Nekad je nužno odabrati stranu

Što se o hrvatskom revizionizmu nehotice razotkrilo nakon cenzure izložbe o Anni Frank u Šibeniku

Dragan Markovina analizira što zapravo stoji iza povučene izložbe

A picture released in 1959 shows a portrait of Anne Frank who died of typhus in the Bergen-Belsen concentration camp in May 1945 at the age of 15. The diary she wrote from June 1942 to August 1944 has been translated into many languages and has become one of the world's most widely read books. The book chronicles the daily life of the family after they moved into hiding in rooms above and behind the premices of Otto Frank's former company. / AFP PHOTO / ANNE FRANK FONDS / -
FOTO: AFP

Šibenski skandal, u kojem je ravnatelj Tehničke škole Josip Belamarić cenzurirao izložbu o Anni Frank, nakon čega su je organizatori odlučili povući u punom smislu riječi otkriva sadržaj hrvatskog revizionizma. Radi se o tome da je Belamarić nehotice otkrio puno više nego što je želio. Problem s hrvatskim revizionizmom je vrlo banalan.

Kako njegovi zagovornici jednostavno nemaju hrabrosti izvesti konzekvence do kraja i outati se pred svijetom kao baštinici ustaške ideologije, odlučili su se nastupati pod krinkom antifašizma za vanjsku upotrebu, i to na način da što se više izdaju za antifašiste u inozemstvu, to više inzistiraju na rehabilitaciji ustaštva u zemlji.

Bajka u koju mogu povjerovati samo maloumni

Kako to konkretno izgleda, svjedoči nam šibenski slučaj. Nitko nije stvar tako plastično objasnio kao ravnatelj Tehničke škole. On je, kaže, mislio da će izložba biti o Anni Frank i njezinom stradanju, a ne o partizanima i ustašama. U njegovom svijetu su te dvije stvari evidentno posve odvojene. Drugim riječima, ovdje nije bilo nikakvih logora smrti, niti konačnog rješenja za Židove i Srbe.

To se dogodilo negdje u dalekoj Europi, s čime naravno trebamo suosjećati, ali naša povijest ima neku svoju logiku, potpuno izdvojenu iz europskog konteksta. Kako u tu bajku mogu povjerovati samo maloumni i zlonamjerni, čega je Belamarić naravno svjestan, onda je najbolje da o ovdašnjem kontekstu holokausta i fašizma šutimo.

Organizatori su svega bili potpuno svjesni

Nerazumijevanje koje se ovdje dogodilo posljedica je činjenice kako su organizatori iz HERMES-a (Hrvatske edukacijske i razvojne mreže za evoluciju sporazumijevanja) svega navedenog također bili svjesni, zbog čega su manji dio izložbe posvetili kontekstu lokalnog fašizma, što je praksa s kojom je ova izložba nastupala i po drugim zemljama.

Lagali bismo kad bismo zaključili kako nas je ovakva reakcija šibenskog ravnatelja iznenadila, pa čak i negativno šokirala, jer nam je posve jasno u kakvom društvu živimo. No ovdje se postavlja puno ozbiljnije pitanje. Ako ćemo se složiti da živimo u zemlji čije političke i društvene elite uporno inzistiraju na baštini i tradicionalnim vrijednostima, ma što one značile, a s tim se teško ne složiti, moramo se upitati koji je vrag Belamariću?

Kako je došlo do ovog suludog fenomena

Da budemo još precizniji: kako netko tko je fetivi Šibenčanin može toliko ne podnositi baštinu svog grada da je u stanju izjaviti kako mu je nedopustivo to što su partizani prikazani kao cvijeće, a ustaše kao zločinci? Podsjećanja radi, aktivistički festival FALIŠ je 2015. godine, u povodu 70. godišnjice okončanja Drugog svjetskog rata napravio vizualni dizajn posvećen broju 1316. Toliko je, naime, Šibenčana bilo samo na Sutjesci. U partizanima naravno. Pri čemu se njih 535 nikad nije vratilo sa Sutjeske.

Drugim riječima, kako je moguće da se netko 2017. godine u Šibeniku odnosi prema ovim ljudima kao zločincima, a da to uopće nije manjinski stav? Koliko god se ovo možda činilo kao periferna tema koja se mnogim ljudima popela na vrh glave i koju se paušalno opisuje pod parolom ‘dosta nam je rasprava o ustašama i partizanima’, bez razumijevanja kako je došlo do ovog fenomena, nećemo moći odgovoriti što se s hrvatskim društvom dogodilo u proteklih 25 godina. I, što je još važnije, kako izići iz tog stanja u kojem je nacionalizam ključna preporuka za status u društvu i poziciju u javnom sektoru.