Jedan od ružnijih aspekta izvještavanja o smrti duhovitog i talentiranog književnika i novinara Predraga Lucića jest čuđenje, zgražavanje ili slavodobitnost desne hrvatske javnosti nad činjenicom da je gospodin Lucić, poznati “heretik” i notorni anarholiberal, pokopan uz križ i katolički obred. Uobičajeno bedasta hrvatska radikalna desnica pokušavala je kontrastirati Lucićevo navodno protucrkveno i protunacionalno djelovanje, s njegovim odlaskom uz molitvu.
Radi se o dubokom kognitivnom i etičkom promašaju. Prvo, vjera u Boga osobno je pitanje svakog od nas. Ne postoji javno mjerilo koje regulira vjerski osjećaj i naš privatni odnos prema Bogu, pa nitko od onih koji su se čudili ili licemjerno slavili Lucićev vjerski sprovod, ni po čemu nije mogao znati da je Lucić vjernik . Neki od nas ne žele govoriti o svom osjećaju vjere, poput bivšeg premijera Ivice Račana, s kojim smo slavili nekoliko Božića, i koji je satima znao pričati o svom mističnom iskustvu vjere, ali ga nije htio javno institucionalizirati, kako ga ne bi zlorabljivao u korist jačanja svog političkog položaja.
Neki ne žele javno iskazivati osjećaj vjere, jer doživljaj vjere smatraju preosobnim i preonostranim da bi ga kompromitirali javnim svjedočenjem (vjera se mora javno svjedočiti kad je ugrožena, ali ne mora kad je institucionalizirana). A neki, naprosto, ne žele povezivati svoj duboki osobno vjernički identitet s ovakvom Katoličkom crkvom u Hrvatskoj: poznajemo barem desetak političara, intelektualaca ili umirovljenih visokih časnika Hrvatske vojske, za koje znamo da vjeruju, ali koji se nikada nisu željeli javno deklarirati kao vjernici.
Nema kontradiktornosti Lucićeve vjere i javnog djelovanja
Vjera je, u krajnjoj liniji, patetično ali istinito rečeno, pitanje srca i najdubljih osobnih osjećaja, a ne pitanje društvene legitimacije. Vjera je bila, ponovimo, pitanje ispravne društvene legitimacije u komunizmu, kad je javno svjedočenje vjere značilo suprotstavljanje totalitarnom sustavu. Nitko se, dakle nema pravo čuditi Lucićevom vjerskom sprovodu, zbog činjenice da se Lucić u svom ultrakatoličkom okruženju nije javno deklarirao kao katolik.
No, još se manje bilo tko smije čuditi Lucićevu katoličkom ispraćaju zbog navodne kontradiktornosti Lucićeva javnog djelovanja s katoličkim učenjem. Jer, te kontradiktornosti nema. U samoj je suštini kršćanskog i katoličkog učenja zaštita slabijih, i onih koji su u manjini. Nadalje, kršćanstvo i katoličanstvo nisu i ne mogu biti nacionalno ekskluzivni, jer su oni po svojoj definiciji univerzalni: nije ni Hrvat ni Srbin, ni Palestinac ni Židov ni crnac ni bijelac.
Bog je, naprosto, Bog, počelo svih stvari i duh koji je stalno u nama, ako vjerujemo. Sama riječ katolik označava univerzalnost. Stoga, ne postoji hrvatski Bog. I stoga nitko ne može zamjeriti Luciću što je žestoko, nemilosrdno i dosljedno razvaljivao hrvatski nacionalni ekskluzivizam, zalažući se za slabije, manje (franjevački se red, podsjetimo, originalno zove Red manje braće).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Beskompromisna kritika dužnost je svakog vjernika
Dapače, zalažući se za slabije i manje, Predrag Lucić konsekventno je i gotovo doslovno služio Bogu i stvarnoj kršćanskoj vjeri. Onoj, koju je Crkva hrvatskog jezika poslije 1990. godine nažalost zaboravila. Naša se Crkva, najvećim svojim dijelom, pretvorila u konzervativnu nacionalističku ustanovu, koja uporno i strastveno promiče neke od najštetnijih društvenih vrijednosti, koja se ponaša kao politička stranka, i koja je zanemarila načelo univerzalnosti, u korist nacionalističke pristranosti.
Utoliko je dužnost svakog javno zauzetog vjernika, ne da podržava, nego da beskompromisno kritizira tu i takvu Crkvu, štogod biskupi, župnici i druga crkvena javnost mislili o tome. Takvo ponašanje, naravno, predstavlja teži put ali, vjerujemo li zaista, ionako ne smijemo birati lakši put. Po cijelom svom javnom djelovanju, uključujući žestoke antinacionalističke I protucrkvene stavove (razumijevamo li Crkvu kao formalnu organizaciju s čvrstom hijerarhijom, a ne samo kao zajednicu vjernika), Predrag Lucić bio je dobar katolik. Jedan do boljih i iskrenijih koje smo poznavali.
I zato je sasvim logično što je pokopan pod križem i uz molitve. Lucićev crkveni sprovod zapravo je jedan od sasvim rijetkih javnih znakova kako za Crkvu hrvatskog jezika još ima šanse da se krene oporavljati od intelektualne, političke, etičke i teološke katastrofe u koju je počela zapadati iza 1990. godine, a posebno poslije smrti kardinala Franje Kuharića te njenih vodećih intelektualaca, poput Tomislava Šagi-Bunića i Živka Kustića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Lucićev sprovod zapravo je znak kako još ima šanse da se Crkva oporavi od intelektualne i etičke katastrofe
Mali esej o vjeri, nakon čuđenja i zgražanja desne hrvatske javnosti nad činjenicom da je 'poznati heretik' pokopan uz križ
Dužnost je svakog javno zauzetog vjernika, ne da podržava, nego da beskompromisno kritizira tu i takvu Crkvu, štogod biskupi, župnici i druga crkvena javnost mislili o tome. Takvo ponašanje, naravno, predstavlja teži put ali, vjerujemo li zaista, ionako ne smijemo birati lakši put. Po cijelom svom javnom djelovanju, uključujući žestoke antinacionalističke i protucrkvene stavove, Predrag Lucić bio je dobar katolik. Jedan do boljih i iskrenijih koje smo poznavali.
Jedan od ružnijih aspekta izvještavanja o smrti duhovitog i talentiranog književnika i novinara Predraga Lucića jest čuđenje, zgražavanje ili slavodobitnost desne hrvatske javnosti nad činjenicom da je gospodin Lucić, poznati “heretik” i notorni anarholiberal, pokopan uz križ i katolički obred. Uobičajeno bedasta hrvatska radikalna desnica pokušavala je kontrastirati Lucićevo navodno protucrkveno i protunacionalno djelovanje, s njegovim odlaskom uz molitvu.
Radi se o dubokom kognitivnom i etičkom promašaju. Prvo, vjera u Boga osobno je pitanje svakog od nas. Ne postoji javno mjerilo koje regulira vjerski osjećaj i naš privatni odnos prema Bogu, pa nitko od onih koji su se čudili ili licemjerno slavili Lucićev vjerski sprovod, ni po čemu nije mogao znati da je Lucić vjernik . Neki od nas ne žele govoriti o svom osjećaju vjere, poput bivšeg premijera Ivice Račana, s kojim smo slavili nekoliko Božića, i koji je satima znao pričati o svom mističnom iskustvu vjere, ali ga nije htio javno institucionalizirati, kako ga ne bi zlorabljivao u korist jačanja svog političkog položaja.
Neki ne žele javno iskazivati osjećaj vjere, jer doživljaj vjere smatraju preosobnim i preonostranim da bi ga kompromitirali javnim svjedočenjem (vjera se mora javno svjedočiti kad je ugrožena, ali ne mora kad je institucionalizirana). A neki, naprosto, ne žele povezivati svoj duboki osobno vjernički identitet s ovakvom Katoličkom crkvom u Hrvatskoj: poznajemo barem desetak političara, intelektualaca ili umirovljenih visokih časnika Hrvatske vojske, za koje znamo da vjeruju, ali koji se nikada nisu željeli javno deklarirati kao vjernici.
Nema kontradiktornosti Lucićeve vjere i javnog djelovanja
Vjera je, u krajnjoj liniji, patetično ali istinito rečeno, pitanje srca i najdubljih osobnih osjećaja, a ne pitanje društvene legitimacije. Vjera je bila, ponovimo, pitanje ispravne društvene legitimacije u komunizmu, kad je javno svjedočenje vjere značilo suprotstavljanje totalitarnom sustavu. Nitko se, dakle nema pravo čuditi Lucićevom vjerskom sprovodu, zbog činjenice da se Lucić u svom ultrakatoličkom okruženju nije javno deklarirao kao katolik.
No, još se manje bilo tko smije čuditi Lucićevu katoličkom ispraćaju zbog navodne kontradiktornosti Lucićeva javnog djelovanja s katoličkim učenjem. Jer, te kontradiktornosti nema. U samoj je suštini kršćanskog i katoličkog učenja zaštita slabijih, i onih koji su u manjini. Nadalje, kršćanstvo i katoličanstvo nisu i ne mogu biti nacionalno ekskluzivni, jer su oni po svojoj definiciji univerzalni: nije ni Hrvat ni Srbin, ni Palestinac ni Židov ni crnac ni bijelac.
Bog je, naprosto, Bog, počelo svih stvari i duh koji je stalno u nama, ako vjerujemo. Sama riječ katolik označava univerzalnost. Stoga, ne postoji hrvatski Bog. I stoga nitko ne može zamjeriti Luciću što je žestoko, nemilosrdno i dosljedno razvaljivao hrvatski nacionalni ekskluzivizam, zalažući se za slabije, manje (franjevački se red, podsjetimo, originalno zove Red manje braće).
Beskompromisna kritika dužnost je svakog vjernika
Dapače, zalažući se za slabije i manje, Predrag Lucić konsekventno je i gotovo doslovno služio Bogu i stvarnoj kršćanskoj vjeri. Onoj, koju je Crkva hrvatskog jezika poslije 1990. godine nažalost zaboravila. Naša se Crkva, najvećim svojim dijelom, pretvorila u konzervativnu nacionalističku ustanovu, koja uporno i strastveno promiče neke od najštetnijih društvenih vrijednosti, koja se ponaša kao politička stranka, i koja je zanemarila načelo univerzalnosti, u korist nacionalističke pristranosti.
Utoliko je dužnost svakog javno zauzetog vjernika, ne da podržava, nego da beskompromisno kritizira tu i takvu Crkvu, štogod biskupi, župnici i druga crkvena javnost mislili o tome. Takvo ponašanje, naravno, predstavlja teži put ali, vjerujemo li zaista, ionako ne smijemo birati lakši put. Po cijelom svom javnom djelovanju, uključujući žestoke antinacionalističke I protucrkvene stavove (razumijevamo li Crkvu kao formalnu organizaciju s čvrstom hijerarhijom, a ne samo kao zajednicu vjernika), Predrag Lucić bio je dobar katolik. Jedan do boljih i iskrenijih koje smo poznavali.
I zato je sasvim logično što je pokopan pod križem i uz molitve. Lucićev crkveni sprovod zapravo je jedan od sasvim rijetkih javnih znakova kako za Crkvu hrvatskog jezika još ima šanse da se krene oporavljati od intelektualne, političke, etičke i teološke katastrofe u koju je počela zapadati iza 1990. godine, a posebno poslije smrti kardinala Franje Kuharića te njenih vodećih intelektualaca, poput Tomislava Šagi-Bunića i Živka Kustića.