Markovina: Bozanića, nakon zadnjeg (i jednog od zabavnijih) govora, malo tko više može shvatiti ozbiljno
Kardinal je neuvijeno napao studente i profesore Filozofskog fakulteta
Jedna od rijetkih boljih stvari koja se hrvatskom društvu dogodila u posljednje vrijeme odnosi se na sve ozbiljnije propitivanje crkvenog i klerikalnog djelovanja u javnosti i učinaka takvih djelovanja. O tome s jedne strane svjedoče upravo održani prosvjedi protiv Vatikanskih ugovora, s druge sve brojniji glasovi u političkom mainstreamu koji iznova vraćaju pitanje sekularizma kao jednu od središnjih društvenih tema te s treće utemeljene analize govora koje crkveni velikodostojnici iznose prilikom svojih javnih istupa.
Unatoč tome što je svaki od tri pobrojana segmenta važan u dekonstrukciji sve raširenijeg klerikalizma, zadržat ćemo se samo na ovom posljednjem, potaknuti jednim od zabavnijih Bozanićevih govora, održanom na misi posvećenoj sveučilištu. Kardinal Bozanić se, naime, poput ostalih crkvenih velikodostojnika, iznimno slabo snalazi pod, metaforički govoreći, svjetlima reflektora.
Podcjenjivanje javnosti besmislicama
Točnije, on i pripadnici visokog klera nisu naviknuti na propitivanje vlastitih tvrdnji i stavova, slijedom čega na bilo kakva propitivanja ne gledaju kao na dobro došao prilog javnoj raspravi. Njihov primarni osjećaj je da ih svatko tko postavlja logična pitanja zapravo iz ideoloških pobuda omalovažava. No stvari stoje sasvim drukčije. Upravo zahvaljujući takvoj praksi u kojoj su navikli vjernicima s oltara tumačiti društvo i svijet, u duhu neupitnih dogmi, crkveni velikodostojnici su počeli u toj mjeri podcjenjivati javnost, da sve češće izgovaraju ogromnu količinu besmislica, očito vjerujući kako one mogu proći bez reakcija.
Kardinal Bozanić je tako, na ionako problematičnom događaju, misi organiziranoj od strane sveučilišta, zauzeo pozu žrtve, prilično neuvijeno napavši studente i profesore Filozofskog fakulteta, koji su uočili pogubnost ugovora s KBF-om. U čitavoj toj litaniji, bez smisla i reda, Bozanić je rekao i sljedeće: “U postupcima koji nisu vođeni istinom, nego razornim nemirom vidimo usvajanje duha komunističke diktature, kada se znanost zatirala, kada se sveučilišne nastavnike proganjalo i zatvaralo, kada je i sastavnica iz koje je rođeno Sveučilište isključena, kada je duboko ranjena duša hrvatskoga naroda. To je vrijeme o kojemu svjedoči politički odnos prema blaženomu Alojziju Stepincu, čiji zagovor rado zazivam na sve vas, dragi studenti i profesori”.
Ozbiljan povratak u predmodernost
Pojednostavljeno govoreći, Bozaniću je duh komunističke diktature u tome što studenti i veći dio profesora Filozofskog fakulteta brane prije svega vlastite profesionalne i egzistencijalne interese, a potom i principe sekularne države. Takav govor naravno nije u stanju uočiti da upravo iza njegovih nastojanja stoji totalitarna praksa, zahvaljujući kojoj se siluje procedura, gura dubiozna suradnja KBF-a i FF-a u širi paket ugovora, ne bi li prošla neprimijećeno, vlastitim studentima brani okupljanje i participaciju na Vijeću te proizvodi opća histerija u kojoj se kardinal s oltara bavi unutarsveučilišnim pitanjima.
Čak i kad ništa drugo o hrvatskom društvu ne bismo znali, osim što bismo imali uvid u ovaj Bozanićev govor, bilo bi nam jasno do koje mjere su se suspendirali maniri pristojnog ponašanja. Društvo u kojem poglavar dominantne vjerske zajednice sebi uzima za pravo da s oltara arbitrira o pitanjima koja s crkvenim djelovanjem nemaju nikakve veze, ozbiljno se vratilo u predmodernost, što predstavlja dugoročni problem društva.
Hinjena naivnost i besramna nadmenost
No, konkretan problem vezan uz Bozanićev govor odnosi se na hinjenu naivnost i besramnu nadmenost pozicije s koje se nastupa. Dakle, nakon što je Crkva postigla da se KBF vrati u sastav svih sveučilišta u zemlji, što je logički teško objašnjiva činjenica, nakon što pored KBF-a, na zagrebačkom sveučilištu egzistira i Filozofski fakultet Družbe Isusove te nakon što je crkva utemeljila Katoličko sveučilište, pronalaziti komunistički duh na tom istom sveučilištu i izigravati žrtvu nije samo nepristojno, nego i nemoralno.
Jedina institucija u Hrvatskoj koja je u punom opsegu usvojila sve totalitarne prakse režima kojeg očito ne može smisliti je upravo Katolička crkva. Pri čemu je u potpunosti razočaravajuće do koje mjere u vrhovima te institucije doživljavaju javnost kao maloumnu. Ovo navodimo iz razloga što je ključni problem kojeg Crkva ima s otporom na Filozofskom u tome što želi uspostaviti totalni monopol na zagrebačkom sveučilištu, kojeg jedino remeti još Filozofski fakultet.
Posve je jasno da na svim maloprije pobrojanim institucijama postoje gotovo svi studiji koje se željelo uvezati s onima na Filozofskom, a ako pak ne postoje, da ih je lako s tolikim kapacitetima pokrenuti. No, kako to i dalje ne bi stvorilo potpunu klerikalnu situaciju na sveučilištu, to Bozanića i njegove toliko nervira, da za zatiranje i komunističke metode optužuje one koji se protiv upravo takvih crkvenih metoda bore. To što Bozanić i Crkva žele, a u čemu su na Filozofskom trenutačno spriječeni, zove se, naime, totalitarizam.