Markovina: Pod krinkom stručnosti, Šustarovi novi savjetnici blokiraju reformu i šire desnu mitologiju
Jasna je uloga novih ministrovih savjetnika poput Ante Nazora
Nakon ovotjednog imenovanja Ante Nazora, Davida Smitha i Tomislava Krstičevića za posebne savjetnike ministra Šustara, pri čemu je posebno zanimljiv Ante Nazor kojem je namijenjena uloga rada na kurikulumu povijesti i suradnja na kurikularnoj reformi u cjelini, postaje jasno kako su se ministarstvo i Vlada praktično otvoreno izjasnili za potpunu ignoranciju zahtjeva koji su upućeni na masovnim prosvjedima od neki dan.
O čemu se radi? Kad se čitav angažman nacionalističke i klerikalne desnice očisti od histerije i svede na bitno, lako ćemo uočiti da se osporavanje kurikularne reforme koncentriralo na dvije stvari. Predviđene sadržaje iz povijesti te hrvatskog jezika i književnosti.
Izostanak nelagode oko svojih istupa
S obzirom na planirano uključivanje Ante Nazora, koji se istaknuo u prvom redu po politiziranoj kritici prijedloga novog kurikuluma u njegovu izradu, doista ne postoje nikakve prepreke da ministar u proceduru ne uvede i Slobodana Prosperova Novaka, koji istim tipom argumentacije osporava prijedloge iz hrvatske književnosti.
Čitav problem koji s ovakvim pojavama imamo leži u tome da politički jasno svrstani pojedinci, bez ikakvih argumenata za to isto optužuju ljude koji su dio užeg Jokićevog tima, ne iskazujući ni najmanju vrstu nelagode zbog takvih svojih istupa.
Uzmemo li za primjer Nazora, koji iskazuje ozbiljnu zabrinutost zbog izostanka znanstvenika s Hrvatskog instituta za povijest i u emisiji Otvoreno navodi kako ga ovaj kurikulum podsjeća na nekakav jugoslavenski kurikulum, već ćemo i površnom analizom njegovih istupa u vezi ovog problema lako doć do zaključka kako se sa svakim svojim istupom sam diskvalificira iz ozbiljne rasprave.
Ustrajavanje na državotvornoj mitologiji
Ovo bi vrijedilo, čak i kad ne bismo bili upoznati s njegovim dosadašnjim radom. Naime, čitav Nazorov historiografski angažman, u prvom redu kroz ravnateljsku ulogu u Memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata, prvenstveno je obilježen ustrajavanjem na državotvornoj mitologiji, u kojoj nema mjesta za ozbiljna propitivanja i eventualna druga mišljenja.
S jedne strane imamo snažna nastojanja koja aktualna vlast provodi putem odanih joj znanstvenika, da se blokadom ili dubinskom izmjenom kurikuluma konzerviraju društvena klima i ideološke vrijednosti iz devedesetih, dok se s druge to postiže licemjernim pozivima na stručnost i navodnu konstruktivnost
Sve, naravno, pod snažnim utjecajem HDZ-a. Njegove konstantne optužbe na račun udruge ‘Documenta’ koju je na razne neprimjerene načine prozivao da ruši istinu o Domovinskom ratu i žali za Jugoslavijom, predstavljaju tek malen, ali znakovit dio njegovog javnog djelovanja. Koliko je to djelovanje neznanstveno i sklono mitologizaciji, govori i činjenica da on zamjera kurikularnoj reformi upotrebu termina rat u Jugoslaviji.
Drugim riječima, Nazor, osim što sebi uzima za pravo da arbitrira u vezi istine, što je inače posve antihistoriografsko kao koncept, ujedno zamjera i navođenje neupitnih činjenica, ukoliko se one ne uklapaju u imaginirane narative. Analizirajući navedeno, definitivno je sazrilo vrijeme da se takve iskaze prestane tretirati kao relevantne i počne ih se nazivati pravim imenom.
Privilegiran pristup Tuđmanovom arhivu
Svi Nazorovi istupi ne predstavljaju zapravo ništa drugo, doli ideološko etiketiranje bez smisla i sadržaja. Imajući to u vidu, slobodno bismo mogli zaključiti kako između Nazora i cenzora s Radio Splita, koji stišavaju ton u eteru kad se u pjesmi Bijelog Dugmeta spomene Jugoslavija, nema nikakve bitne razlike.
Da mu mitologizacija i obračun s činjenicama nisu nepoznati, svjedoči i to što on i djelatnici centra kojeg imaju praktično slobodan pristup Tuđmanovom arhivu, dok se ostali znanstvenici za koje je procijenjeno da bi mogli poremetiti mitološki pristup Tuđmanovom dobu u pravilu susreću sa odbijenicama. Istom logikom Nazor i slični vode se i sada.
Skupina za izradu kurikuluma je po njima nestručna isključivo zato jer ne dijeli njihov svjetonazor. Stoga je čitava priča o maloj uključenosti znanstvenika lažna i prozirna te jasno ideološki motivirana. Po čemu su to Nazor i znastvenici s Hrvatskog instituta za povijest kompetentniji od Nevena Budaka i Snježane Koren, koji su oboje profesori povijesti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu?
Posljednje sumnje oko Šustarove uloge
S obzirom da je odgovor više nego jasan, žal za nedostatkom ljudi s povijesnog instituta računa na neinformiranost šire javnosti o tome da je taj institut po profilu ogromne većine ljudi najbliži nekoj od dalmatinskih županija. Stoga i ne treba čuditi da je suradnja između tog instituta i Instituta za suvremenu istoriju u Beogradu na iznimno visokoj razini, ponajprije na liniji obračuna s antifašizmom na ovim prostorima.
Sumiramo li sve navedeno, suočit ćemo se s dvije stvari.
S jedne strane imamo snažna nastojanja koja aktualna vlast provodi putem odanih joj znanstvenika, da se blokadom ili dubinskom izmjenom kurikuluma u zemlji i u obrazovanju konzerviraju društvena klima i ideološke vrijednosti iz devedesetih godina, i to po bilo koju cijenu, dok se s druge to postiže licemjernim pozivima na stručnost i navodnu konstruktivnost. Da u takvoj vrsti pristupa ministar Šustar iskazuje neviđeni talent, bilo je jasno i do sada, no ovim je potezima odagnao i posljednje sumnje u vezi uloge koja mu je namijenjena.