Martina Dalić za Telegram: Vlada zna povećati poreze, ali ne zna koliki je deficit

Nepristojno i netransparentno ponašanje

I tu leži najveći apsurd ove posljednje Vladine odluke. Vlada je odlučila da građani moraju plaćati veće poreze, ali istovremeno nije smatrala potrebnim obavijestiti ih barem o tome koliko iznosi taj manjak u državnoj blagajni, koliko se novca poreznih obveznika potrošilo u prošloj godini i kako – po bilo kojoj metodologiji i bilo kojem načinu prikaza i izračuna deficita. Jer svaka objava, neovisno o metodologiji izračuna deficita, je bolja od ništa. Vlada očigledno smatra da porezni obveznici moraju bespogovorno platiti ono što ona smatra da trebaju platiti, a ostalo ih se ne tiče. O stanju hrvatskih javnih financija Vlada je detaljno izvijestila Bruxelles, ali ne i hrvatske porezne obveznike koji sve to plaćaju. Ovakvo ponašanje je u najmanju ruku nepristojno i bezobrazno, a da o demokratskoj transparentnosti da i ne govorim.

Isto se tako Vlada nije udostojala pojasniti da li je pokušala pronaći alternativne mogućnosti odnosno što je i kako učinila na snižavanju troškova. Na primjer, koje su to preporuke analize rashoda te hoće li se, kada i u kojim rokovima provesti. Snižavanje troškova se, unatoč opsežnim analizama, previše ne spominje. Ali su zato porezi povećani bez velike analize i diskusije! Na stranu da je ideju i preporuku za provođenje analize rashoda Europska komisija dala još u svibnju 2014. godine. Očigledno s ciljem da se u proračunu za 2015. ostvare uštede se zbog kojih se sadašnje povećanje poreza moglo izbjeći.

Očigledno, puno je lakše, potezom pera, opteretiti građane nego uporno i dosljedno raditi na smanjivanju vlastitih troškova, reformiranju neefikasnih sustava i stvaranju uvjeta za oporavak ekonomije tj. oporavak poreznih osnovica. Međutim, nema ništa niti novo niti inovativno u takvom pristupu.

Optimistično s porezima

Tabela prikazuje najvažnije porezne izmjene, uglavnom povećanje poreznih stopa, u proteklih šest godina i podsjeća nas da su promjene poreza bile jako popularan instrument ‘borbe’ s krizom. U Hrvatskoj kao da je zavladao svojevrsni porezni optimizam.

Serija povećanja poreza započela je u ljeto 2009. godine, u trenutku kada se tadašnja Vlada uopće počela baviti krizom. Povećana je osnovna stopa poreza na dodanu vrijednost s 22 na 23 posto i uveden je već zaboravljeni krizni porez na neto plaće. U narodu poznat kao ‘harač’ koji je relativno brzo ukinut.

Šest godina recesije s visokim deficitom

Međutim, korištenje poreznih instrumenata se naročito ubrzalo za vrijeme sadašnje Vlade. Tri se puta interveniralo u stope poreza na dodanu vrijednost, odustalo se od snižavanja doprinosa za zdravstvo, a najnovije povećanje trošarina na naftne derivate je njihovo peto povećanje u manje od 2,5 godine. Štoviše, osjećaju poreznog pritiska i nesigurnosti sadašnja je Vlada vrlo uspješno pridonosila najavljivanjem uvođenja poreza na nekretnine. Osim kratkotrajnog snižavanja stope doprinosa za zdravstvo, jedina protuteža povećanjima poreznog tereta su bile manje intervencije u porez na dohodak. Međutim, s obzirom da su radikalno sužavani porezni razredi upitno je da li se tu stvarno radilo o rasterećenju u odnosu na pretkrizni način oporezivanja dohotka.

Međutim, treba ipak biti fer prema vladama o kojima se ovdje radi. Nije baš realno tvrditi da se kroz proteklih šest godina moglo proći bez ikakvog povećanja poreza. Na primjer, prosječna standardna stopa poreza na dodanu vrijednost u EU je tijekom proteklih šest godina povećana za 2 postotna boda, s prosječno 19,4 posto na 21,4 posto. I drugi su, suočeni s teretima krize, posezali za povećanjem poreza. Međutim, jedino je Hrvatska u recesiji šest godina bez prekida s fiskalnim deficitom koji ne pada ispod 5,5 posto BDP-a. Očigledno postoji problem u načinu na koji se snaga, učestalost i vrsta poreznih promjena kombinirala s ostalim mjerama ekonomske politike.

Oprezno s rashodima

Povećanje poreza pratili su i određeni rezovi koji se u suštini mogu grupirati u tri skupine: intervencije u plaće i dijelom u povlaštene mirovine mirovine (tijekom 2009./2010. godine, a zatim i u 2013./2014 godini), neprekidne intervencije u materijalne rashode i najagresivnije od svih intervencije u kapitalne rashode. Ne bi, dakle, bilo sasvim korektno tvrditi da vlade nisu pokušavale provesti i tzv. rezove. Jesu, imale su svoje pokušaje i na toj strani. Međutim, frekvencija mjera za snižavanje rashoda je bila puno manja nego mjera za povećanje poreza. Štoviše, i kada su se na početku godine planirali niži rashodi to je gotovo redovito bivalo poništavano rebalansima kojima se plan usklađivao sa stvarnošću.

Fiskalne strategije temeljene na čestim poreznim promjenama, povremenim rezanjima operativnih troškova i kontinuiranim snižavanjem kapitalnih izdataka nisu dale željene rezultate. Deficit se tvrdoglavo drži na previsokim razinama, a ekonomija je ostala zarobljena u šest godina dugačkoj recesiji. Posljedice vrlo lijepo ilustrira slijedeća slika koja prikazuje kretanje prosječne stope rasta u razvijenim zemljama EU, tzv. novim članicama EU tj. bivšim socijalističkim državama i Hrvatskoj tijekom proteklih 16 godina.

Duljina prikazanog vremenskog razdoblja je dovoljna za jednostavnu, ali ipak upečatljivu usporedbu rezultata ekonomske politike mjerenih stopom rasta. Stopa rasta, naravno, sublimira efekte ekonomske politike i s njom povezane reakcije i aktivnosti privatnog sektora. A ti su rezultati takvi da se hrvatska ekonomija oporavljala od krize puno sporije nego druge tzv. nove članice EU. Međutim, jednako je zanimljivo opaziti da je i tijekom pretkriznih godina, koje nam se iz današnje perspektive čine kao zlatno doba, hrvatska ekonomija rasla sporije od njoj sličnih ekonomija. Rezultat je da su nas tijekom tranzicijskog puta pretekle gotovo sve države koje su prije petnaestak godina Hrvatskoj gledale u leđa. I ovo na vrlo jednostavan način ponovo sugerira sugerira da je u ekonomskim i fiskalnim strategijama nešto nedostajalo.

A nedostajao je, i prije krize i tijekom krize, upravo onaj segment ekonomske politike gdje promjene u samom državnom sektoru idu u susret i podupiru potrebe privatnog sektora. Nedostajalo je po svemu sudeći sve ono što se postiže upornim i dosljednim provođenjem strukturnih reformi. Jer sve drugo smo pokušavali i isprobavali – projekte, izgradnju infrastrukture, ‘spašavanje’ radnih mjesta bez obzira na razinu i trajanje gubitaka, uvođenje ‘reda’, borbu protiv korupcije, zaštitu i brigu o brojnim društvenim skupinama, a ipak ostali lošiji od drugih.

Meta sasvim promašena

I neću na ovom mjestu ponavljati priču o nužnosti prelaska s riječi na djela kada je o reformama riječ, neću govoriti o nepostojanju političke volje, o strahu političara od promjena, o nespremnosti prihvaćanja pravile igre tržišne ekonomije i tome slično. Sve je to ikekako živo i prisutno oko nas.

Međutim, glavna svrha ovog kratkog podsjećanja na sličice iz naše nedavne ekonomske povijesti je samo podsjetiti i pokazati da niti najnovija kombinacija povećanja poreza i eventualnih ‘rezića’ (koji se stidljivo ipak najavljuju) opet neće osigurati željene rezultate – niti u fiskalnom niti u ekonomskom pogledu. Neće ih osigurati jednostavno zato jer ne pogađa u metu. Na pogađa u blokade i prepreke rastu koje se mogu smanjivati i otklanjati samo strukturnim reformama. Upravo suprotno, povećanja poreza i izolirani rezovi će te blokade samo još dodatno osnažiti. Upravo na način kako su se odvijala zbivanja u proteklih šest godina.

Neće biti djelotvorne ekonomske politike

Međutim, sadašnja se Vlada nalazi na kraju mandata. On će efektivno završiti s početkom sezone godišnjih odmora, a sve nakon toga će biti čista predizborna kampanja. To znači da Vlada još nekako mora preskočiti neugodnosti koje bi mogle proizaći iz preporuka Europskog semestra tj. izdati obećanja o reformama i za nju je priča završena. Od sadašnje Vlade u smislu neke djelotvorne ekonomske politike ne treba više ništa očekivati. Toga je vjerojatno svjesna i Europska Komisija.

Zadaća razbijanja začaranog kruga hrvatske ekonomske politike pada na sljedeću Vladu. Ona će od sadašnje naslijediti, osim realne ekonomske situacije, sve preporuke i zahtijeve utvrđene u okviru pojedinih briselskih procedura, sva data a neizvršena obećanja, sve planirane, a neizvršene reforme. I naravno očekivanja Bruxellesa da se drži planova koje je zacrtala njezina prethodnica, barem kao minimuma ispod kojeg nije moguće ići. Kako i na koji način će se buduća Vlada nositi s tim nasljedstvom ovisi o tome hoće li od sadašnje naslijediti i naviku da se ekonomskim problemima bavi isključivo potaknuta pritiskom izvana i to samo onoliko dugo koliko taj pritisak traje. A odgovor na ovo pitanje uvelike odgovara i na pitanje o učestalosti poreznih promjena u godinama koje su pred nama.