Nekad je nužno odabrati stranu

Lucićeva ostavka očekivani je ritual koji samo pokazuje da je bio nedopustivo korupcijski nevješt

Lucić je Hedla pokušao podmiti na najprimitivniji mogući način

FOTO: Pixsell

Franjo Lucić pokušao je, dakle, podmititi Dragu Hedla, i to na najprimitivniji mogući način. “Ako ti Telegram plati tisuću za tekst, ja ću ti platiti tri da tekst ne izađe”, predlagao je Hedlu saborski zastupnik Hrvatske demokratske zajednice. Lucićeva korupcijska akcija jest duboko skandalozna, ali nije neočekivana, a još manje netipična. Lucićevo se ponašanje, zapravo, perfektno uklapa u dominatni obrazac društvenih odnosa što ga je HDZ uspostavio još devedesetih godina.

Taj obrazac svaka nova HDZ-ova garnitura na vlasti samo petrificira. Riječ je o modelu dogovorne države. U dogovornoj se državi većina bitnih odluka donosi interesnim kompromisom dviju ili više strana, neovisno od zakona, parlamenta, gradskih skupština ili proklamiranog sustava. Prvi karakterističan primjer dogovorne države bila je odluka Tuđmanova državnog vrha da se ne progone ubojice obitelji Zec.

Plenković kao generator korupcije u politici

Drugi karakterističan primjer dogovorne države bila je podjela strateških gospodarskih resursa u devedesetim godinama, kad su HDZ-u bliskim tehnomenadžerima pripale banke, a hercegovačkoj frakciji mediji i dio industrijske proizvodnje. Najnoviji primjer HDZ-ove dogovorne države jest siroti Tomislav Saucha, čiji je glas spasio Plenkovićevu Vladu od prijevremenih izbora, da bi zauzvrat Vlada i HDZ zaštitili Sauchu od kaznenog progona.

Slučajem Saucha premijer Plenković legitimirao se kao jedan od generatora korupcije u hrvatskoj politici. Da biste, naime, generirali korupciju, ne morate sami uzimati novac. Kad je, pak, riječ o gospodarstvu, sve što iz dana u dan doznajemo o Agrokoru potvrđuje kako je Hrvatska, i u sferi big businessa, predominantno dogovorno društvo.

Lucić nije mislio da radi nešto posebno pogrešno

Budući da se funkcioniranje dogovornoga društva ne temelji na zakonima i pravilima, nego isključivo na trenutnim interesima i osobnim odnosima, korupcija je prirodni proizvod svakog dogovornoga društva. Korupcija je u dogovornim društvima očekivana i neizbježna. I stoga siroti Franjo Lucić nije mislio da radi bilo što posebno pogrešno, kad je Dragi Hedlu ponudio novac. Lucićeva je ostavka očekivani ritual koji ne mijenja shemu funkcioniranja dogovorne korupcijske države, nego pokazuje da je taj gospodin bio nedopustivo korupcijski nevješt.

Lucić je, niskim stilom, učinio isto ono što već četvrt stoljeća rade puno veći igrači od njega i svejedno skoro pobjeđuju na izborima, što znači da bar trećina hrvatskih građana aktivno odobrava korupciju i model dogovorne države. Lucić jedino nije računao da je Drago Hedl ozbiljan čovjek, koji ne pripada korupcijskom miljeu, unutar kojeg je taj hadezeovac stvorio političku i poslovnu karijeru.