Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Politika & Kriminal

Markovina: Treba li vjeronauk nakon 25 godina i dalje biti u školama?

Zašto nema razloga da se crkveno učenje ne podučava u crkvi

Telegram komentar

Pošalji Podijeli Tweetaj

Istog dana u kojem je Katolička crkva obilježavala 25. godišnjicu uvođenja vjeronauka u škole, Gradsko vijeće Splita raspravljalo je o izmjenama i dopunama detaljnog plana uređenja jednog od gradskih raskrižja, u srcu Splita 3. Naime, na velikom platou, neposredno pored ceste, na mjestu velikog parkirališta i jednog od značajnijih gradskih Pazarića, niknut će još jedna crkva s pripadajućim pastoralnim centrom.

U svemu tome, crkveni piarovci ove izmjene navode kao veliki ustupak, s obzirom da će njihovim usvajanjem barem dio Pazarića preživjeti. Budući da ova crkva, koja atakira na javni prostor, ali uz puno manje buke u odnosu na zagrebački slučaj Savica, predstavlja konačno zaokruživanje tzv. duhovnog prstena u Splitu, kojim je Crkva još devedesetih godina, naumila u svakom kvartu, u pravilu na prostoru parka ili parkinga, podići po jednu sakralnu građevinu, dobit ćemo sljedeću situaciju.

U radijusu od niti 500 metara, pored ove koja se planira izgraditi, Split ima franjevački klerikat na Trsteniku, još jednu župnu crkvu na Trsteniku, crkvu na Mertojaku te crkvu na susjednoj Visokoj. To znači da se u radijusu od pola kilometra u Splitu u posljednjih dvadeset godina izgradilo pet vjerskih objekata impozantnih dimenzija. Zašto ovo sve navodimo?

Crkva školarcima ispred kuće, škole puno dalje

Upravo iz razloga što su ove činjenice znatno povezanije s pitanjem egzistencije katoličkog vjeronauka u školama, no što se na prvi pogled čini. Naime, u čitavom razdoblju samostalne Hrvatske, u kojem je na ovako malom prostoru u gradu podignuto pet vjerskih objekata, u Splitu nije izgrađena niti jedna jedina škola.

Kako osnovna, tako i srednja. Drugim riječima kapacitet splitskih škola ostao je na razini iz socijalističkog razdoblja, dočim crkva postoji na svakom kantunu. To drugim riječima znači da dobar dio splitskih školaraca ima crkvu i pastoralni centar doslovce ispred kuće, dok se dobar dio njih do škola mora i voziti.

Sve navedeno dovodi nas do posve logičnog pitanja, zbog čega se vjeronauk održava u školama, umjesto u crkvenim prostorima, kad je posve izvjesno da nije riječ o praktičnim razlozima, niti o smještajnim kapacitetima učenika? Iz prethodno navedenog je očito kako za razumijevanje ovog pitanja moramo proniknuti u motive njegovog uvođenja u javne škole, kao i u intenzitet borbe da se on u njima i održi mimo svake logike.

Indoktrinacija od malih nogu

Odgovor na ovo pitanje nas dalje vodi na sljedeće logično pitanje, treba li se vjeronauk i dalje održavati u javnim školama ili ne? Krenimo prvo od motivacije. Danas je, nakon dvadesetpetogodišnjeg iskustva s praksom vjeronauka u javnim školama, ali i sa sviješću o djelovanju Katoličke crkve u cjelini, posve jasno da je ključni motiv za uvođenje tog predmeta u škole u potpunosti korespondirao s nastojanjima Crkve da značajno utječe na politička kretanja u zemlji.

U svemu tome, jedan od načina za koje je, pored čitavog niza drugih mehanizama, koji s pokretanjem Mosta i aktivnošću brojnih klerikalnih udruga upravo doživljavaju ekspanziju, procijenjeno da bi mogao biti najkorisniji jest indoktrinacija od malih nogu. Ovdje unaprijed treba osujetiti tvrdnje kako je riječ indoktrinacija pretjerana, s obzirom da se nikako drukčije ne može nazvati usađivanje bilo kakve dogme maloljetnicima, doli indoktrinacija.

Imajući u vidu blagonaklonost države, koja je od starta forsirala priču o uvezanosti hrvatstva i katolicizma, kao i činjenicu da je svaki građanin jako dobro mogao procijeniti kako je oportuno dati dijete na vjeronauk, ali i s punom sviješću da će u suprotnom ta djeca biti u debeloj manjini i izolaciji, jasno je kako se na ovaj način u znatnoj mjeri klerikaliziralo društvo. Što s jedne strane jeste ogroman problem sam po sebi, ali to i dalje čini manji dio istinskog problema u vezi s ovim pitanjem.

Nespojivost ideje javne škole s vjerskom izobrazbom

Bez obzira što u Crkvi očito nisu ništa naučili na primjeru kraha socijalističkog projekta i praktično identične prakse egzistencije školskog predmeta ‘Teorija i praksa samoupravnog socijalizma’, koji je nove naraštaje više udaljio od socijalizma, od ičeg drugog, ključni problem vezan za ovo pitanje odnosi se na potpunu nespojivost ideje javne škole s vjerskom izobrazbom jedne skupine stanovništva. Neovisno o tome koliko ta skupina bila brojna. Nekoliko je ključnih razloga koji idu u prilog ovoj tezi.

Prije svega, vjerskim dogmama nije mjesto u javnim, državnim školama. Pored toga, ukoliko se ta praksa već uvela, ne može se zanijekati njezinu diskriminatornu bit prema djeci drugih konfesija koje nemaju organiziranu školsku nastavu vjeronauka, ali i prema djeci ateističkih roditelja koji nemaju nikakav zamjenski predmet u školi.

Više nego dovoljno crkvenih prostora za vjeronauk

Sumiramo li na koncu sve navedeno jasno je kako vjeronauku naprosto nije mjesto u javnim školama, jer je ponajprije nespojiv s idejom javne, građanske škole, a potom i diskriminatoran prema svoj ostaloj djeci, a u konačnici je i nespojiv s idejom znanosti i obrazovanja, s obzirom na njihovu prirodnu zadanost da propituju stvari, nasuprot dogmatskim učenjima Crkve.

Pored svega navedenog, upravo zahvaljujući značajnom utjecaju Katoličke crkve u hrvatskom društvu i politici, postoji više nego dovoljno crkvenih prostora u kojima se vjeronauk može odvijati i logički je neodrživo zagovarati njegovo zadržavanje u javnim školama. Imajući sve ovo u vidu, pravo je pitanje zbog čega nijedna od vodećih stranaka nije zauzela principijelno stajalište o ovom pitanju, kojeg bi posve argumentirano mogla braniti. Navodimo ovo iz razloga što u normalnim demokratskim društvima isključivi argument većine naprosto ne može biti argument u ozbiljnoj raspravi.

Podijeli 2135 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani