Markovina o uhićenjima u Orašju: Zašto se Hrvatska mora odlučiti je li djelovanje HVO-a njezina stvar ili ne
Za konkretne zločine u Bosni i Hercegovini nitko nije odgovarao
Malo što je tako zorno svjedočilo o moralnim i intelektualnim problemima hrvatske politike i društva, poput nedavnih uhićenja pripadnika HVO-a u Orašju. A svi znamo da je konkurencija za takvo što uistinu ozbiljna. Naime, kad zanemarimo razna nagađanja o tome zašto su ti ljudi uhićeni baš sada i koja je u svemu tome uloga globalnih previranja između NATO-a i Rusije, ali i pitanja od kada hrvatske vlasti znaju za ove i ostale potjernice, suočit ćemo se s činjenicom da su ti ljudi osumnjičeni za konkretne zločine, za koje nitko nije odgovarao.
Imajući to u vidu, doći ćemo do dva navedena aspekta problema ovog pitanja, logičkog i moralnog. Čak i kad bismo uvažili sva medijska nagađanja o pozadini ovih uhićenja, još uvijek ne možemo razumijeti zbog čega je ta priča u prvom planu. Tako se gotovo čitava javnost uplela u histerični obračun s pravosuđem Bosne i Hercegovine, bez da u ijednom trenutku uvaži činjenicu da postoje konkretni zločini za koje nitko nije odgovarao.
Netko je te zločine svakako počinio
To naravno predstavlja ogroman moralni problem društva, posebno u svjetlu činjenice da ta ista javnost konstantno inzistira na rasvjetljavanju poslijeratnih ubojstava iz 1945. godine. Time se naravno upada u logički paradoks, svodeći stvari na jednostavno pitanje. Ukoliko se društvo treba suočiti sa zločinima iz 1945., što samo po sebi nije uopće sporno, što je sporno u tome da se rasvijetle zločini iz devedesetih?
Tim prije što su ljudi koji su ih počinili, pri čemu ne prejudiciramo odgovornost osumnjičenih, no netko je te zločine svakako počinio, još uvijek u punoj životnoj snazi. Sve ovo dovodi nas do ključnog pitanja odnosa Hrvatske prema ratu u Bosni i Hercegovini i posebno prema HVO-u.
Identifikacija s ratnim djelovanjem HVO-a
Već se na razini osnovne logike postavlja pitanje, s kojim se pravom hrvatska politika i javnost osjećaju uvrijeđenima i pozvanima arbitrirati u pravosudni sustav druge zemlje, koja prije svega pokušava rasvijetliti zločine počinjene na vlastitom teritoriju, privodeći ljude koji su državljani te iste zemlje, na teritoriju te iste zemlje? Iako je ova pozicija, naravno, logički posve neodrživa, nju je moguće objasniti isključivo identifikacijom Hrvatske s ratnim djelovanjem HVO-a u ratu u Bosni i Hercegovini.
To bi pak zvučalo uvjerljivo i imalo bi veze s činjenicama, no to bi nas onda dovelo do drugog, znatno problematičnijeg pitanja kojeg aktualna hrvatska politika očito ne namjerava postaviti. Ukoliko je postignut visok stupanj identifikacije s djelovanjem HVO-a, podrazumijeva li to i odgovornost za sve ono što je HVO radio u ratu u Bosni i Hercegovini? Konkretno govoreći, ako se Hrvatska identificira s uhićenima u Orašju, onda se jednako identificira i s Dreteljom, Mostarom, Ahmićima, Stocem i ostalim toponima zbog kojih se uostalom i sudi osumnjičenim čelnicima Herceg-Bosne.
Zašto mainstream politika nije spremna na razgovor
Postavljajući stvari u ovu perspektivu, postaje nam jasno zbog čega je izostao suštinski razgovor o ovim pitanjima i zbog čega se raspravlja iskučivo o neovisnosti bosanskohercegovačkog pravosuđa i traži neka međunarodna politička pozadina nedavnih uhićenja. Takvo zaobilaženje stvarnosti od strane HDZ-a je jasno potpuno razumljivo, budući da toj stranci nikako ne može biti u interesu ozbiljno propitivanje uloge hrvatske politike u ratu u BiH, posebno u onom dijelu vezanom uz hrvatsko-bošnjački rat.
No, jednako je tako posve nejasno, zbog čega preostali dio javnosti, prije svega političke na sve to pristaje, izbjegavajući otvoriti ova pitanja? Pojednostavljeno govoreći, kada ovdašnja mainstream politika bude spremna zaista otvoreno razgovarati o navedenim pitanjima, uklonit će se razlozi za proizvodnju histerije i konačno ćemo početi živjeti u pristojnom društvu, čija se legitimacijska osnova neće pronalaziti u glorifikaciji rata kao takvog.