Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Politika & Kriminal

Markovina: Moram priznati da ne razumijem zašto lijevi komentatori pišu o Našem Hajduku bez otklona

Mala polemična rasprava Telegramovih kolumnista

Pošalji Podijeli Tweetaj

Pisati o projektu “Naš Hajduk” i istovremeno na bilo koji način egzistirati u Splitu, nije nimalo jednostavno. Iako se ovaj zaključak već na prvi pogled čini samorazumljiv, u nastavku teksta ćemo ga šire elaborirati. O čemu se radi? Kao što šira javnost zna, a o čemu je na Telegramu pisao kolega Aleksandar Holiga, proteklog su vikenda svečanim potpisivanjem ugovora na Pjaci, između tvrtke Tommy i udruge “Naš Hajduk”, članovi Hajduka postali vlasnici 25 posto dionica dioničkog društva, tj. vlasnici četvrtine kluba.

To potpisivanje ugovora popraćeno je sveopćim narodnim veseljem na prepunoj Pjaci i dvama vrstama reakcija, koje umnogome označavaju pisanje o fenomenu projekta “Naš Hajduk”. S jedne strane nalaze se novinari, mahom, ali ne u potpunosti, bliski Dinamu, koji projekt nekritički osporavaju, pa čak i ismijavaju, dok se s druge strane nalazi veći dio novinara bliskih Hajduku, koji projekt nekritički glorificiraju.

Tu je naravno i treća, ujedno i najzanimljivija strana, zbog koje ujedno i nastaje ovaj tekst, a ona se odnosi autore širih interesa, koji nastupaju s manje ili više otvoreno lijevih pozicija, koji projekt toliko propagiraju, da čovjek stiče dojam kako je u “Našem Hajduku” okupljen trust marksističkih umova, umjesto navijača Hajduka sa svim svojim identitetskim i ideološkim preferencama.

Navijači nisu u idejnom smislu osvijestili poziciju

Kako u ovu posljednju skupinu spadaju autori koje iznimno cijenim, a riječ je o kolegi Holigi, Damiru Piliću, Jurici Pavičiću, Igoru Lasiću i Borisu Postnikovu, moram priznat da mi je njihov nekritički odmak od cijelog konteksta potpuno nerazumljiv. Da su i sami svjesni ovog problema, možda i najbolje svjedoči priznanje Damira Pilića, koji je u jednom izrazito romantičnom tekstu objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji dan nakon potpisivanja ugovora, sam zaključio kako sami navijači sigurno nisu u idejnom smislu osvijestili svoju poziciju.

Stoga se za razumijevanje ove teme trebamo vratiti unatrag, na četvrtstoljetnu povijest Hajduka u samostalnoj Hrvatskoj. Nije, naime, nikakva tajna da je hrvatski nogomet dizajniran i zamišljen od strane Franje Tuđmana i HDZ-a, kao poligon za vježbanje dominacije jednog državnog kluba, kojem će ostali, a ponajprije Hajduk, biti tek sparing-partneri na zagrijavanju za europske iskorake. Kako je tada zamišljen, nogomet i danas na isti način funkcionira, što je pored mora drugih dokaza, vidljivo i u sastavu svih tijela HNS-a, u kojima premoćnu većinu čine članovi HDZ-a.

Sukladno tome, Hajduk je čitav niz godina vodila lokalna politika, u kojoj su u pravilu većinu činili hadezeovci, što su navijači prepoznali kao ozbiljan problem. Što se, međutim, onda dogodilo. Kada je na čelo kluba imenovan Željko Jerkov, koji je, suočivši se s realnom situacijom predlagao stečaj i kretanje ispočetka, Torcida ga je gotovo linčovala, spriječivši takav scenarij i odradivši ključnu ulogu u provođenju privatizacije Hajduka po Primorčevom modelu. Ovo je bitno znati za nastavak rasprave, s obzirom da su upravo navijači Hajduka odigrali ključnu ulogu u pretvaranju gradskog vlasništva u dioničko društvo.

Teško je pronaći logično uporište

Točnije, pogurali su upravo ono protiv čega se posljednjih godina bore, nastojeći klub, koji je sada pravno isključivo poduzeće, vratiti u ruke javnosti. To je naravno epizoda koja se sada pokušava zaboraviti, ili pravdati strahom od gašenja Hajduka i pada u posljednji rang natjecanja, no ona kao činjenica stoji. Sve što se dogodilo nakon toga, od pritiska na Keruma, a kasnije i Baldasara da prepuste upravljačka prava navijačkoj udruzi, preko prosvjeda ispred Banovine kojim se napravilo pritisak na gradske vijećnike da odobre kredit klubu, do posljednjeg dogovora s Tommyjem, imalo je raznih faza, uspona i padova i suštinski je motivirano plemenitom pobudom samoupravljanja, ali i dalje u startu ima nerješiv problem.

Bez obzira, naime, na kvalitetu Gradskog vijeća, koja je u pravilu upitna, teško je pronaći logično uporište, zbog čega bi Grad kao većinski vlasnik kluba, predstavljen putem Gradskog vijeća, odlučio prenijeti upravljačka prava, na udrugu građana. Ako Gradsko vijeće predstavlja volju svih građana Splita, a predstavlja, zbog čega bi bilo koja udruga bila kompetentnija za upravljanje gradskom imovinom od samog tog vijeća?

Neovisno o ovom logičkom problemu, koji je riješen na način da zbog simboličkog kapitala kluba i straha od navijačke pobune i izbornih rezultata, nitko u vezi s tim nije radio veliki problem, ključno pitanje o kojem se nije povela rasprava odnosi se na civilizacijsko pitanje koje u ovakvim raspravama uopće nije zanemarivo.

Hajduk je puno više od običnog kluba

Hajduk je, i to nikome nije sporno, puno više od običnog kluba. On je u Dalmaciji u punom smislu riječi religija, a u samom Splitu praktično jedini kohezivni element koji istinski ujedinjuje starosjedioce i došljake, inače vječno na svim razinama nepovjerljive i posvađane. Zahvaljujući toj činjenici, Hajduk u svakom pogledu predstavlja u prvom redu kolektivistički priču, a tek potom svačiju osobnu.

Ta priča na momente zna biti dirljiva, poput atmosfere koja je vladala u gradu tijekom proslave stote godišnjice kluba, u tekstovima sakupljenim u knjizi Majstor s mora, ili u skandiranju Rijeci koja je 1999. porazila Hajduka na Poljudu i činilo se postala izgledni prvak, a na momente zna biti zastrašujuća, kao onda kada je derbi s Dinamom, nakon prosvjeda za Mirka Norca iskorišten za pokušaj državnog udara i izazivanje masovnih nereda.

Kao i kod svih stvari koje pobuđuju kolektivne, vrlo iskrene i strastvene emocije, problem s odnosom prema Hajduku odnosi se na činjenicu da je sa stvarima vezanim uz njega nemoguće polemizirati, ili ih dovoditi u pitanje. Time dolazimo do poante teksta. Sama ideja o tome da navijači preuzmu i vode klub je zapravo sjajna i istinski subverzivna u današnjem društvenom i političkom trenutku te zahvaljujući toj činjenici zaslužuje svaku podršku. Ovo navodimo tim više zbog brojnih akcija koje su bile pune duha i iskazale su se u borbi za uvođenje Kodeksa.

Totalitarni moment u cijeloj priči

No gledati samo na ovaj aspekt, a zanemariti sve ostale je prilično naivno. U čitavoj priči postoji jedan totalitarni moment, koji je vidljiv već i iz reakcija na bilo kakvu kritiku. Svatko tko iznese bilo kakvu kritiku može birati hoće li biti etiketiran kao mamićevac, četnik, hoće li mu se javno vrijeđati žena kao Željku Jerkovu ili će ga se jednostavno otpisati kao splitovca koji nema nikakvog prava raspravljati o Hajduku. Koliko sve ovo skupa nema smisla, jasno je svakome razumnom, slijedom čega javno obznanjujem da to što sam navijač Splita nije nikakva prepreka, niti ključni motiv nastanka ovog teksta.

Štoviše, iz tako izmaknute pozicije moguće je jasnije vidjeti stvari. Ključni problem kojeg se jako malo ističe, a nije nimalo zanemariv, posebno u kontekstu današnjeg Splita je da je logički neodrživo boriti se protiv stanja u HNS-u, a istovremeno podržavati HDZ. Jednako kao što je logički neodrživo održati masovni prosvjed na Rivi, čije ciljeve u potpunosti potpisujem, a ne vidjeti nikakav problem u tome da Tuđmanov spomenik stoji na praktično pred istom tom Rivom. Upravo iz nedostatka svijesti o ovom pitanju moguća su skandiranja protiv Srba i sveopća produkcija mržnje, na koju se gotovo više nitko ne obazire.

Uspjeh tek kad navijači raskrste s nacionalizmom

Ovo navodimo iz razloga što je upravo pod pritiskom navijača, u jeku antisrpske histerije vezane uz upotrebu ćirilice u Vukovaru, momčad Hajduka istrčala na derbi s Dinamom u majicama s natpisom podrške onima koji su zazivali referendum i podržavali produkciju nacionalističkog ludila. Čitav problem leži u tome što je plemenita borba za vlasništvo nad klubom, točnije za samoupravljanjem, neodvojiva od militantnog nacionalizma koji se bez ikakve riječi pobune na Poljudu već godinama uzgaja.

Stoga će svaki uspjeh postignut u toj borbi, biti konačan tek onda kad navijački pokret raskrsti s mitologijom tuđmanizma i nacionalizmom kojeg je taj pokret uzgojio, a takvo što se nažalost niti ne nazire. Drugim riječima, pravo je pitanje je li uopće moguć pomak unutar nacionalističke paradigme ili on mora doći u raskidu s njom?

Pročitaj i ovo
Podijeli 134 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani