Komentar Dragana Markovine: Ubojstvo u Nazorovoj prvi je slučaj ubojstva iz političke mržnje
Šira javnost nije percipirala, no Đorđi Burić ubijen je iz političke mržnje
Iako šira javnost to još uvijek nije percipirala, u Hrvatskoj se upravo dogodilo prvo ubojstvo iz političke mržnje, što je činjenica koja bi trebala ozbiljno zabrinuti svakog odgovornog čovjeka u društvu, a posebno one na odgovornim položajima. Riječ je naravno o ubojstvu Đorđija Burića, koji je brutalno ubijen u vlastitom stanu u zagrebačkoj Nazorovoj ulici. Za potvrdu ove jezive činjenice ne treba biti nikakav poseban lumen, dovoljno će biti konzultirati iskaz osumnjičenog Vlade Turudića, inače jednog od istaknutijih pripadnika opskurne pravaške stranke.
Naime, kako je sam Turudić zaključio, konstantno ga je nerviralo to što je Burić bio, kako on kaže stara komunjara te Crnogorac porijeklom, pa je čak išao u posjet rodbini u Crnu Goru. Tragedija ovog ubojstva postaje s ovim još i veća, s obzirom da Turudić nije u iskazu pokazao nikakve znakove kajanja. Drugim riječima, jedan od istaknutijih članova A-HSP-a, posve je mirno i iz mržnje ubio čovjeka zbog njegovog porijekla i političkih stavova.
Mediji koji posve otvoreno raspiruju mržnju
Ključno pitanje pred kojim se nakon ovoga nalaze društvo i državne institucije je to, treba li ovo promatrati kao izoliran slučaj amoralnog pojedinca ili kao simptom šireg i zabrinjavajućeg društvenog procesa? Puno momenata nažalost ukazuje da je riječ o ovom drugom. Imajući u vidu da već godinama u zemlji djeluje čitav niz portala, lokalnih televizija i tiskovina koje posve otvoreno raspiruju mržnju prema političkim neistomišljenicima, nerijetko pozivajući na obračun s njima i lijepeći im etikete izdajnika te da se takve aktivnosti toleriraju do te mjere da smo se s njima već suživili, jasno je kako je stvorena klima u kojoj je ovakvo ubojstvo postalo moguće.
Kako su sve ove medijske aktivnosti bile praćene konstantnim upadima ljudi iz Keleminčevog kruga na razne tribine i kulturna događanja diljem zemlje, čemu sam u više navrata i osobno svjedočio, prilikom kojih je njihova jedina namjera bila ta da vrijeđaju govornike i publiku te prekidaju sva ta događanja ne treba nas previše čuditi da smo svjedočili ubojstvu iz mržnje. Imajući u vidu sve navedeno, definitivno je sazrelo vrijeme da država i društvo ovaj problem i njegove razmjere uopće osvijeste, a potom ga i počnu rješavati.
Krajnji čas je, nažalost, već prošao, ali se još može spriječiti eskalacija navedenih procesa. O tome koliko je u svemu tome presudno važna politička volja, a potom i uloga mainstream medija, ne treba posebno govoriti. Sve ovo što smo u tekstu naveli konkretno znači da bi vrijeme pronalaženja unutrašnjih neprijatelja trebali konačno ostaviti iza sebe te da je krajnje vrijeme za izgradnju istinski demokratskog društva u kojem nitko neće biti stigmatiziran zbog iskazivanja vlastitih političkih mišljenja.
Shvaćanje koje je legalizirao Tomislav Karamarko
Osnovni preduvjet za stvaranje pretpostavki da se ovaj problem riješi odnosi se na konkretno imenovanje problema, umjesto skrivanja iza općih fraza o ugrozi od raznih vrsta radikalizama, što je svojstveno gotovo svim akterima na političkoj sceni. Hrvatsko društvo se suočava s problemom radikalno desnog ekstremizma i ovakve vrste prijetnji, verbalnog, medijskog i internetskog nasilja dolaze isključivo od strane te grupacije ljudi, koji u svakome tko iskaže mišljenje koje ne odobravaju, pronalazi udbaše, izdajnike, neprijatelje, strane plaćenike, Jugoslavene i sl.
S obzirom da je ovakva vrsta shvaćanja praktično legalizirana za vrijeme prošle vlasti, što je najbolje izrazio Tomislav Karamarko, rekavši da će svatko u četiri zida moći misliti i govoriti što god želi, dok će slobodno iskazivanje stavove o određenim temama u javnosti biti sankcionirano, što je operacionalizirao Zlatko Hasanbegović, komesarski uzimajući sredstva svima koji su se drznuli konzumirati slobodu govora, rješavanje problema moralo bi početi od Vlade i HDZ-a.
Jer koliko god ekonomsko pokretanje zemlje bilo presudno važno za egzistenciju građana, bez dokidanja političke mržnje i nasilja iz javnog prostora, društvo će tonuti u strah i beznađe, unutar kojeg ni ekonomija neće imati previše izgleda.