U stražnjem džepu ljetnih hlača – proljeće je ali grije kao da smo usred ljeta – nalazim kratku bilješku o podebljoj knjizi.
“Dosta je više tih Ukrajinaca i onog Židova komedijaša kojega plaćaju Amerikanci”, rekao je onako usput mojoj supruzi mladi majstor. Ona je na to zašutjela i bez riječi ga ostavila da popravi to zbog čega je došao. Da sam bio kod kuće vjerojatno bih mu odgovorio; “Dobro se zna da Židovi ubijaju kršćansku djecu i piju njihovu krv!”.
A možda bih krenuo i dalje od ovog citata izgovarajući još neki od stotine i stotine njih koje je u svojoj impozantnoj kolekciji mržnje od šest stotina stranica ‘Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjeg vijeka do danas’ sakupio povjesničar Ivo Goldstein. Vjerojatno bih time razveselio majstora kojem bih, na samom odlasku, prije no što bih za njim zatvorio vrata, tiho povjerio da sam Židov, nevjernik doduše, Židov po majci kojoj su, što ustaše što četnici, ubili 36 članova obitelji.
Hrvatska je bezgrešno začeta u svetom trojstvu
Prema pričama i zapisima koje su ostavili neki od onih koji su nam porađali državu, a tu vjerojatno najviše treba vjerovati Josipu Manoliću, Hrvatska je bezgrešno začeta u svetom trojstvu UDBE, proustaške emigracije i Katoličke crkve.
Kad se tom bermudskom trokutu pridoda da joj je početak označio rat koji je velikim dijelom bio pokriće za pretvorbu društvenog u privatno, t. j. veliku pljačku, da joj je prvi predsjednik bio frustrirani JNA general ograničene mašte, velike taštine i ne pretjerane inteligencije, da je crkva od samog početka postala dominantna društvena sila koja Ustav olako prilagođuje svojim svjetonazorima, onda nije teško zaključiti da je ovo u čemu živimo još čisto dobro prema tome uz čiju smo pomoć, od koga i kako nastali.
Stoljetna mržnja Katoličke crkve
Na ova razmišljanja navela me upravo ta Goldsteinova knjiga koju polagano i uporno čitam zadnjih tjedan dana. Kroz nju odzvanja mržnja koju je Katolička crkva u Hrvata stoljećima gajila prema Židovima pripremajući tako svjesno i nesvjesno teren za sve moguće Jasenovce i Nove Gradiške. Toj istoj crkvi prvi se predsjednik uvlačio u dupe ‘Bespućima povijesne zbiljnosti’, knjigom koju je malo ljudi pročitalo ali ju je zato puno njih citiralo i koja, između svih mogućih amatersko-povijesnih opservacija, da o novo-jeziku i ne govorim, iskazuje, a Goldstein to pažljivo analizira, i nevjerojatan antisemitizam.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Taj generalski antisemitizam dobrano nas je koštao. To što su mržnjom natopljeni dijelovi naknadno izbačeni iz engleskog izdanja „Bespuća“, nije popravilo sliku koju je svijet dobio o Hrvatskoj. I to ne samo zahvaljujući onoj uvijek citiranoj i duboko misaonoj rečenici da je imao sreću da mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja, već i mnogim drugim, koji i danas odzvanjaju u mnogim razgovorima o zemlji nam našoj.
Ivan Aralica pred punom crkvom u Manhattanu
Bila je 1993. Predavao sam na New York University – Tisch School of the Arts kad se jednoga dana javio Ivo Gregurević. Došao je u New York s ansamblom Hrvatskog narodnog kazališta igrati „Američku jahtu u splitskoj luci“ u režiji Jakova Sedlara. „Očajna je predstava“, kaže Ivo, „ali kratka!“, pa moli da dođemo u hrvatsku crkvu na Manhattanu, na kraj, oko pola devet, i onda odemo negdje gdje na miru možemo razgovarati.
Došli smo iza pola devet, ušli u podrum crkve i shvatili da tek završava prvi čin. Podrum je bio pun i kad je označena pauza, pop je zamolio publiku da ostane na svojim mjestima jer će im se obratiti „Najveći živući hrvatski književnik“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na improviziranu pozornicu, s rukama u džepovima kožne jakne, izašao je Ivan Aralica. Rekao je da ga je predsjednik zamolio da im prenese njegove pozdrave i poruku da je to što piše New York Times – a tih je dana porazno pisao o Hrvatskoj upravo radi njegovog antisemitizma – čista laž i prljava izmišljotina. I da ih moli da kao Hrvati i rodoljubi u to ne vjeruju nego da pomognu domovini svojim novčanim prilozima. Nakon toga su izašli mladići i djevojke s košaricama za prikupljanje milodara i polagano krenuli kroz publiku. Gotovo svaki muškarac je ustao, teatralno izvadio novčanik, iz njega hrpu dolara, podigao ruku da svi vide koliko on daje i onda to svečano ubacio u košaricu.
Tradicija koju vlast i crkva dosljedno slijede
To je samo jedna od mnoštva slika koje mi se vraćaju čitajući ovu knjigu koja, uza sve ostalo, jasno objašnjava zašto nas ponašanje premijera Andreja Plenkovića, tog europskog gospodina, koji već gotovo dvije godine odbija sjesti i razgovarati s Ognjenom Krausom, predsjednikom Židovske općine u Zagrebu o ukidanju hrvatskog fašističkog pozdrava, ne treba čuditi. To je samo kontinuitet, tradicija koju vlast i crkva, koja je taj pozdrav blagoslovila još 1941., ovdje dosljedno slijede.
Bojim se da će malo ljudi imati dovoljno čvrst želudac da ozbiljno prođu kroz ovu enciklopediju mržnje. Moja jedina nada su učitelji i učiteljice vjeronauka u jaslicama, vrtićima i školama, koji po opisu svog radnog mjesta primaju državne plaće da šire mir i toleranciju. Oni bi trebali tu knjigu pažljivo pročitati i onda je svakodnevno koristiti u nastavi. Možda bismo na taj način jednoga dana imali barem malo tolerantnije sugrađane, kad s vlašću i crkvom nemamo sreće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Malo će ljudi imati želudac ozbiljno proći kroz Goldsteinovu enciklopediju mržnje u Hrvatskoj. Moja jedina nada su učitelji
Grlić o knjizi Ive Goldsteina 'Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjeg vijeka do danas'
Prema pričama i zapisima koje su ostavili neki od onih koji su nam porađali državu, Hrvatska je bezgrešno začeta u svetom trojstvu UDBE, proustaške emigracije i Katoličke crkve
U stražnjem džepu ljetnih hlača – proljeće je ali grije kao da smo usred ljeta – nalazim kratku bilješku o podebljoj knjizi.
“Dosta je više tih Ukrajinaca i onog Židova komedijaša kojega plaćaju Amerikanci”, rekao je onako usput mojoj supruzi mladi majstor. Ona je na to zašutjela i bez riječi ga ostavila da popravi to zbog čega je došao. Da sam bio kod kuće vjerojatno bih mu odgovorio; “Dobro se zna da Židovi ubijaju kršćansku djecu i piju njihovu krv!”.
A možda bih krenuo i dalje od ovog citata izgovarajući još neki od stotine i stotine njih koje je u svojoj impozantnoj kolekciji mržnje od šest stotina stranica ‘Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjeg vijeka do danas’ sakupio povjesničar Ivo Goldstein. Vjerojatno bih time razveselio majstora kojem bih, na samom odlasku, prije no što bih za njim zatvorio vrata, tiho povjerio da sam Židov, nevjernik doduše, Židov po majci kojoj su, što ustaše što četnici, ubili 36 članova obitelji.
Hrvatska je bezgrešno začeta u svetom trojstvu
Prema pričama i zapisima koje su ostavili neki od onih koji su nam porađali državu, a tu vjerojatno najviše treba vjerovati Josipu Manoliću, Hrvatska je bezgrešno začeta u svetom trojstvu UDBE, proustaške emigracije i Katoličke crkve.
Kad se tom bermudskom trokutu pridoda da joj je početak označio rat koji je velikim dijelom bio pokriće za pretvorbu društvenog u privatno, t. j. veliku pljačku, da joj je prvi predsjednik bio frustrirani JNA general ograničene mašte, velike taštine i ne pretjerane inteligencije, da je crkva od samog početka postala dominantna društvena sila koja Ustav olako prilagođuje svojim svjetonazorima, onda nije teško zaključiti da je ovo u čemu živimo još čisto dobro prema tome uz čiju smo pomoć, od koga i kako nastali.
Stoljetna mržnja Katoličke crkve
Na ova razmišljanja navela me upravo ta Goldsteinova knjiga koju polagano i uporno čitam zadnjih tjedan dana. Kroz nju odzvanja mržnja koju je Katolička crkva u Hrvata stoljećima gajila prema Židovima pripremajući tako svjesno i nesvjesno teren za sve moguće Jasenovce i Nove Gradiške. Toj istoj crkvi prvi se predsjednik uvlačio u dupe ‘Bespućima povijesne zbiljnosti’, knjigom koju je malo ljudi pročitalo ali ju je zato puno njih citiralo i koja, između svih mogućih amatersko-povijesnih opservacija, da o novo-jeziku i ne govorim, iskazuje, a Goldstein to pažljivo analizira, i nevjerojatan antisemitizam.
Taj generalski antisemitizam dobrano nas je koštao. To što su mržnjom natopljeni dijelovi naknadno izbačeni iz engleskog izdanja „Bespuća“, nije popravilo sliku koju je svijet dobio o Hrvatskoj. I to ne samo zahvaljujući onoj uvijek citiranoj i duboko misaonoj rečenici da je imao sreću da mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja, već i mnogim drugim, koji i danas odzvanjaju u mnogim razgovorima o zemlji nam našoj.
Ivan Aralica pred punom crkvom u Manhattanu
Bila je 1993. Predavao sam na New York University – Tisch School of the Arts kad se jednoga dana javio Ivo Gregurević. Došao je u New York s ansamblom Hrvatskog narodnog kazališta igrati „Američku jahtu u splitskoj luci“ u režiji Jakova Sedlara. „Očajna je predstava“, kaže Ivo, „ali kratka!“, pa moli da dođemo u hrvatsku crkvu na Manhattanu, na kraj, oko pola devet, i onda odemo negdje gdje na miru možemo razgovarati.
Došli smo iza pola devet, ušli u podrum crkve i shvatili da tek završava prvi čin. Podrum je bio pun i kad je označena pauza, pop je zamolio publiku da ostane na svojim mjestima jer će im se obratiti „Najveći živući hrvatski književnik“.
Na improviziranu pozornicu, s rukama u džepovima kožne jakne, izašao je Ivan Aralica. Rekao je da ga je predsjednik zamolio da im prenese njegove pozdrave i poruku da je to što piše New York Times – a tih je dana porazno pisao o Hrvatskoj upravo radi njegovog antisemitizma – čista laž i prljava izmišljotina. I da ih moli da kao Hrvati i rodoljubi u to ne vjeruju nego da pomognu domovini svojim novčanim prilozima. Nakon toga su izašli mladići i djevojke s košaricama za prikupljanje milodara i polagano krenuli kroz publiku. Gotovo svaki muškarac je ustao, teatralno izvadio novčanik, iz njega hrpu dolara, podigao ruku da svi vide koliko on daje i onda to svečano ubacio u košaricu.
Tradicija koju vlast i crkva dosljedno slijede
To je samo jedna od mnoštva slika koje mi se vraćaju čitajući ovu knjigu koja, uza sve ostalo, jasno objašnjava zašto nas ponašanje premijera Andreja Plenkovića, tog europskog gospodina, koji već gotovo dvije godine odbija sjesti i razgovarati s Ognjenom Krausom, predsjednikom Židovske općine u Zagrebu o ukidanju hrvatskog fašističkog pozdrava, ne treba čuditi. To je samo kontinuitet, tradicija koju vlast i crkva, koja je taj pozdrav blagoslovila još 1941., ovdje dosljedno slijede.
Bojim se da će malo ljudi imati dovoljno čvrst želudac da ozbiljno prođu kroz ovu enciklopediju mržnje. Moja jedina nada su učitelji i učiteljice vjeronauka u jaslicama, vrtićima i školama, koji po opisu svog radnog mjesta primaju državne plaće da šire mir i toleranciju. Oni bi trebali tu knjigu pažljivo pročitati i onda je svakodnevno koristiti u nastavi. Možda bismo na taj način jednoga dana imali barem malo tolerantnije sugrađane, kad s vlašću i crkvom nemamo sreće.