Mladi lav kojeg podržavaju radikali i SPC obećava brz ulazak Crne Gore u EU. To je, međutim, teško ostvarivo
Milatović želi uvesti zemlju u EU u narednih pet godina. Put do članstva ima najmanje tri velike političke prepreke
Crna Gora ima novog predsjednika, 36-godišnjeg ekonomista Jakova Milatovića, koji je u drugom krugu predsjedničkih izbora uvjerljivo pobijedio Milu Đukanovića. U noći izbornog slavlja, Milatović je pristašama poručio da je njegova pobjeda korak naprijed “prema europskoj Crnoj Gori”, obećavši da će u narednih pet godina uvesti zemlju u Europsku uniju.
Na prvi pogled, to je logičan i očekivan put. Milatović je kandidat Pokreta “Europa sad” čiji sam naziv sugerira proeuropsku orijentaciju. Detalji iz biografije, osobito školovanja, novoizabranog predsjednika govore također u korist čvrstog prozapadnog sidrenja Crne Gore. Riječ je, uostalom, o državi koja je članica NATO-a i koja je, od svih zemalja koje aspiriraju na članstvo u EU, najdalje odmakla. Javnost, prema anketama, u velikom postotku podržava pristupanje Uniji.
Proeuropska opcija ili ne?
U tom svjetlu, ambicija da Crna Gora u relativno kratkom razdoblju postane članicom Europske unije djeluje realnom. No, taj prvi pogled može zavarati: postoji nekoliko razloga zbog kojih je, gledano iz ovog trenutka, pristupanje EU u pet ili manje godina teško ostvarivo. Prvo je pitanje političke orijentacije (buduće) vlasti u Podgorici.
Sam naziv stranke “Europa sad” aludira da se radi o proeuropskoj političkoj opciji – mada je ime birače trebalo asocirati i na istoimeni gospodarski program bivše Vlade kojim je minimalna plaća gotovo udvostručena. U toj je vladi Zdravka Krivokapića, na čije je formiranje uvelike utjecala Srpska pravoslavna crkva, Milatović je bio ministar ekonomskog razvoja, na što su kritičari novoizabranog predsjednika često ukazivali, kao i na to da su njegovu kandidaturu podržali radikali.
Još u ožujku, bilo je izvjesno da bi ovakav ishod predsjedničkih izbora značio da će ključnu ulogu u zemlji preuzeti političke snage sklonije Srbiji i Rusiji, nego Bruxellesu: europska budućnost zemlje od sada će, analizirao je Telegramov Dragan Markovina nakon prvog kruga izbora, “puno više ovisiti o političkoj volji i angažmanu Europske unije, nego o onome domaćih političara”. Uz to, Crnu Goru u lipnju čekaju parlamentarni izbori i formiranje nove vlasti.
Zastoj u pregovorima s EU
Kako će na tim izborima proći Milatovićev pokret – svakako im je osvajanje predsjedničke funkcije snažan vjetar u leđa – i kako će se uopće postaviti prema euroatlantskim integracijama tek treba vidjeti.
S obzirom na njegov zapadnjački background, jasno je da na Zapadu ne očekuju da se Crna Gora, koja je uz to članica NATO-a, počne približavati Moskvi ili dovoditi u pitanje svoju euroatlantsku orijentaciju, već upravo suprotno: da se prevlada zastoj koji trenutno postoji u pregovorima s EU-om.
No, to nije jednostavan zadatak. Crna Gora je dugo slovila kao najnaprednija zemlja kandidatkinja za članstvo u EU. Pregovore je počela prije 11 godina, otvorila je 33 poglavlja, a privremeno zatvorila tri. Međutim, “Crna Gora više ne trči” prema članstvu, nego “u najboljem slučaju, stoji na mjestu”, primijetio je nedavno Vladimir Bilčik, zastupnik Europskog parlamenta i šef izaslanstva u Parlamentarnom odboru za stabilizaciju i pridruživanje EU-a i Crne Gore.
Što se očekuje od Podgorice?
Razloge za zastoj u reformama, koji nužno vodi pregovore u slijepu ulicu, u Bruxellesu nalaze u političkoj krizi: “Politička nestabilnost, nestabilnost vlade i napetosti zaustavili su procese donošenja odluka i provedbe reformi”, ustvrdila je Europska komisija u izvještaju o Crnoj Gori, objavljenom u listopadu prošle godine.
Taj izvještaj priziva u sjećanje vrijeme kada je Hrvatska pregovarala o članstvu – očekuje se niz nimalo jednostavnih reformi, od dubinskih promjena u državnoj administraciji do borbe protiv korupcije. Za to je, dakako, ključno čvrsto opredjeljenje za pristupanje EU, snažna politička volja, ali i stabilna vlast.
Proširenje nije popularno
Međutim, ni sve to skupa ne mora biti dovoljno za brzo uključivanje u EU. U pristupnim pregovorima jednako je bitna politička volja i druge strane, dakle, država članica Unije. Proširenje EU-a na Crnu Goru ne bi, institucionalno gledano, bilo previše zahtjevno, s obzirom na njezinu veličinu i broj stanovnika, temeljem čega se izračunava težina glasa u Vijeću i broj zastupnika u Europskom parlamentu.
Ali proširenje odavno nije popularna europska politika. Već deset godina, otkako je Hrvatska postala članicom, vlada svojevrsni zamor od širenja EU-a, političari ne misle da im to donosi bodove među biračima, upravo suprotno, i sve u svemu, politika proširenja – u prvom desetljeću ovog stoljeća smatrana najuspješnijom politikom Unije – pala je daleko u drugi plan. Ako će doista europske ambicije Crne Gore presudno ovisiti o volji i angažmanu EU-a, i pet godina koje spominje novoizabrani crnogorski predsjednik moglo bi biti premalo.