenu s Ivanom Piceljem, s kojim je početkom pedesetih osnovao i grupu EXAT 51 (Eksperimentalni atelje), koja se zalagala za sintezu svih likovnih umjetnosti. Iako je ostavio traga u domeni grafičkog dizajna, umjetničko područje koje je u najvećoj mjeri osuvremenio ipak je bilo kiparstvo.
Njegovi početni eksperimenti s pokretnim strukturama i reljefima u konačnici su rezultirali prvo prvim luminoplastikama na ovom području, a potom i kinetičkim skulpturama izvođenima poglavito u visokopoliranim kovinama. O značaju ovog umjetnika dovoljno bi trebala reći činjenica da je još kao mladizlagao po svim relevantnim svjetskim izložbenim prostorima u čijim su se zbirkama kasnije njegova djela nerijetko i našla. Kako bismo saznali okvirnu vrijednost Srnecove ostavštine, popričali smo s Duškom Večerinom, stalnim sudskim vještakom za slikarstvo.
Gospodin Večerina otkrio nam je kako se cijene Srencovih grafika kreću od 200 do 500 eura, a njegova platna mogu se nabaviti počevši od 8000 eura pa zaključno s 15.000 eura. Istaknuo je kako cijena ovisi o nekoliko parametara koji uključuju dimenzije umjetnine, tehniku izvedbe i relevantnost pojedinoga komada unutar cjelokupnog opusa umjetnika.
No, faktor koji možda čak i u najvećoj mjeri određuje stvarnu vrijednost pojedine umjetnine određuje visina poreza odnosno galerističke marže pa tako cijene pojedinog umjetničkog djela mogu biti i znatno više no što bi se pomislilo. Upravo zbog svega navedenog nimalo ne čudi raspon cijena u kojem se kreću Srenecovi skulpturni radovi. Njihova početna cijena procjenjuje se, naime, na 3000 eura, a ona najskuplja na tržištu premašuju i 25.000 eura. Gospodin Večerina podsjetio nas je i na to da je Srnec u svom vlasništvu vjerojatno zadržao svoje najvažnije radove i da oni u zajedništvu s ostalim predmetima iz njegove ostavštine tvore zbirku od neprocjenjive vrijednosti.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 22. kolovoza