Ministar financija Marić bi samo zbog komentara na prosvjede protiv Zakona o koncesijama morao otići
Vlada obalu smatra resursom, i potpuno zanemaruje stanovnike
Iako je već odavno postalo jasno kako značajan dio političkih dužnosnika na svim razinama, od općina, do Vlade, potpuno krivo razumijeva vlastitu poziciju i građane doživljava kao smetnju, umjesto kao nekoga tko ih je izabrao i u čijem su interesu odgovorni raditi, ministar financija Zdravko Marić je svojom izjavom o Zakonu o koncesijama podignuo ljestvicu čak i više nego je uobičajeno. Pri čemu je posebno zanimljivo da je to uradio čovjek čije je boravak na ministarskoj poziciji ionako vrlo dubiozan i zbog kojega se raspala Vlada HDZ-a i Mosta.
Marić je, naime, u času kad se cijela obala digla na noge iz opravdanog straha od budućih posljedica donošenja novog Zakona o koncesijama, koji će im itekako usmjeriti živote, građane lakonski otpisao izjavom kako nema nikakvog razloga da se donošenje zakona odgodi i uputi ga se u treće čitanje i na daljnju javnu raspravu jer je on u proceduri već dvije godine i jer će se njegovim donošenjem napraviti iskorak u olakšavanju poslovanja i pokazati da Hrvatska želi privlačiti zdravi kapital.
Ministar treba služiti građanima, a ne investitorima
Drugim riječima, ministar Marić je u srcu prosvjeda koji traže novu javnu raspravu i uključivanje građana u procese odlučivanja o vlastitoj sredini, zaključio kako je njihovo pravo na to isteklo i da se zakon donosi radi poruke ulagačima, a ne zbog građana. To dalje znači da ministar, koji je na funkciju izabran da bi služio građanima, a ne investitorima, iskazuje potpuni prijezir prema toj činjenici i prema samim građanima.
Da je napravio samo ovo i da ne postoje nikakve prethodne dubioze, vezane uz njegov sukob interesa, ministar Marić bi u pristojnoj zemlji morao otići sa svoje funkcije. Ovdje se ne radi o nikakvom populističkom zaključku, nego o tome da netko tko ne razumije potrebu građana da odlučuju o životno važnim procesima te ih ignorira i de facto doživljava kao smetnju, naprosto ne može obavljati javnu funkciju. Stvar je vrlo jednostavna.
Kao i kod manje-više svih zakona, javna rasprava je održana reda radi, nije ni na koji način ozbiljno oglašena, a posebno nije proveden čitav niz javnih tribina i razgovora s građanima kojih će se ovaj zakon izravno ticati, dok su usvojene tek tehničke i proceduralne primjedbe podnijete od raznih ministarstva i službi. Kad su građani koji žive na obali konačno dobili uvid u prijedlog zakona, uočili u njemu brojne opasnosti i zatražili istinsku javnu raspravu, kao protuargument su dobili odgovor da je ona već provedena.
Vladajući obalu doživljavaju kao resurs
Takva vrsta istinskog birokratskog cinizma može isključivo produbiti već iznesene sumnje u dobre namjere zakona, jer je prvo pitanje koje se prosječnom građaninu vezano uz ovu temu nameće je, gdje gori i koja je panika? Imajući u vidu sve izneseno, ali i iskustvo s izglasavanjem Zakona o strateškim investicijama, koji je na sličan način zaobišao građane i izuzeo lokalne vlasti iz bilo kakvog odlučivanja o vlastitoj sredini, ukoliko se ona proglasi strateškim državnim interesom, teško je ne posumnjati u dobre namjere Vlade.
Pri čemu ovo vrijedi za sve opcije koje su do sada sjedile u Banskim dvorima. Pojednostavljeno govoreći, vladajući obalu i prostor doživljavaju isključivo kao resurs i priliku da se od tog resursa nešto zaradi, dok građani koji žive uz obalu imaju konkretan životni interes i potrebu da sami racionalno upravljaju tim prostorom i da im se ne narušava kvaliteta života.
Puno je povijesnih primjera iz kojih možemo izvući slične situacije u kojima je vladajućima bio bitan teritorij, a stanovnike su potpuno zanemarivali, ali malo kad se tako otvoreno to iskazivalo. Ne postoji na koncu ništa logičnije, pa ni moralnije, doli da se pokrene široka javna rasprava o prijedlogu ovog zakona o koncesijama te ga se na kraju donese uz suglasnost zainteresiranih građana.