Milorad Pupovac za Telegram: Zašto je ćirilica u Vukovaru važna Srbima
'Dani pijeteta za Vukovar mogli bi postati dani protiv ćirilice i Srba'
Već je treća godina kako u Hrvatskoj traje antićirilična kampanja. Počela je nakon objavljivanja rezultata popisa stanovništva prema kojemu na području grada Vukovara živi više od 33 posto pripadnika srpske zajednice. Budući da su tim postotkom ispunjeni minimalni zakonski uvjeti za službenu upotrebu ćiriličnog pisma, najprije je krenula kampanja protiv tih rezultata.
Pojedine braniteljske udruge su tražile da se popis ponovi s obrazloženjem da na području Vukovara ne živi toliki broj Srba. Neke su objavile da su same provele popis na osnovi kojega izriču takve tvrdnje. Nakon toga je u pojedinim medijima osvanuo popis trgovina i radnji čiji su vlasnici navodno Srbi s pozivom građanima da ne kupuju robu u tim trgovinama i ne koriste usluge tih radnji.
Potom je na najavu Vlade da će u skladu sa zakonom postaviti dvopismene ploče na objektima u kojima su smještena tijela državne vlasti osnovan Stožer za obranu Hrvatskog Vukovara. Taj je Stožer uz podršku pojedinih političkih stranaka, u prvom redu HDZ-a, i lokalnih i nacionalnih predstavnika Katoličke crkve počeo svenacionalnu kampanju protiv ćiriličnog pisma, koja se pretvorila u kampanju protiv Vlade i protiv srpske zajednice u Hrvatskoj.
Vlada je postala nenarodna, kako su govorili pojedini predstavnici Crkve, a Stožer i HDZ ponavljali. Na trgovima Vukovara, Zagreba i drugih gradova započela su okupljanja na kojima su se sve češće čule poruke kako je umjesto mirne reintegracije istočne Slavonije trebalo organizirati “Oluju 2”, a u gradu Vukovaru započelo je ritualno uništavanje ćiriličnog pisma jer je ćirilično pismo proglašeno agresorskim pismom kojim se vrijeđaju osjećaji i stradanje pripadnika hrvatskog naroda zbog kojeg Vukovar treba biti proglašen mjestom posebnog pijeteta.
Čudni Josipović
Kad je Vlada krenula u postavljanje dvopismenih, latinično-ćiriličnih natpisa na pojedine objekte tijela državne vlasti u Vukovaru, otpočeo je sukob između policije i Stožera tijekom kojeg su ploče razbijane. U većini medija Stožer i njegovi predstavnici bili su tretirani pozitivnije od Vlade. I danas se sjećam razgovora na javnoj televiziji u kojem je na jednoj strani bio predsjednik Stožera, a na drugoj ministar uprave i ultimativnih poruka koje je predsjednik Stožera upućivao ministru a voditeljica podržavala. U jednom trenutku se oglasio i tadašnji predsjednik Republike Ivo Josipović i kazao da “ukoliko se Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina ne može primjenjivati, onda ga treba mijenjati”.
Kad je Vlada vidjela da gubi bitku s braniteljima iz Stožera, Crkvom, HDZ-om, medijima i da nema potrebnu podršku predsjednika Republike, objavila je moratorij na postavljanje ploča. Stožer, međutim, nije stao. 2013. godine prilikom Kolone sjećanja na stradanje Vukovara organizirao je blokadu državnoga vrha: predsjednika Republike, predsjednika Vlade s ministrima, predsjednika Sabora sa zastupnicima, zapovjednike vojske i policije i diplomatski kor nastojeći ga time isključiti iz komemoracije i poniziti. Iste je godine u jeku desno-konzervativnih inicijativa pokrenuo referendumsku inicijativu za zabranu ćiriličnog pisma u Vukovaru.
Nakon prikupljenih potpisa, u čemu je na žalost organizacijski i prostorno pomagala i Katolička crkva na način na koji je pomagala u referendumu o braku, stvar je završila na Ustavnom sudu.
Međunarodni ugovori
Prije godinu dana Ustavni sud je odbio zahtjev za referendumom kao neustavan, a Vladu je zadužio da stvori zakonski okvir za ostvarivanje dvopismenosti u okolnostima opstrukcije od strane lokalne samouprave, a Gradsko vijeće grada Vukovara dobilo je u obavezu da uskladi statut Grada s Ustavnim zakonom i Zakonom o službenoj upotrebi jezika i pisma.
Gradsko vijeće grada Vukovara, čiju većinu čine vijećnici HDZ-a i HKS, te jedne vijećnice HDSSB-a, na svojoj sjednici od 17. ovog mjeseca de facto i de iure je ozvaničilo kampanju Stožera. Službena upotreba ćiriličnog pisma u Vukovaru tom je statutarnom odlukom onemogućena i ograničena samo na individualne zahtjeve pripadnika srpske zajednice, poput zahtjeva za izdavanjem dvopismenih identifikacijskih dokumenata građana.
Država na objekte tijela vlasti ne može postavljati dvopismene natpise, a Gradsko vijeće (većina u njemu) će svake godine ujesen procjenjivati jesu li se stekli uvjeti za uvođenje dvopismenih natpisa na ulicama, trgovima i na tijelima gradske vlasti i gradskih ustanova. Svake godine će se raspravljati o tome je li stupanj “razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga” takav da se može početi primjenjivati zakon. Ovu i ovakvu odluku Gradsko vijeće Vukovara donijelo je bez prethodnih konzultacija i bez razgovora s predstavnicima stranaka koje ga sačinjavaju te bez dijaloga s institucijama srpske zajednice, a u prvom redu s Vijećem srpske nacionalne manjine grada Vukovara.
Donijelo je odluku kojom se krše međunarodni ugovori koje je Republika Hrvatska ratificirala i koji su postali dio njezina unutrašnjeg pravnog poretka i dio njezinih međunarodnih obaveza kao što su Okvirna konvencija o pravima nacionalnih manjina, Europska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima, Preporuke OESS-a iz Osla i Haaga i Pristupni ugovor RH s EU i njezinim članicama.
Odlukom se krši Ustav, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma te tako potiče diskriminacija srpske manjine jer za nju ne važe pojedine odredbe Ustava i zakona koje za druge manjine važe. Tom se Odlukom ne poštuju odluke Ustavnoga suda (niti ona o zabrani referenduma niti ona o načinu uvođenja dvopismenosti) i de facto derogira Vlada u njezinim ovlastima. Drugim riječima, 11 vijećnika od 21 u Gradskom vijeću donošenjem ove odluke svoju je volju stavilo iznad zakonodavca, Sabora, iznad provoditelja zakona, Vlade i iznad čuvara ustavnosti, Ustavnog suda, te uz to pod noge bacilo međunarodne ugovore države na osnovi kojih je postala članica međunarodne zajednice i njezinih institucija.
Ono je ovom Odlukom napravilo ono što je Stožer svojom kampanjom htio postići: trajno stigmatizirati ćirilično pismo u Vukovaru, a time i u cijeloj Hrvatskoj kao i ono što je svojom referendumskom inicijativom htio postići: ograničiti na minimum i zabraniti da ćirilica dobije status službenog pisma u Vukovaru. Što je još gore, Vijeće je propisalo da ćirilica i hrvatsko-srpski odnosi svake godine ujesen u Vukovaru, a time i u cijeloj Hrvatskoj, bude sredstvo za političko i međuetničko sukobljavanje.
Ako tako ostane, dani i mjeseci pijeteta na stradanje Vukovara postat će dani protiv ćirilice i protiv Srba. Umjesto pijeteta, proizvodit će se antisrpsko raspoloženje. Umjesto ujedinjenja u pijetetu, Vukovar i Hrvatsku će dijeliti stigma ćirilice. Premda ćirilice zapravo neće biti, bit će je više nego kad bi je bilo. Samo ne za Srbe nego za Hrvate. I tu na neki način nepravda prema Srbima i njihovu pismu prerasta u nepravdu prema Hrvatima, prema Hrvatskoj, a nesloboda za ćirilicu postaje nesloboda za Hrvatsku.
Svatko kome je stalo do Hrvatske trebao bi sve učiniti da je ova vrsta prokletstva ne sustigne. I ako mi je dopušteno to reći i ako to nekoga zanima u ovoj atmosferi – meni je stalo. Ništa manje nego do ćirilice.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 22. kolovoza