Markovina: Castro se toliko borio protiv kapitalizma, a u njemu bi bio fenomenalan marketinški stručnjak
Kako je nadživio vrijeme i kontekst unutar kojeg je nastao
Što god tko o njemu mislio, Fidel Castro je umro kao pobjednik. Do ovakvog zaključka, kojeg ne mogu osporiti niti oni koji misle o njemu sve najgore, prilično je jednostavno doći uvidom u okolnosti u kojima je pokrenuo revoluciju i osvojio vlast na Kubi, ali i u činjenicu da se komunistička vlast koju je Fidel uspostavio na Kubi održala znatno dulje no u većini zemalja sa sličnim iskustvom.
Castro je drugim riječima posve nadživio vrijeme i kontekst unutar kojeg je nastao, iako mu ništa nije išlo na ruku. Paradoksalna stvar koja će mu se na kraju dogoditi, bit će u tome što će, s obzirom na njegovu povijesnu ulogu i dugovječnost posve izvjesno postati još eksploatiraniji u komercijalnom, kapitalističkom smislu od svog legendarnog suborca Che Guevare. No, Castro s tim ionako neće imati nikakve veze.
Što se tiče svjetske javnosti, on je svoju političku ostavštinu zaokružio u velikom životnom intervjuu kojeg je dao tadašnjem glavnom uredniku Le Monde Diplomatiquea, Ignatiu Ramonetu i koji je objavljen kao knjiga, dostupna i u hrvatskom izdanju VBZ-a. Govorimo li pak o Kubi i Kubancima, jasno je da su oni znatno upućeniji na vlastito životno iskustvo, nego na bilo kakvu vrstu analiza ili razgovora.
Njegovu je vlast nemoguće jednoznačno ocijeniti
Kad netko toliko dugo vlada jednom zemljom, posebno u okolnostima sankcija od strane SAD-a, brojnih pokušaja atentata, raspada ključnog ekonomskog i političkog partnera i čitavog socijalističkog svijeta, njegovu vlast je praktično nemoguće jednoznačno ocijeniti.
Bilo je tu i groznih momenata, koji se u prvom redu odnose na nedostatak političkih sloboda i jednakost u relativnom siromaštvu, ali i onih momenata na koje bi se ostale svjetske zemlje trebale ugledati. Pod ovim podrazumijevamo fantastičan zdravstveni i obrazovni sustav, dostupan besplatno svim stanovnicima, ali i činjenicu da postotak nezaposlenosti na Kubi iznosi tek 2,7 %. Ono u čemu se mogao prepoznati ozbiljan Castrov politički instinkt, odnosi se njegove adaptacije na promijenjene političke okolnosti.
Politički sustav nemoguće je konzervirati
Samo zahvaljujući tome on je uspio zemlju u potpunosti turistički otvoriti, ali je postepeno otvarati i u pop-kulturnom smislu, čime je postigao to da je Kuba postala in zemlja, svim okolnostima usprkos. Drugim riječima, Castro je jako dobro razumio da je nemoguće konzervirati jedan politički sustav i posve ga izolirati od svijeta, a da to bude dugoročno održivo. Iz toga je izišao jedan paradoks koji ukazuje da bi on u nekom kapitalističkom svijetu bio sjajan marketinški stručnjak, imajući u vidu prijateljstvo s Maradonom, dolazak pape, svjetsku karijeru Buena Vista Social Cluba, svojevremeni open koncert Manic Street Preachersa ili nedavni Rolling Stonesa.
Sve te stvari, s naglaskom na nastup Buena Vista Social Cluba u njujorškom Carnegie Hallu, učinile su znatno više za prihvaćenost njegove zemlje u svijetu, od brojnih govora i programatskim tekstova. Ovo vrijedi posebno naglasiti iz razloga, što Castro čitavo ovo otvaranje prema kapitalističkom svijetu nije odradio na način kineske komunističke partije, koja je ostala takva samo na papiru. On je sve do svoje smrti ostao vjeran ideji za koju je živio, konstantno producirajući teoretske tekstove o političkom razvoju društva.
Prekasno je shvatio da mu govori moraju biti kratki
Da je u tome znao pretjerati, bilo mu je i samom jasno, s obzirom da je, ne bez ironije, 2000. zaključio kako je konačno, ali možda prekasno shvatio da javni govori moraju biti kratki. Iza ove fasade krio se naravno umnogome težak život, kojeg je sjajno opisao kubanski novinar i pisac Pablo Juan Gutierrez u svojoj knjizi ‘Havanska trilogija’, kod nas objavljenoj 2003. u izdanju Znanja.
Snaga te knjige, leži u autentičnosti teksta i životnosti glavnog grada, kojeg Gutierrez savršeno poznaje iznutra. Njegova knjiga je tim uvjerljivija, što je njezin autor čovjek koji je zbog neslaganja s režimom izgubio svoj novinarski posao, zbog čega je kompletno promijenio navike i životni standard. Taj unutrašnji uvid, jednako dalek od mitološke ideologizacije dijaspore u Miamiju, ali i od službene kulturne i medijske produkcije umnogome pruža uvid u kubansko društvo, koje nije bez vrlina, ali ni bez ozbiljnih mana.
Na kraju je otišao kao posve običan čovjek
U konačnici, Fidel Castro je, pored svih navedenih sposobnosti prilagođavanja i neugasloj vjeri u ideale za koje se borio cijeli život, uspio nadmašiti klišej u odluci da se mirno povuče s vlasti i prepusti je vlastitom bratu, izbjegavši bilo kakvu mistifikaciju u pogledu njegovog zdravstvenog stanja, a na koncu i smrti.
Drugim riječima, Fidel je na kraju, svoj povijesnoj veličini unatoč, otišao kao običan čovjek, što nikome sličnome nije uspjelo. Svijetu će na koncu ostaviti sjajan model zdravstvene pomoći i obrazovanja i nadu da se moguće oduprijeti mnogo jačima od sebe, što nije mala stvar.