Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Politika & Kriminal

Nacionalisti u Hrvatskoj i Srbiji imaju ista idejna ishodišta, a kad ne mogu mijenjati prošlost, prešute je

Dragan Markovina o dva recentna događaja, u Zagrebu i Beogradu

Telegram komentar

profimedia-0291627774-1-656x3652x
Pošalji Podijeli Tweetaj

Iako ovdašnjim nacionalistima to nije drago čuti, činjenica je da u mnogim procesima prate i nadahnjuju jedni druge, međusobno se razumiju i pomažu te na koncu imaju istu ishodištu točku potpune negacije bilo kakvog naslijeđa ljevice.

U prilog svemu navedenom ne trebamo kopati dublje u prošlost, budući da je dovoljno prisjetiti se kako je bivši ministar kulture, odbivši dodijeliti potpore nekima od najboljih hrvatskih književnica i književnika, vrlo izdašno odlučio financijski pomoći objavljivanje knjiga srpskog povjesničara Bojana Dimitrijevića, inače apologeta četničkog pokreta.

Kontekst uklanjanja spomenika u Beogradu

Ne treba onda čuditi kako sličnom procesu svjedočimo i sada. Proteklog vikenda u Beogradu su sa jednog od glavnih gradskih trgova na Slaviji, bez ikakve najave, uklonjeni posmrtni ostaci i spomenik Dimitriju Tucoviću, sve pod krinkom rekonstrukcije trga. Svemu tome slijedilo je i obećanje kako će isti biti smješteni u obližnji park, čime se navodno i dalje vodi računa o odavanju počasti tom čovjeku.

Za neupućene čitatelje navest ćemo podatke da je Tucović, koji je poginuo boreći se u Prvom svjetskom ratu, u prvom redu bio poznat kao prvak socijalističkog pokreta u Srbiji, osnivač tamošnje socijaldemokratske stranke i pokretač lista Borba.

Razorna kritika imperijalne politike prema Kosovu

No njegov glavni krimen, promatramo li ga iz perspektive srpskog nacionalizma, odnosi se na činjenicu da je napisao knjigu o Srbiji i Albaniji, u kojoj je iznio razornu kritiku imperijalne srpske politike prema Kosovu. Uklanjanjem njegovog spomenika, kako god to objašnjavala, vladajuća Vučićeva stranka šalje jasnu idelošku poruku, čega je društvo potpuno svjesno.

S druge pak strane, predsjednik zagrebačkog HDZ-a, izvjesni Andrija Mikulić, koji je ovdje posve nebitan i predstavlja tek paradigmu jednog stanja svijesti, iznova je načeo temu uklanjanja Trga Maršala Tita u Zagrebu, očekujući valjda da će tom inicijativom skupiti nekakve političke poene koji bi mu mogli pomoći na predstojećim lokalnim izborima.

Ne ulazeći sada u ishod te inicijative i Bandićev manevar o referendumu na tu temu, nije zgorega uočiti kako se istovremeno s ova dva procesa rješava pitanje ulaska Vučićevog SNS-a u pridruženo članstvo Europske pučke stranke, čiji je HDZ već član i koji će po nekim najavama ostati suzdržan na glasanju.

HDZ i SNS imaju jednaka idejna ishodišta

Posve je naravno jasno da će SNS, neovisno o taktičkim odlukama HDZ-a dobiti pridruženo članstvo te tako još jednom ukazati na očito. Radi se o tezama navedenim na početku teksta, o jednakim idejnim ishodištima ovdašnjih nacionalista, a u konkretnom slučaju HDZ-a i SNS-a.

Kad se njihov odnos prema prošlosti ogoli do bitnoga, shvatit ćemo da bi je oni najradije mijenjali, a s obzirom da je takvo što neizvodivo, preostaje im samo da je prešute. Stoga ćemo postaviti ključno pitanje u vezi toga čime se povijesne ličnosti kvalificiraju da trgovi i ulice nose ime po njima ili da na javnim mjestima budu izloženi njihovi spomenici?

S jedne strane to moraju biti ljudi koji su doista, na bilo koji način, značajno utjecali na prošlost i razne društvene, kulturne i političke procese dugog trajanja. Svakome je, uključujući i ljude koji bi Tucovića i Tita brisali iz memorije, jasno da obojica ovaj kriterij ispunjavaju. Drugi je pak kriterij taj da je njihovo djelovanje, kad ga se hladno analizira bilo dugoročno više pozitivno, nego negativno.

Iza uklanjanja Tita i Tucovića stoji ideologija

Kod Tucovića oko navedenoga nema nikakve sumnje. On je, s jedne strane, stvorio lijevi pokret u Srbiji, a s druge je spasio savjest tog društva, s obzirom da je bio jedan od rijetkih koji je s ozbiljnom kritičnošću progovorio o odnosu prema Albancima.

Kod Tita je slučaj donekle kompliciraniji, iz prostog razloga, što je on znatno duže živio i što je praktično 35 godina imao neupitnu vlast u zemlji. Samim tim, mogućnosti za pozitivno i negativno djelovanje bile su mu znatno više. Istina je naravno da je brutalan obračun s ljudima koji su bježali iz zemlje nakon okončanja rata bio nedopustiv i da je prouzrokovao mnoge traume.

Jednako kao što je istina da je uveo jednopartijski sistem, ne ostavljajući mogućnost za uspostavu pluralnog demokratskog društva. No istovremeno je istina i to da je to bio čovjek koji je poveo antifašističku borbu i u njoj pobijedio, ponudivši viziju društva izgrađenog na međusobnom povjerenju i razumijevanju između jugoslavenskih naroda, što se u kontekstu ustaških i Nedićevih logora te groznih zločina koje su počinile kolaboracionističke snage činilo gotovo nemogućim.

Isključivo ideološki, a ne racionalni motivi

Činjenica je također i to da je pokušao izgraditi socijalno pravedno društvo, omogućivši brojnim obiteljima visoko školovanje, posao i stanove diljem zemlje, o čemu današnje generacije mogu samo sanjati. Na koncu je svim tim narodima stvorio nacionalne države, u čijim okvirima i danas žive.

Imajući u vidu sve navedeno, jasno je da primarni motivi uklanjanja ove dvojice s javnog prostora mogu biti isključivo ideološki, a ne racionalni. Negacija bilo kakvog pozitivnog vrednovanja ljevice na ovim prostorima je točka na kojoj se srpski i hrvatski nacionalisti jednostavno susreću i na kojoj zajednički rade. Od skora i u Europskoj pučkoj stranci.

Podijeli 392 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani