Mala analiza Telegramovog doktora povijesti Markovine: što bismo mogli naučiti na primjeru Turske
Temeljne poruke sinoćnjih događaja i čitave povijesti Turske
Nakon sinoćnjih dramatičnih događaja u Turskoj, koji će očito, protivno izvornim namjerama, na koncu ojačati položaj aktualnog predsjednika Erdogana, jedno od brojnih pitanja je to, na što nam primjer Turske ukazuje?
Pokušamo li sve aspekte ovog iskustva svesti na jednu ključnu stvar, shvatit ćemo da je temeljna poruka sinoćnjih događaja, ali i čitave povijesti suvremene Turske ta da nasilje uvijek rađa nasilje. To je pravilo koje se nebrojeno puta iskazalo i tek će eventualnim izlazom iz tog začaranog kruga biti moguće izgraditi moderno društvo u toj zemlji, čiji unutrašnji konflikti neće voditi do institucionaliziranog nasilja od strane vlasti i pokušaja vojnih udara.
Općepoznata je činjenica da je tursko društvo rascijepljeno, grubo govoreći, između konzervativnih islamista i sekularnih kemalista. Pri čemu je ovih prvih osjetno više. Tu su također kurdska manjine, kao i ostale zajednice koje su u znatno manjem postotku ostale živjeti u današnjoj Turskoj. Drugim riječima, riječ je o društvu koje je nakon stoljetne agonije Osmanskog Carstva, revolucionarnom političkom odlukom, koja se umnogome koristila i pukim nasiljem, pokušalo naglo uhvatiti korak sa modernim zapadnim društva.
Bilo je iluzorno očekivati da neće biti reakcije
Kako taj proces nikad nije doveden do kraja, Turska je ostala negdje na pola puta, sa snažnom i obrazovanom sekularističkom elitom i ostatkom stanovništva koje je Ataturkova društvena revolucija tek periferno dotaknula. Erdogan je čovjek koji je osjetio moment u kojem je došlo do točke preokreta i nakon koje je postalo moguće početi razgrađivati sekularno nasljeđe zemlje.
Kako je vojska, čak i ustavno definirana, kao netko tko je zadužen braniti sekularne vrijednosti Ataturkovog razdoblja, bilo je iluzorno za očekivati, bez obzira na prijašnja brojna hapšenja vojnog vrha, kako će se čitav proces odviti bez ikakve njezine reakcije. Stoga bi Erdoganov sinoćnji pokušaj da pučiste predstavi kao eksponente politike njegovog islamističkog suparnika i nekadašnjeg suradnika Fethullaha Gulena trebalo promatrati u svjetlu nastojanja da zamaskira pravi problem.
Opisani osjećaji osamljenosti tog svijeta
To je pokušaj nasilnog dokidanja sekularnih vrijednosti, koje na kraju krajeva, osim činjenice da su zapisane u Ustavu, baštini preko 35 posto stanovništva. O osjećajima svojevrsne osamljenosti tog svijeta možda je najbolje pisao Orhan Pamuk u svojoj knjizi ‘Istambul, grad sjećanja’.
Drugim riječima, Erdoganova vladavina koja za postizanje političkih ciljeva ne preza ni pred čim, uključivši masovne progone nezavisnih novinara, nasilje prema vlastitim građanima, kojima otima javne površine kako mu padne na pamet, brutalne obračune s kurdskom manjinom i višegodišnju polutajnu suradnju sa Islamskom državom u Siriji, ni na koji način ne iskazuje poštovanje i uvažavanje prema ljudima koji ne dijele njegove vrijednosti i političke stavove.
Imajući u vidu sve navedeno, ne treba čuditi sinoćnji pokušaj puča, koji se iskazao kao posljednje sredstvo borbe protiv takvog režima. To što puč na koncu nije uspio govori o tome da Erdoganov režim, svemu ovome unatoč, uživa značajnu podršku stanovništva, što je moment kojeg ne treba ignorirati i nije ga moguće nasilno promijeniti.
Jedna od najmonstruoznijih političkih ideja uopće
S druge pak strane, s obzirom da je u same temelje suvremene Turske ugrađen sistematski zločin protiv manje-više svih protivnika Ataturkove političke revolucije, s naglaskom na nacionalne manjine koje su stoljećima prije dolaska Turaka živjele na tim prostorima, jasno je kako temeljne postavke tog režima nisu mogle biti održive na duže staze.
Preciznije govoreći, u momentu kad je Turska odlučila u politiku uvesti jednu od najmonstruoznijih ideja o tzv. humanom preseljenju stanovništva, nakon čega su stotine tisuća maloazijskih Grka preselile u Grčku, dok je u drugom smjeru krenuo značajan broj Turaka, pogotovo iz Soluna, bilo je jasno da tako zamišljena država teško može opstati. O pogubnosti te ideje, kojom su se mnogi zanosili i na ovim prostorima u posljednjem ratu, dovoljno nam govori vlastito iskustvo.
Ništa ne može opravdati Erdoganovo nasilje
Kad se tome pridodaju i genocid nad Armencima, sistemsko nasilje prema Kurdima te tzv. Istanbulski pogrom uperen protiv grčke manjine iz rujna 1955., koji su doveli do toga da je grčka zajednica u tom gradu pala s nekih 200 tisuća iz dvadesetih godina 20. stoljeća, na današnjih oko 2 500 pripadnika, monstruoznost tako izgrađene države iskazuje se u svom punom obliku.
Sve navedeno međutim, ni na koji način ne može opravdati konstantno Erdoganovo političko nasilje, iz kojeg je na koncu vidljivo kako ništa nije naučio iz povijesti vlastite države. Stoga sinoćnji događaji predstavljaju univerzalnu poruku o tome da će nasilje nad političkim protivnicima, koje u temelju ima uspostavu eksluzivističkog pogleda na društvo i dubinsku izmjenu karaktera društva, uvijek uroditi jednako nasilnom reakcijom, što je pouka o kojoj bi mnogi trebali razmisliti.